Showing posts with label distopija. Show all posts
Showing posts with label distopija. Show all posts

Tuesday, 15 February 2022

Ljudi-žabe


Najbolji način za sprečavanje zatvorenika da pobegnu je obezbediti da nikada ne saznaju kako su u zatvoru.
Zaokupite njihovu pažnju osnovnim potrebama i zaboraviće na slobodu koju su izgubili.
Prosto.


Apetit za distrakciju

Što se propagande tiče, prvi zagovornici univerzalne pismenosti i slobodne štampe su predočili samo dve mogućnosti - propaganda može širiti istinu ili propaganda može širiti laž. Međutim, oni nisu predvideli ono što se zapravo dogodilo, pre svega u našim Zapadnim kapitalističkim demokratijama: razvoj ogromne industrije masovnih komunikacija, koja se uglavnom ne bavi ni istinitim niti lažnim, već nerealnim - manje ili više potpuno nebitnim. Jednom rečju, oni su propustili da u obzir uzmu skoro neutaživu glad čoveka za odvraćanjem pažnje od onoga što je bitno. 
U prošlosti, većina ljudi nije nikada imala priliku da u potpunosti utoli tu glad. Oni možda žude za odvraćanjem, ali ga nikada ne dobiju. Božić je dolazio samo jednom godišnje, gozbe behu "svečane i retke", čitaoci su bili retki a štivo za čitanje još ređe, a najbrži pristup komšijskom bioskopu bila je parohijska crkva u kojoj su predstave iako česte bile nekako monotone. Za uslove koji su izdaleka uporedivi sa ovima koji danas preovlađuju, moramo se vratiti čak u Rimsko carstvo, gde je dobro raspoloženje stanovništva održavano čestim, besplatnim dozama brojnih vrsta zabave - od poetskih drama do gladijatorskih borbi, od Vergilijevih stihova do masovnih boks mečeva, od koncerata do vojnih parada i javnih smaknuća. Ali čak ni u Rimu nije bilo ničega nalik neprekidnom odvraćanju pažnje kojje nam danas pružaju novine i časopisi, radio, televizija i bioskop. U "Vrlom novom svetu" neprekidne distrakcije najfascinantnije prirode namerno se koriste kao instrumenti politike, zarad sprečavanja ljudi da obrate previše pažnje na realnosti društvene i političke situacije.
Svet religije se razlikuje od sveta zabave, ali oni međusobno liče upravo zbog toga što podjednako "nisu sa ovog sveta". Oba spomenuta sveta su distrakcije, odvraćanje pažnje od stvarnosti, i ukoliko se u njima previše dugo "živi", oba mogu postati (da citiramo Marksa) "opijum za mase", pa samim time i pretnja slobodi. Samo oprezni mogu sačuvati svoje slobode, i samo oni koji su konstantno i inteligentno fokusirani na svet oko sebe mogu gajiti nadu da će efikasno upravljati sobom i svojim životom na demokratski način. Jedno društvo - u kome većina njegovih članova veliki deo svog vremena ne provodi u realnosti, ne ovde niti sada ili u budućnosti koja je predvidljiva, već negde drugde, u potpuno nebitnim "svetovima" sporta i sapunica, mitologije i metafizičke fantazije - teško će moći da se odupre nasrtajima onih koji žele da njime manipulišu i kontrolišu ga.

🐸 🐸 🐸
Haksli smatra da je višestruko lakše držati ljude podalje od neslaganja sa određenom strukturom moći ukoliko ih ubedite da poveruju kako u tome nema ničeg lošeg, šargarepa umesto biča i batine. Bitno je postići da ljudi "vole svoju pokornost", sve ostalo je potom limunada. Klizi. Danas daleko lakše nego u Hakslijevo vreme, internet i "pametni" telefoni su objedinili silesiju oruđa i alatki za odvraćanje pažnje u jednu tačku. Disperzivni fokus, rekli bi današnji magovi propagande.
Toliko o poslovičnoj žabi koja čeka princezu da je poljubi. Žaba je u loncu, princeza u rijalitiju.
Obično je tako kada se živi u bajkama, od rimskog do srBskog Zlatnog doba povazdan isto.

Thursday, 2 April 2020

Zašto kažeš 2020 a misliš 1984


Podsetimo se početne rečenice Orvelovog romana "1984", koja glasi:
- Bio je to jedan vedar i hladan aprilski dan, a satovi su otkucavali trinaest.


Srbijanska vlast je totalno napaljena na taj roman - ali u sopstvenoj verziji: živela bi u Evraziji, kurvala se sa Istazijom a muzla pare od Okeanije. Da se oni pitaju, špijunski telekrani po domovima svih nas Vinstona i Julija Srbistana, bili bi samo jedne marke: Huawei. U stvari, biće, čim kineski savetnici za epidemiju, slobodu medija i policijski čas, krenu da instaliraju istoimene kamere za nadzor širom naše zemlje ponosne.
Videćemo.
Videćemo... se. Na telekranima, naravno.
Ovoliku silnu pomoć & bratstvo treba nekako otplatiti. Bakar i železo više neće biti dovoljni, jer Okeancima i Evrazijcima nikada ne treba verovati, oni se očas udruže protivu nas Istazijaca. Zato ćemo i mi morati da imamo svoju bazu međ' njihovim nedrima; preimenovaćemo taj Srbistan u našu Pistu Nula (Airstrip Zero), baš kao što je Okeanija preimenovala Britaniju u Airstrip One. Ma šta Nula - ima da bude NulaNula, duplo ili ništa!


Smatraće se težim oblikom uznemiravanja javnosti raspitivanje za maske, sanitetski alkohol i rukavice. Brat Si Đinping šalje nam još 100 kompleta našim avionom tokom maja. Hvala mu do neba.
Biće procesuirani svi koji se podsmevaju ideji o podizanju spomenika Kini ako sve ovo prođe. Spomenik će biti izgrađen u prirodnoj veličini.

***
Ne pravite se toliko naivni - kao, do malopre, niste znali da se 2020 na kineskom piše 1984.

Monday, 30 December 2019

Srbokalipsa danas



Ne, aj sad stvarno.
Nije smešno.
Za 20tak godina Srbija će biti 5 gradova + prazan prostor između. Logično da cene stanova rastu iako zemlja propada, jer se ljudi koncentrišu. To što neće biti uslova za održavanje komunalne infrastrukture (već sada realno nema) druga je priča.
U
opšte mi, recimo, nije nemoguće da zamislim za dvajs godina zid oko Vračara, Starog grada i delova Savskog venca, da sirotinja ne upada u grad u potrazi za aspirinom, pitkom vodom i konzerviranom hranom. Realno, kad sve reke stavimo u betonske cevi, od planina napravimo Zlatibor, a manje gradove poklonimo Kinezima da tamo prave ekološki holokaust kao u Boru ovih dana, ovi u Beogradu će biti iznimno zainteresovani da im sirotinja ne kvari ugodno popodne u "Fridi".
Pitanje je ko će, recimo, održavati komunalnu infrastrukturu u gradu, kad već sada puca po šavovima, a nije se doselilo ni pola ovih što planiraju da dođu jer se po unutrašnjosti više ne da živeti po standardima 21. veka: bez vode, hitne pomoći ili škole. Em se nije doselilo ni pola ovih što traže životne uslove dostojne čoveka, em nije emigriralo ni pola ovih što više ne mogu da trpe ove što Srbiju pretvaraju u balkanski "Hunger games". Znači, ima da bude super!
Zamisli sad Beograd za 20 godina sa cca 3 miliona ljudi, bez ulaganja u infrastrukturu jer ne može i krađa i infrastruktura, sa dve funkcionalne bolnice jer za više bolnica nema doktora... Ma - divotica. A hitnu pomoć voze penzići od 90 godina jer je sve ostalo u Švicarskoj. Sad kad zdravstvo krene da puca po šavovima jer je triple-win program GIZ-a i Vlade Republike Srbije odveo sve za Dortmund, pa krene pritisak na faks da ubrza štancovanje kadrova, pa padnu kriterijumi na faksu jer ko da kaže "ne" vlastima pa da završi u Informeru. Pa za dvajs godina u bolnicama za bogatune rade pravi doktori, a u bolnicama za sirotinju leče doktori sa magistarskih studija u magazinu "Ruski lekar": prvi sprat travari, drugi sprat rašljari, treći sprat reiki medicina ... a ministar zdravlja neki Miša Vacić ili ona Jovana.
Do bolnice moraš da zajmiš tuk-tuk od komšije jer hitna pomoć radi samo na Vračaru - toliko ima vozača, na gradski saobraćaj ne možeš da računaš, jer ako ima autobusa nema ulice - poplavila je cev ili kanalizacija, jebiga neko kopo... A i to, ako dobiješ slobodno u "Juri".
Bogati idu i love sirotinju po Borči da im čisti ulice, pa im montiraju elektronske "Huawei" orgrlice sa elektroškovima dok ne završe. Pijaću vodu vidiš samo na mitingu vladajuće Stranke, ako preživiš stampedo na štand gde se deli umesto dnevnice.
Za Vračar ti treba pozivno pismo i dokaz da imaš 200 evra po danu, koliko košta mali espreso i kisela.
Biće bre milina za dvajs godina - kvadrat stana 300.000 evra i da popušiš Siniši Malom, pošto je vlasnik Beograda i svega u njemu - pravne sigurnosti baš i nema pošto je Vesić 2041. privatizovao sudove jer su nerentabilni. Kupio ih tata Stefanović.


U centralnim gradskim opštinama ne možeš da živiš ako nisi član Stranke. U principu, na Vračaru živi, ono, 30 porodica: Mali, Vesić, Vučić, Krstić a sve ostalo izdajemo na "Airbnb" Englezima koji dolaze da jebu sirotinju za paklo konzervirane sardine i najlonke.
Za 20tak godina, kad prestane da stiže lova iz inostranstva jer su majke i očevi mrtvi (a to je danas od 3-5 milijardi evra, po raznim procenama) pa se burazeri iz Stranke dosete da te ucenjuju da će da ti prekopaju grob roditelja ako ne nastaviš da šalješ pare - ali njima...
Cela Srbija radi u ogromnoj "Juri" na mestu nekadašnjeg Šapca. Infrastrukturu obezbedio opet "Huawei", ko po onim kineskim gradovima-fabrikama sa sve mrežama protiv samoubistva. Izađeš samo na miting vladajuće Stranke, a i to samo do Novog Beograda. U pola Srbije ne možeš da ideš što jer su Kinezi ogradili svoje, što jer nije zdravo jer su Kinezi doveli najprljaviju tehnologiju. U Evropu možeš dvaput godišnje, kad GIZ dođe da vodi radnu snagu u Njemačku. A ispis košta 20.000 evra ili bubreg - šta već ko ima, ne pravimo pitanje.
Normalno, niko se ne vakciniše, jer ko bi ih vakcinisao, a i Miša Vacić ne da da se vakciniše. Jedan se vakcinisao pa ga poslali da gradi najveću crkvu na svetu, koja će se videti iz svemira jer se jedino grade crkve i restorani na vodi u vlasništvu Čedomira Jovanovica ili tako tih.
Dunav možeš da prepešačiš od nelegalnih splavova porodice Nikolić i prijatelja, na kojima pomenuti Englezi ne kriju dobro raspoloženje do ranih jutarnjih časova, kada u društvu najlepših dama na svetu odlaze put svog "Airbnb" apartmana na orgiju i grudvanje kokainom.
Realno, stan ti za 20 godina neće ni trebati, jer ćeš zahvaljujuci radovima i kopanju Gorana Vesića i ekipe naslednika vreme ionako provoditi u kolima na putu od kuće do posla.
Stranci služiš bespogovorno, u nadi da ćeš dobiti dozvolu za preseljenje u deo grada u kojem još ima tekuće vode ispravne za piće. Ako dobijete ispravnu tekuću vodu, možda se odlučite i na dete - nikad se ne zna.
Klimatske promene, naravno, razvalile: kad nije +45 i suša, onda je poplava i -200. Struje za klime nema, jer ko će da održava sisteme kad je sve otišlo u Dortmund - ceo dan struje ima samo na Vračaru u časnom domu Malijevih i časnom domu Vučića.
U ono malo Srbije, što nismo poklonili Kinezima da imaju gde da smeste svoje prljave tehnologije, ne može da se ide zbog čestih okršaja sirotinje sa migrantima, koje organizuje Miša Vacić, da sirotinja ne nagrne na Vračar da sobali bogatune i vidi tekuću vodu.
Kilo kokaina košta manje od kile leba, jer "Mali Šengen" daje rezultate pa su cene pale jer više ne mora da se podmićuje i carina izmedju Albanije i Srbije. Što bi se reklo: pozitivni efekti vizionarske politike na potrošačku korpu...


***
Gornji tekst je sklepan od dvadeset tvitova Tibora Jone, i predstavlja odličnu podlogu za neki distopijski roman o (veoma mogućem) Usudu ovdašnjem, čija je radnja smeštena u 2040 i neku godinu. Međutim, u tom žanru već postoji jedan roman (i film po njemu snimljen), koji neverovatno liči na ovu našu priču. Kao da se ovdašnja vladajuća banda na njega naložila pa rešila da proba šta je (od svega u njemu opisanog) zaista moguće u stvarnom životu.
Prosto je neverovatno koliko je toga zaista moguće.
U stvarnom životu.


Soylent Green (1973) je holivudski hit, tzv. distopijski triler, snimljen po romanu Herija Herisona "Make room! Make room!" (scenaristi filma se nisu nešto preterano strogo držali knjige, uglavnom u detaljima koji su ključni). Shodno standardnom idiotluku ovdašnjih "prevodilaca", naslov filma je kod nas bio preveden kao "Zeleno Sunce", iako bi daleko tačniji prevod bio "Zelensoja" - a time, podrazumeva se, i suštini fabule radnje tj. poruke cele priče.
Elem, godina je 2022. Dakle, mnogo bliža nego ona 2040. sa početka ovog našeg teksta, i ne previše daleko od "zlatnog doba" koje živimo. Planeta Zemlja je pritisnuta kumulativnim efektima "staklene bašte", prenaseljenosti, siromaštva, suše, zagađenja, globalnog zagrevanja, žestokim nedostatkom hrane i čiste vode za piće. I životnog prostora. Samo u Njujorku živi preko 40 miliona stanovnika (danas ih, u stvarnosti ima oko 9 miliona), gradska elita živi u prostranim i luksuzno opremljenim apartmanima, ima prirodnu hranu i čistu vodu za piće, sve to po nenormalno visokim cenama. U stanovima drže "konkubine", regrutovane iz siromašnih slojeva stanovništva, koje zovu "nameštajke" i stanarima uglavnom služe kao robinje za zabavu i slugerisanje po kući. Elitne gradske četvrti su od ostatka grada, i sirotinje, odvojeni visokim i debelim zidovima i ogradom od bodljikave žice, koje danonoćno čuvaju naoružani odredi njujorške policije.
Zašto? Pa, naravno, da sirotinja ne nagrne itd.
Biljni i životnjski svet je skoro u potpunosti satrt sa lica planete, i uglavnom ga ima samo u filmovima.


Sve se vrti oko hrane koju za polovinu svetske populacije proizvodi megakorporacija "Soylent Industries", koja je hranu nekada proizvodila od sojine sačme (odatle naziv firme); zbog višegodišnje suše je morala da razvije nove tehnologije i pređe na daleko isplativiji plankton iz mora. Već su dovoljno poznati njihovi proizvodi Soylent Red (crveni) i Soylent Yellow (žuti) krekeri. Sada su na tržište izbacili još ukusniji i hranljiviji Soylent Green (zeleni) - od planktona. Problem je što zelembaća ima najmanje, česte su nestašice hrane, usled čega dolazi do sve češćih pobuna sirotinje i nereda širom Njujorka, kao i ostatka sveta.
U svrhu sprečavanja nekontrolisanih nereda, policijski odredi su snabdeveni opremom za razbijanje demonstracija, što uključuje i specijalne ogromne kamione-utovarivače, koji sa prednje strane imaju široku "kašiku" kojom hvataju demonstrante i prebacuju ih u tovarni prostor. I potom odvode... negde.


Frenk Torn (glumi ga Čarlton Heston) je detektiv u njujorškoj policiji. Tokom istrage ubistva jednog bogataša u njegovom apartmanu, nailazi na tragove koji ukazuju na veliku povezanost samog vrha Soylent korporacije sa tim zločinom, jer je i ubijeni bio jedan od članova upravnog odbora te firme. Istraga ga neizbežno, na kraju, dovede u fabriku hrane, gde on konačno sazna pravu istinu o tome šta se tu zaista proizvodi tj. od čega nastaju raznobojne Soylent poslastice koje svet halapljivo guta.
Saznaje da je plankton odavno u potpunosti nestao iz okeana, da je Zemlja na ivici sterilnosti i da je preostao samo još jedan izvor od koga je moguće praviti hranu za svetsku populaciju.
Od mrtvih.
Od ljudi koji su ubijeni, preminuli ili bili podvrgnuti legalizovanoj eutanaziji.
Kraj.

***
"Srbokalipsa" Tibora Jone i "Soylent Green" Ričarda Flajšera (po Heriju Herisonu) zaista liče. Dvadeset godina, pre ili kasnije, ili geografski pomeraj Njujork ili Beograd - ne predstavljaju bitnu prepreku gadnoj perspektivi pučanstva ovdašnjeg.
I to nimalo bezizglednoj.
Naprotiv.

I još nešto, za kraj:


Ruska kompanija "Kalašnjikov", proizvođač istoimene jurišne puške AK-47, predstavila je novi proizvod: vozilo za suzbijanje demonstracija. Vozilo nazvano "Щит" (štit), za borbu protiv demonstracija, sastoji se od teškog kamiona na čijem prednjem delu je pričvršćena velika metalna ploča na izvlačenje. U ploči postoje mesta za ispaljivanje projektila, a vozilo ima i vodeni top. Kompanija je predstavila novo vozilo na Moskovskom sajmu oružja prošle nedelje, uz navode da je napravljeno za ruske policijske agencije. Kompanija je opisala vozilo kao najsavršenije takve vrste na svetu. Ruska Nacionalna garda nedavno je dobila različitu opremu za rasturanje demonstracija, što se smatra za pokazatelj zabrinutosti Kremlja o mogućim masovnim protestima zbog ruskih ekonomskih problema.

Bogumi, Koraks nije jedini - gleda se "Зелёный сойлент" i van Srbistana. Nego šta, i treba.
Nabaviće tebe Slina preko ćaleta, ne zvao se Aleksandar Andrejev!
I to u prirodnoj veličini.

Monday, 12 August 2019

Aleks nam se vratio


"Paklena pomorandža" se ove godine vratila u biskope.
Pogledajmo još jednom zašto taj film smatraju krunskim dostignućem Kjubrikove karijere.


2018. godine, reč "kjubrikijanski" je kao nov pojam dodata u Oksfordski rečnik engleskog jezika. U opisu njenog značenja stoji: nešto što poseduje pedantan perfekcionizam, majstorsko vladanje tehničkim aspektima u filmskoj industriji i atmosferičan vizualni stil. Kao što znamo, za Stenlija Kjubrka - atmosfera je zakon. U "2001: Odiseja u svemiru" (2001: A Space Odyssey), tišina i praznina samo pojačavaju beskrajno prostranstvo Univerzuma i našu beznačajnost u odnosu na njega. Kod "Dr. Strejndžlava" (Dr Strangelove), klaustrofobija ističe apsurdnost načina na koji sitnice mogu da izazovu apokalipsu. U "Paklenoj pomarandži" (Clockwork orange), magija potiče iz moći sugestije.
Kjubrikova filmska adaptacija (1971) je urađena po istoimenom Bardžisovom romanu (1962) o jednom od mogućih civilizacijskih sunovrata, i do danas ostaje užasavajuća, uzbudljiva i uznemirujuća filmska vizija nihilističkog nasilja i društvene kontrole. Smeštena u kičasti svet ne tako daleke distopijske budućnosti, priča se vrti oko centralne tačke koju predstavljaju Aleks (koga u filmu glumi Malkolm Mekdauel) i njegova banda "drugara" (droogs) - četvorica mladih otpadnika od društva, poput sebi sličnih bandi raspojasanih tinejdžera, koji se prepuštaju uživanju u koktelima narkotika "moloko with knives" (mleko sa noževima) koje ispijaju u baru "Korova" (krava) dok duge i mračne noći uglavnom ispunjavaju "ultranasiljem" (ultraviolence). Kada vlasti uhvate Aleksa, on postaje zamorac na kome vrše eksperimente u okviru "Ludovikove tehnike" - to je eksperimentalni tretman pri kome kriminalcima daju lekove za izazivanje mučnine pri samoj pomisli na seks ili nasilje. On postaje paklena, mehanička pomarandža: spolja organska, iznutra mehanička.
Poput navijene, tempirane bombe.


Počev od, sada već ikonskih, uniformi "drugara", preko niza brutalističkih setova koji oduzimaju dah, pa do jezivog retro-futurističkog saundtreka Vendi Karlos (koja je u vreme snimanja filma bila Valter), "Paklena pomorandža" na umetnički način oslikava represivno raspoloženje - s tim da najveći deo tog raspoloženja zapravo nastaje u glavama gledalaca, "indukovan" slikom i zvukom sa velikog ekrana. Prihvatanjem "Naesta" (Nadsat, od ruskog sufiksa za brojeve od 11 od 19) - to je ulični govor iz Bardžesovog romana, nastao pod uticajem ruskog slenga na engleski jezik (iz koga potiču naziv "droog" od ruskog drug, "horroshow" od ruske reči za dobro, "moloko", "korova" i brojne druge) - sami gledaoci su primorani da prevode i vizualizuju Aleksove mračne porive i želje. Scene silovanja i ubistava, iako visoko uznemirujuće i šokirajuće, u filmu nisu toliko eksplicitne koliko se da očekivati iz knjige. Umesto toga, Kjubrik sve prepušta gledaočevoj mašti.
Na taj način, film prihvata jednu varijantu sebi svojstvene Ludovikove tehnike. Ultranasilje vas istovremeno i odbija i uvlači u sebe; delite Aleksovu sve veću odbojnost i anksioznost prema užasima koji su mu nametnuti prilikom tretmana, ali ta odbojnost je više moralne nego fizičke prirode.
Postoje brojni filmovi koji kopiraju ovu priču, u kojima su nasilje i vulgarnost prikazani samo radi izazivanja šoka kod gledalaca. Međutim, u originalu se oni ne veličaju niti romantizuju, već služe kreiranju sasvim kjubrikijanske dijagnoze jednog društvenog poremećaja koji je sve rasprostranjeniji. Dobro može, i mora, odneti pobedu nad zlom samo slobodnom voljom. Na svakome od nas ostaje da sami to shvatimo i iznađemo način kako da ostvarimo.
"Paklena pomorandža" se vratila u bioskope 5. aprila ove godine, i ostaće tu naredne dve sezone.

- Why "A Clockwork Orange" is Stanley Kubrick's masterpiece (NME, 03.04.2019)

***
Ludovikov eksperiment konstantnog prikazivanja državnog nasilja preko svih kontrolisanih medija u Srbiji ne izaziva nikakav efekat gađenja kod većine pučanstva, već naprotiv - hipnotičku ekstazu iščekivanja redovnih "dva minuta mržnje" bez konca i kraja. Hakslijevsku ovisnost i orvelijansku "ljubav" umesto (jedino normalne) gadljivosti. Doduše, gadljiva je tamo neka beznačajna manjina, koja je - shodno Bardžisovim i Kjubrikovim postulatima - garantovano nasilna, kriminalna, zločinačka i prezira dostojna grupa društvenih ništarija. To su oni koje treba neizostavno podvrgnuti širokom spektru državnih tehnika isceljenja od pošasti razuma - od Ludovikove do O'Brajenove.
Aleks se vratio i nama - ne u bioskope, već u živote.
Sada ga zovu Alek.
I drugari.
I ultranasilje, naravno.

Ma, volimo i mi Paklene nerandže, no trpimo... i lagano otkucavamo, iznutra.
Tik-tak. 
Poput navijene, tempirane bombe.

Wednesday, 1 August 2018

Orvel o kontroli jezika


"Jezik čini ljude pogodnima za kontrolu. Ko kontroliše jezik, kontroliše i ljude."
(1984)


Jedna od glavnih stvari koje su brinule Džordža Orvela u vezi kapitalističkih, fašističkih ili komunističkih društava, bila je nemilosrdnost koju su ti režimi ispoljavali prema svim drugim oblicima vlasti i prema bilo kakvim neslaganjem naroda. Orvel je istakao da su vlasti poput Staljinove u Rusiji i Maove u Kini manipulisale masama, obrazovale ih preko medija da rade sve ono što vlast želi. Propaganda, manipulacija rečima, bila su njihova glavna sredstva za ispiranje mozgova ljudi, baš kao što je to radio i Hitler u Nemačkoj. Hitlerove reči hipnotisale su naciju i naterale Nemce da maltretiraju i ubijaju Jevreje i druge "ne-arijevce".

Orvel je rekao da se nacije primaju na govor svojih nepojmljivo budalastih lidera, zato što je ljude lako zaplašiti. Strah je ono što ih ih kontroliše. Oni u svemu vide neprijatelje. Njihove vođe im govore kako neprijatelji žele da ih pobiju. To je sukob ideologija koji će se okončati tek kada jedna nacija konačno uništi drugu. U "1984", takva situacija se odražava kroz postojanje tri velike sile koje neprestano međusobno ratuju: Okeanija, Evrazija i Istazija.
Orvel je rekao i da jezik čini ljude pogodnima za kontrolu. Ko kontroliše jezik, kontroliše i ljude. Doživeo sam jednostavan i praktičan primer tog pojma kada sam razgovarao sa jednom mladom kineskinjom koja mi je rekla da njen dijalekt nije imao reči koja odgovaraju engleskom pojmu za privatnost. Privatnost je koncept koji je njenim roditeljima u potpunosti bio nerazumljiv. Dakle, u kući njenih roditelja nije bilo privatnosti. Nakon nekoliko godina provedenih u Americi, povratak u Kinu sludio ovu mladu ženu, jer više nije imala privatnost na koju se navikla. Tamo nije bilo brave na vratima njene spavaće sobe. Kada je stolom podglavila vrata, kako bi mogla biti sama, njena majka se nekako provukla u sobu i bez pardona je optužila da ne voli svoju porodicu, i da je Amerika upropastila njenu kćerku.

U "1984" Orvel nas upozorava na ovu opasnost od gubitka reči i shodno tome gubitka sposobnost razmišljanja o konceptima poput privatnosti. Rekao je da će kroz propagandu i kontrolu medija muškarci i žene širom sveta izgubiti svoje ljudske kvalitete i postati bezdušni automatoni, a da toga neće biti svesni. Ljudi više neće uviđati nehumanost u politikama svojih vlada. Ljudi će živeti u stalnom strahu od Drugih - neke zemlje ili nekih ljudi koji su drugačiji od nas. Orvel naglašava da je lako navući jednu rasu, religiju ili ideologiju na dehumanizaciju svih ostalih i želju da ih pobije. To je ono od čega svi ljudi strahuju, da će nas nekakvi stranci napasti i neće prepoznati "čojstvo" koju sa njima delimo. I da će nas pobiti kao da smo nekakvi odvratni insekti, ili potomci Satane. U "1984" vlada se postarala da se taj strah kanališe u mržnju prema drugim nacijama i ljudima. Orvel je taj strah koji je kanalisan u mržnju opisao nečim što je nazvao "Dva minuta mržnje":
  • ... bilo je nemoguće ne pridružiti se tome. U roku od trideset sekundi svako dalje pretvaranje je postajalo nepotrebno. Čudna ekstaza straha i osvete, želje za ubijanjem, za mučenjem, za razbijanjem lica maljem, kao da je tekla kroz celu grupu prisutnih poput električne struje, pretvarajući ih čak i protiv njihove volje u gomilu iskeženih ludaka koji urlaju ...
Orvel kaže: "Imao sam jednom priliku da prisustvujem vešanju nekog čoveka. Stekao sam utisak da je to bilo gore nego hiljadu ubistava." Zašto? Zato što je to bilo ubistvo iz najneutralnijeg od svih razloga - ne iz besa, ili zbog novca, ili iz ljubomore, već zarad zaštite nekog političkog stava. Bitno je da shvatimo kako nas strast može preplaviti i možda izazvati trenutak besa u kome možemo nekoga ubiti. Ali ubiti nekoga bez strasti, hladnokrvno, samo zato što se ne slaže sa našom ideologijom ili politikom - to je bio neoprostvi greh u Orvelovim očima.



DVOMISAO, kao što svi znamo, predstavlja pojam koji je Orvell iskovao. To je koncept u kome ste naučili da istovremeno držite dva kontradiktorna verovanja u svom umu i oba prihvatate kao istinita. Tada možete reći "Rat je mir", "Sloboda je ropstvo", "Neznanje je snaga", i pritom  uopšte nećete dovoditi u pitanje oksimoronske kontradikcije koje postoje u bilo kojoj od ovih fraza.
Svako ko odustane od osećanja moralnog altruizma (pomaganje svojoj ljudskoj braći) pred pohlepnim željama, poput npr. optuživanja neke korporacije da je kriva za dvomisao, jer je on sebe prisilio da misli suprotno od onoga za šta je nekada verovao da je etičko ponašanje - odustaje od te velika ideje koja nam govori da ne treba biti pohlepan i da ljudi treba da međusobno vode brigu jedni o drugima. Međutim, ukoliko želimo da zaradimo novac i napredujemo u toj kompaniji, moramo verovati da je to što ona radi ispravno. Ako udovice i siročad pate - to je njihova krivica, a ne naša. Krajnji rezultat dvomisli je da više nismo svesni postojanja razlike između istine i laži. Uglavnom, dvomisao je način gledanja na život koji proističe iz potpuno verovanja u neku vrstu ideologije - komunizma, kapitalizma, socijalizma, fašizma, ili bilo kog drugog "izma". Taj "izam" sadrži istinu, koja je usađena u jezik.
Hrišćanin koji krene u rat i ubija druga ljudska bića mora biti u stanju da dvomisli kako bi mogao da uništio ljudske živote. U Bibliji crno na belo piše: NE UBIJ. Ali vojnik ipak ubija, jer je sposoban da istovremeno u glavi ima dva kontradiktorna uverenja. Seksualni sram, moralni konformizam i anti-intelektualnost su koncepti dvomisli koji se koriste za kontrolu ponašanja ljudi. Vilijem Blejk nas je odavno upozoravao na ta tri oružja, govoreći nam da ako već treba nešto da veličamo, onda neka to ne bude rat, već je bolje da veličamo svoju kreativnu dušu, umetnika u nama koji Bogu obraća kroz ono što stvaramo. U "1984" Orvel opisuje društvo koje pokušava da uništi ljubav ubijanjem ili makar kontrolom seksualne želje: "Partija se trudila da ubije seksualni nagon, ili ako on nije mogao ubiti ubijen, onda da ga izopači i onečisti".


"Zar ne vidiš da je opšti cilj Novogovora da suzi slobodu misli? Na kraju ćemo zločin misli i bukvalno učiniti nemogućim, jer više neće postojati reči kojima bi on mogao biti iskazan."
Pored dvomisli, drugi izraz koji je Orvell iskovao je DVOGOVOR: upotreba jezika zarad iskrivljenja stvarnosti i kvarenja misli. Jezik postaje sredstvo koje koriste oni na vlasti kako bi postigli svoje ciljeve. Dvogovor se najviše oslanja na eufemizme. "Upoznavanje", "spavanje sa", "prethodni vlasnik vozila", "veliki C", "sanitarni inženjer", "nezadržano", "neobnovljeno", "izabrano", "negativan ishod brige o pacijentu" - sve su to primeri dvogovornih eufemizama. 
Ministarstvo Mira je eufemizam za rat.
Ministarstvo Istine je eufemizam za laž.
Ministarstvo Ljubavi je eufemizam za mučenje.

Još jedan pojam treba razumeti u vezi sa Orvelovim delom: DISTOPIJA.
Reč je nastala od prefiksa "dis-" (grčka reč za "loše, nenormalno, oštećeno, bolesno") i Utopije, naziva kojim je Tomas Mor (1516) imenovao izmišljeno ostrvo iz svog romana. Utopija, naravno, potiče od latinske reči za "nigde, nedođija". Međutim, za nas to predstavlja idealizovano mesto sa savršenim političkim i društvenim sistemom. Filozof iz 19. veka Džon Stjuart Mil je te dve reli spojio u jedan pojam kako bi opisao nekakvu državu u kojoj vlada stvara uslove i kvalitet života koji su užasni. Pisci poput Oldosa Hakslija (Vrli novi svet), Reja Bredberija (Farenhajt 451) i Margaret Etvud (Sluškinjina priča) upotrebili su ovu Millovu reč kako bi opisali moguća društva u budućnosti koja bi porobljavala sopstveni narod i koristila ga za svoje političke ciljeve. Sve ove distopije su upozorenja koja kritikuju aktuelne trendove u kulturi, koji mogu dovesti do budućnosti koju niko od nas ne želi. U stvari, budućnost koju niko od nas ne bi trebalo da poželi. Da svi govorimo isti jezik, ne bi smo se pribojavali sopstvene distopijske budućnosti. Ali, naravno, naš jezik u proteklih deset godina ne samo da je otišao od lošeg u još gore, već je postao neskriveno korumpiran. "Nije bitno ako lažete, ako ćete tako ostvariti svoje namere", postala je mantra Republikanaca. I Demokratska stranka je takođe puna svojih lažova, ali ako ih uhvatite u laži oni su barem dovoljno pristojni da pokažu makar minimum srama zbog toga. Današnji soj Republikanaca jedva da zna ili ga uopšte zanima značenje te reči.


Prema Orvelu, šta će se desiti sa bilo kojim demokratskim društvom ukoliko se uruši jezička jasnoća? On predviđa da će se tada urušiti i samo društvo. Lošom upotrebom jezika će nam lakše na pamet padati budalaste i apsolutno nekoretne ideje. Izopačeni jezik može izopačiti i nas same, pokvariti nas i načiniti nas toliko glupim da nećemo prepoznati laži kada ih čujemo. Nećemo dovoditi u pitanje naše vođe. Nećemo imati jezičke alate uz pomoć kojih ćemo moći da govorimo istinu. Pogledajte samo vesti na glavnim TV kanalima i poslušajte političare koji izvrću istinu u nešto potpuno neprepoznatljivo (njihove reči zavise isključivo od veličine praznog prostora između vaših ušiju) i možda ćete doživeti Džojsovsku epifaniju, trenutak prosvetljenja o tome da je Orvell bio u pravu kada nas je upozoravao a da smo ga mi, kaonarod, ignorisali na sopstvenu štetu.




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...