Showing posts with label Anthony Burgess. Show all posts
Showing posts with label Anthony Burgess. Show all posts

Monday, 12 August 2019

Aleks nam se vratio


"Paklena pomorandža" se ove godine vratila u biskope.
Pogledajmo još jednom zašto taj film smatraju krunskim dostignućem Kjubrikove karijere.


2018. godine, reč "kjubrikijanski" je kao nov pojam dodata u Oksfordski rečnik engleskog jezika. U opisu njenog značenja stoji: nešto što poseduje pedantan perfekcionizam, majstorsko vladanje tehničkim aspektima u filmskoj industriji i atmosferičan vizualni stil. Kao što znamo, za Stenlija Kjubrka - atmosfera je zakon. U "2001: Odiseja u svemiru" (2001: A Space Odyssey), tišina i praznina samo pojačavaju beskrajno prostranstvo Univerzuma i našu beznačajnost u odnosu na njega. Kod "Dr. Strejndžlava" (Dr Strangelove), klaustrofobija ističe apsurdnost načina na koji sitnice mogu da izazovu apokalipsu. U "Paklenoj pomarandži" (Clockwork orange), magija potiče iz moći sugestije.
Kjubrikova filmska adaptacija (1971) je urađena po istoimenom Bardžisovom romanu (1962) o jednom od mogućih civilizacijskih sunovrata, i do danas ostaje užasavajuća, uzbudljiva i uznemirujuća filmska vizija nihilističkog nasilja i društvene kontrole. Smeštena u kičasti svet ne tako daleke distopijske budućnosti, priča se vrti oko centralne tačke koju predstavljaju Aleks (koga u filmu glumi Malkolm Mekdauel) i njegova banda "drugara" (droogs) - četvorica mladih otpadnika od društva, poput sebi sličnih bandi raspojasanih tinejdžera, koji se prepuštaju uživanju u koktelima narkotika "moloko with knives" (mleko sa noževima) koje ispijaju u baru "Korova" (krava) dok duge i mračne noći uglavnom ispunjavaju "ultranasiljem" (ultraviolence). Kada vlasti uhvate Aleksa, on postaje zamorac na kome vrše eksperimente u okviru "Ludovikove tehnike" - to je eksperimentalni tretman pri kome kriminalcima daju lekove za izazivanje mučnine pri samoj pomisli na seks ili nasilje. On postaje paklena, mehanička pomarandža: spolja organska, iznutra mehanička.
Poput navijene, tempirane bombe.


Počev od, sada već ikonskih, uniformi "drugara", preko niza brutalističkih setova koji oduzimaju dah, pa do jezivog retro-futurističkog saundtreka Vendi Karlos (koja je u vreme snimanja filma bila Valter), "Paklena pomorandža" na umetnički način oslikava represivno raspoloženje - s tim da najveći deo tog raspoloženja zapravo nastaje u glavama gledalaca, "indukovan" slikom i zvukom sa velikog ekrana. Prihvatanjem "Naesta" (Nadsat, od ruskog sufiksa za brojeve od 11 od 19) - to je ulični govor iz Bardžesovog romana, nastao pod uticajem ruskog slenga na engleski jezik (iz koga potiču naziv "droog" od ruskog drug, "horroshow" od ruske reči za dobro, "moloko", "korova" i brojne druge) - sami gledaoci su primorani da prevode i vizualizuju Aleksove mračne porive i želje. Scene silovanja i ubistava, iako visoko uznemirujuće i šokirajuće, u filmu nisu toliko eksplicitne koliko se da očekivati iz knjige. Umesto toga, Kjubrik sve prepušta gledaočevoj mašti.
Na taj način, film prihvata jednu varijantu sebi svojstvene Ludovikove tehnike. Ultranasilje vas istovremeno i odbija i uvlači u sebe; delite Aleksovu sve veću odbojnost i anksioznost prema užasima koji su mu nametnuti prilikom tretmana, ali ta odbojnost je više moralne nego fizičke prirode.
Postoje brojni filmovi koji kopiraju ovu priču, u kojima su nasilje i vulgarnost prikazani samo radi izazivanja šoka kod gledalaca. Međutim, u originalu se oni ne veličaju niti romantizuju, već služe kreiranju sasvim kjubrikijanske dijagnoze jednog društvenog poremećaja koji je sve rasprostranjeniji. Dobro može, i mora, odneti pobedu nad zlom samo slobodnom voljom. Na svakome od nas ostaje da sami to shvatimo i iznađemo način kako da ostvarimo.
"Paklena pomorandža" se vratila u bioskope 5. aprila ove godine, i ostaće tu naredne dve sezone.

- Why "A Clockwork Orange" is Stanley Kubrick's masterpiece (NME, 03.04.2019)

***
Ludovikov eksperiment konstantnog prikazivanja državnog nasilja preko svih kontrolisanih medija u Srbiji ne izaziva nikakav efekat gađenja kod većine pučanstva, već naprotiv - hipnotičku ekstazu iščekivanja redovnih "dva minuta mržnje" bez konca i kraja. Hakslijevsku ovisnost i orvelijansku "ljubav" umesto (jedino normalne) gadljivosti. Doduše, gadljiva je tamo neka beznačajna manjina, koja je - shodno Bardžisovim i Kjubrikovim postulatima - garantovano nasilna, kriminalna, zločinačka i prezira dostojna grupa društvenih ništarija. To su oni koje treba neizostavno podvrgnuti širokom spektru državnih tehnika isceljenja od pošasti razuma - od Ludovikove do O'Brajenove.
Aleks se vratio i nama - ne u bioskope, već u živote.
Sada ga zovu Alek.
I drugari.
I ultranasilje, naravno.

Ma, volimo i mi Paklene nerandže, no trpimo... i lagano otkucavamo, iznutra.
Tik-tak. 
Poput navijene, tempirane bombe.

Sunday, 1 July 2018

A na telekranima naših TV prijemnika...


Ljudi će verovati ono što im mediji kažu da veruju.
- Džordž Orvel


- Imamo komičnu i kontradiktornu situaciju: struja je u zgradi isključena, a telekran i dalje vergla statističke podatke, iako je Smitov stan prazan. Teško da su tu postojala dva nezavisna sistema napajanja?

- Zanimljivo, o tome nisam razmišljao. U stvari, mislim da niko nije. Ali, upravo smo tu došli do jedne od glavnih stvari: neophodnog ukidanja neverice, kao u nekoj komičnoj bajci. Pa i taj ekran televizora, koji gleda u vas - to je Orvel pokupio iz Čaplinovih "Modernih vremena". I to je proročanski - danas živimo u eri supermarketa, gde često vidimo poruku "Osmeh - na TV-u ste!"


- Da li je u Engleskoj nakon Drugog svetskog rata postojala televizija?

- Zezaš me? Imali smo televiziju još tridesetih godina, čuveni Beirdov sistem koji je Džojs nazvao "beirdbombarderploča" (ili nešto slično). Logi Beird, što je pomalo zvučalo kao Jogi Ber (medved). Bio sam u prilici da gledam prvu emisiju koju je BBC u svojoj istoriji emitovao - "Pirandelo, čovek sa cvetom u ustima". Sistem je ovako funkcionisao: Beirdov ekran je prikazivao sliku a zvuk je išao preko radija. Oldos Haksli je, koliko se sećam, taj sistem preneo u svoj "Vrli novi svet" (1932). Da te podsetim, zapravo uopšte nije neophodno posedovati televiziju da bi cenili njene potencijale. Kraljica u "Snežani" ima sopstveni TV ekran koji sve vreme vrti samo jednu reklamu. U Engleskoj, I Robert Grin ima TV ekran tj. magično ogledalo koje špijunira - iako su "Fratri Bejkon i Bangej" bili napisani otprilike 1592. Čak je i sam pojam "televizija" postojao pre uređaja. Cela ta stvar se vratila na scenu 1948, čini mi se; već tada je bilo jasno da će postati deo života svakoga od nas. Među brojnim "genijalnostima" bila je i ona da lica koja ti se sa ekrana obraćaju zaista gledaju u tebe. Televizija je od svog početka bila nametljiva. Prvi posleratni programi su bili više obrazovnog karaktera nego što su odvraćali pažnju od bitnih stvari (kao danas). Ekranom su ovladale velike face, a ne neki sitni likovi iz starih filmova. Podešavanje slike, koje danas uzimamo zdravo za gotovo, nekada nije bilo tako lako postići - pritom mislim na to da neku bitku iz Napoleonovih ratova možemo gledati na džepnom uređaju. Televizor u uglu dnevne sobe je nekada bio oko, koje je možda zaista gledalo u tebe. Bio je to deo pokućstva, ali istovremeno je bio i agent neke velike korporacije. Sećam se dosta njih koje je bilo sramota da se svuku pred televizorom. 


- Vama je to komično? Počujte: Svakako, nije bilo načina da znate jeste li pod prismotrom u bilo kom trenutku. Koliko često, ili uz pomoć kakvog sistema, je Policija Misli bila prikopčana na liniju bilo kog pojedinca - bilo je čisto nagađanje. Podjednako je bilo zamislivo i da su svakoga nadgledali sve vreme. Kako god, oni su zaista mogli da se u bilo kom trenutku prikače na svačiju liniju, kad god su to hteli. Morali ste da živite - živeli ste, ta navika je prerasla u nagon - pretpostavljajući da oni čuju svaki zvuk koji napravite i - osim u mraku - primete svaki pokret koji načinite. 

- Ma ne, nije komično, već nije toliko zastrašujuće kao sve to. Radi se o mogućnosti da vas uhvati elektronsko oko, i to je onaj pravi upad u privatnost i život. Veliki Brat ne progoni Vinstona Smita u kuhinji, toaletu ili zgradi u kojoj stanuje. Uzgred, čini mi se u potpunosti pogrešno to što mu je dopušteno da u stanu živi sam. Zar ne bi bilo logičnije da je u zajedničkoj spavaonici sa policijskim siledžijom koji spava u poslednjem krevetu? U krevetu, u mraku, u glavi pojedinca može nastati obilje raznih subverzivnih misli. Telekrani možda i nisu prava pretnja, ništa veća nego što je podmetanje "bubica" za one koji znaju za njih. Zapravo, telekran predstavlja metaforu smrti privatnosti. Ono što je tu važno jeste činjenica da on ne može biti isključen. To je nešto poput muzaka, pozadinske muzike na javnim mestima, jer stalno podseća na prisustvo velike korporacije, Države, na anti-sebe kao suštinu.


- Ali Vinstona zaista posmatraju, jer ga sa ekrana prekorava instruktorka jutarnje gimnastike.

- Da, ta prilika jeste komična.

Entoni Bardžis "1985" (1978)
Deo prvi: 1984
3. 1948: Intervju sa starcem (odlomak)

Thursday, 8 September 2016

2 + 2 = 5


Anti-utopija je kada ne očekuješ bolje, već se moliš da ne bude gore. Antiutopije, na izvestan način, upozoravaju svet da ova planeta još nije popunjena za svo ispoljavanje straha i mržnje. Bardžis počinje svoj roman predgovornom analizom antiutopije Džordža Orvela.


Entoni Bardžis (John Anthony Burgess Wilson, 1917-1993) je bio britanski kniževnik i kompozitor, autor romana "Paklena pomorandža" (Clockwork orange, 1962) po kome je najviše poznat, mada je imao običaj da kaže da je ta njegova knjiga postala poznata tek 1971. godine, kada je Stenli Kjubrik po njoj snimio istoimeni film. Drugo, takođe poznato i priznato, Bardžisovo antiutopijsko (distopijsko) delo je "1985", roman nastao pod direktnim uticajem Orvelove "1984". Napisan je 1978. godine, u nameri da Orvelovu budućnost malo prizemlji i učini je realnijom (demistifikuje?) uzimajući u obzir sve što se u svetu - i naročito u Britaniji - izdešavalo u (tada) prethodne tri decenije (1948-1978). U Berdžisovom Londonu ima više minareta nego oblakodera, zemljom gazduju bogati arapski šeici (sic!), elektronski nadzor je neizostavni deo svakodnevice, većina je prihvatila islam, podzemnom železnicom caruju razularene bande studenata-ubica od kojih se možeš spasiti samo ako ih naučiš nešto što nisu znali (Bev Džons, glavni lik romana, je profesor istorije koji radi sve samo ne ono za šta se školovao), "institucije zatvorenog tipa" su mešavina zatvora i ludnice za bezumne koji nikako da prihvate Sindikalizam kao jedino ispravno državno uređenje nastalo na Engsoc temeljima...
"1985" je podeljena u dva dela: prvi je nazvan 1984, a drugi 1985. U prvom, napisanom u formi eseja i intervjua, Berdžis pravi uvod u drugi deo, trudeći se da analizom nemogućeg i mogućeg (verovatnog) u Orvelovoj "1984" pripremi teren za svoju viziju budućnosti.
Berdžisova knjiga je kod nas prvi put objavljena 1986. godine u izdanju Prosvete; takođe, Algoritam objavljuje (ćirilično) reizdanje 2007. godine. Bez obzira da li je u pitanju latinično ili ćirilično izdanje, teško da su se ovdašnji palančani potrudili da čuju za "1985" ili je - daleko bilo - pročitaju.
Shvate?
No way.


Bardžisova (uvodna) 1984 ima 9 teza:
2. Namere
3. 1948: Intervju sa starcem
4. Ingsoc se podrazumeva
5. Kakotopija
6. Razgovor o državi i superdržavi
7. Bakunjinova deca
8. Paklene pomorandže
9. Smrt ljubavi
Bacimo oko na Berdžisov katehizam, tu veronauku Orvelove "1984" koja je utemeljila društvo potonje "1985". On ga je nazvao "apokaliptičnim kodeksom naših najgorih strahova".

Deo prvi: 1984
1. Katehizam

- Kada je započela ova noćna mora dvadesetog veka?
1945. godine, kada su mnogi pomislili da je završena.
- Kako je započela?
Počelo je sa prvom atomskom bombom, napravljenoj u žurbi da se što pre završi rat koji se otegao. Međutim, na kraju tog sukoba fašističkih država i slobodnog sveta (koji ni sam nije bio preterano slobodan, zato što je njegov veliki deo bio totalitaran), raščišćena je pozornica za glavni sukob ovog stoleća. Sukobile su se komunističke i kapitalističke sile, i obe su imale neograničene nuklearne arsenale.
- Tako da...
Tako da je ono što je bilo upotrebljeno da se jedan rat okonča, sada iskorišćeno da započne drugi.


- Koji je ishod Velikog nuklearnog rata pedesetih godina?
Bezbroj atomskih bombi je bilo bačeno na industrijske centre Zapadne Evrope, obe Amerike i Sovjetske imperije. Razaranje je bilo toliko strašno da su vladajuće elite širom sveta shvatile kako nuklearno ratovanje, razaranjem organizovanog ljudskog društva, zapravo razara i njihov kapacitet da održe moć u svojim rukama.
- Tako da...
Nuklearno doba je privedeno kraju uz obostranu saglasnost. Ratovi će se nadalje voditi konvencionalnim oružjem na nivou onog koje je razvijeno tokom Drugog svetskog rata. Tako da je na globalnom nivou, prihvaćeno zdravo za gotovo da ratove treba i dalje voditi.


- Kako su bile raspoređene nacije na kraju Velikog nuklearnog rata?
Na kraju rata svet je bio podeljen u tri ogromna centra moći, u tzv. szperdržave. Nacije više nisu postojale. Okeanija je bilo ime imperije koja se sastojala od SAD, Latinske Amerike i nekadašnjeg Britanskog Komonvelta. Centar vlasti je (možda, ali ne i dovoljno sigurno) bila Severna Amerika, iako su ideologiju koja je ujedinila teritorije ove superdržave smislili britanski intelektualci, i ona je bila poznata kao "Engsoc" - Engleski socijalizam. Stare geografske nomenklature su izgubile najveći deo svog značenja: štaviše, njihova povezanost sa sitnim nacionalnim lojalnostima i tradicionalnim kulturama smatrana je štetnom po novu doktrinu.


- Šta se desilo sa Velikom Britanijom, na primer?
Britanija je preimenovana u Pistu Jedan - ime dovoljno neutralno da ne izazove prezir.
- A ostale superdržave?
Druge dve superdržave su bile Evrazija i Istazija. Evrazija je nastala tako što je Sovjetski Savez u sebe usisao celu kontinentalnu Evropu. Istaziju su činile Kina, Japan i kopno Jugoistočne Azije, zajedno sa delovima Mandžurije, Mongolije i Tibeta koje su, bivajući u pograničnom delu sa Evrazijom, stalno menjale nametnutu lojalnost zavisnu od razvoja rata.
- Koji rat?
Rat između superdržava počeo je 1959. godine, i traje do danas.
- Dakle, rat konvencionalnim oružjem?
Tačno. Ograničeno naoružanje i profesionalne trupe. Armije su, po standardima prethodnih modernih ratova, relativno male. Sukobljene strane nisu sposobne da unište jedna drugu: kada bi to mogle, rat bi se završio, a rat se ne sme završiti.
- Zašto se rat ne sme završiti?
Rat je mir, a to znači da da je rat način života u ovom novom dobu baš kao što je to mir bio u starom. To je i način života ali i aspekt političke filozofije.
- Ali, koji je razlog tog rata?
Dozvolite mi da vam prvo kažem šta nije razlog tog rata. Ne postoji materijalni razlog za ovaj sukob. Ne postoje ni ideološka neslaganja. Okeanija, Evrazija i Istazija - sve prihvataju zajednički princip jedne vladajuće partije i potpunog suzbijanja slobode pojedinca. Rat nema nikakve veza sa suprotstavljenim pogledima na svet ili, strogo uzev, sa osvajanjem teritorija.


- Ali ima veze sa...
Tobožnji razlog za vođenje rata je sticanje kontrole nad jednom, otprilike pravougaonom teritorijom u čijim se uglovima nalaze Tanger (Maroko), Brazavil (Kongo), Darvin (Australija) i Hong Kong. Tu se nalaze neiscrpne rezerve jeftine obojene radne snage, stotine miliona muškaraca i žena očvrsnulih od teškog rada i plata od kojih ne mogu ni da se prehrane. Ratno nadmetanje za ovaj trofej odvija se u Ekvatorijalnoj Africi, na Srednjem Istoku, jugu Indije i Malajskom arhipelagu, i retko se dešava da izađe iz granica spomenute sporne obasti. Postoje i borbe oko Severnog pola, jer se veruje da tamo leže vredna rudna nalazišta.


- To je tobožnji, ali šta je stvarni cilj?
Da se koriste proizvodi industrijske mašine, da se njeni točkovi okreću ali da životni standard ostane nizak. Zato što je dobro uhranjen, fizički zadovoljan građanin, sa širokim spektrom potrošačkih dobara i dovoljno novca da ih kupi, loš podanik jedne oligarhijske države. Čovek sit mesa, okreće leđa suvim kostima političke doktrine. Fanatična posvećenost vladajućoj partiji dolazi daleko lakše od ljudi lišenih materijalnih dobara. Povrh toga, lojalnost i ono što se nekad zvalo 'patriotizam' dobijaju najveću podršku kada se čini da je neprijatelj pred vratima.


- Koji neprijatelj?
To je dobro pitanje. Rekao sam 'tobožnji' rat, ali, da budem precizan, to nije uvek isti rat. Okeanija je ponekad u savezu sa Evrazijom protiv Istazije, a ponekad je sa Istazijom protiv Evrazije. Ponekad su druge dve u savezu protiv nje. Promene u savezima se dešavaju veoma brzo i zahtevaju odgovarajuće brzo usklađivanje politike. Međutim, bitno je da rat bude zvanično predstavljen kao uvek isti rat, iz čega sledi i da neprijatelj mora uvek biti jedan te isti. Taj neprijatelj u bilo kom trenutku mora biti onaj večiti neprijatelj, neprijatelj prošlosti i budućnosti.


- To je nemoguće.
Nemoguće? Vladajuća partija ima potpunu kontrolu nad kolektivnim pamćenjem, prepravljanjem i izmenama istorijskih podataka ona lako dovodi u sklad prošlost i sadašnjost. Ono što je sada istina, oduvek je bilo istina. Istina je stvarnost. Stvarnost je sada. Postoji još jedan razlog postojanja večnog neprijatelja, ali najbolje je da sada odložimo njegovo razmatranje.
- Sve dok...
Sve dok ne budete razumeli pravi cilj Engsoca na ispravan način.



- Opišite društvo u Okeaniji.
Ono je raslojeno na jedan veoma prost način. Osamdeset i pet procenata stanovništva čini proleterijat, tzv. prolovi (kako im je zvaničan naziv); oni su prezreni, neobrazovani, apolitični, gunđaju ali su inertni. Oni obavljaju najniže poslove i zadovoljavaju se animalnim vidovima odvraćanja pažnje od suštine. Preostalih petnaest procenata čini Partija - Unutrašnja i Spoljašnja. Unutrašnja Partija je izborna aristrokratija, posvećena sprovođenju metafizike Engsoca. Spoljašnju Partiju čine funkcioneri, to je neka vrsta niže državne službe čiji su članovi zaposleni u četiri glavna sektora vlasti - to su Ministarstva: Ljubavi, Izobilja, Istine i Mira.
- Mira?
U stvari rata, ali rat je mir.


- Ko je na čelu Partije?
To je osoba koju zovu Veliki Brat koji, pošto nikada nije bio rođen, nikada ne može ni da umre. Veliki Brat je Bog. Njega svi moraju da slušaju, ali takođe svi moraju i da ga vole.
- Zar je tako nešto moguće?
U tome je sva suština.
- Ali, zar je moguće čoveku narediti koga da voli?
Postoje načini i sredstva za tako nešto. Eliminisana je bračna ljubav, ljubav između roditelja i dece, uništeno je uživanje u seksu i radost rađanja - sve to je pomoglo preusmeravanju ka nečemu što se može smatrati jednom emotivnom potrebom prema ispravnom objektu. Postojanje izdajnika Emanuela Goldštajna, koji je uvek u savezu sa neprijateljem, koji mrzi Velikog Brata i želi da uništi Okeaniju, obezbeđuje trajno širenje straha i gnušanja među stanovništvom, kompenzacijski praćeno odanošću prema onome ko jedini može da ih zaštiti i spasi.


- U čemu je metafizika Engsoca?
Ultimativna stvarnost, poput prvog ili prvih uzroka, ne postoji izvan uma onoga ko je posmatra. Smisleni podaci i ideje podjednako predstavljaju subjektivne fantome. Međutim, um nije individualan već kolektivan. Um Velikog Brata obuhvata umove svih ostalih. Njegova vizija stvarnosti je ona prava, i sve ostale su lažne, jeretičke i opasne po Državu. Pojedinac mora naučiti da bez pitanja, pa čak i bez oklevanja, prihvati viziju Partije, uz pomoć tehnike poznate kao "dvomisao" kako bi pomirio stvari koje na prvi pogled izgledaju kontradiktorne. Ispoljiti saglasje u verovanju nije dovoljno. Neophodna je potpuna i iskrena odanost. Ukoliko nečije individualno sećanje na sukobe iz prošlosti dođe u konflikt sa Partijskom istorijom, moraju se primeniti sredstva trenutne kontrole memorije. Svaka protivrečnost se može - i mora - rešiti. Dvomisao - potpuno instinktivna, iskrena, nekvalifikovana - predstavlja suštinski instrument dogme.
- Šta je, osim metafizičkog idealizma i savršenstva njegovog širenja kroz Partijsko telo, pravi cilj Engsoca?
Ukoliko očekujete demagoško licemerje, nećete ga dobiti. Vladavina nije tu zarad dobrobiti onih kojima se vlada, ona je tu zbog moći. Partija želi potpunu kontrolu svega izvan nje, tako što će svu spoljnju stvarnost usisati u sopstveni organizam; međutim, ona namerno okleva da to uradi i sa svojim neprijateljima. Rat protiv Evrazije i Istazije, ili obe istovremeno, neće se nikada završiti, izdajnik Goldštajn nikada neće umreti, zato što su Engsocu neprijatelji neophodni kao što krckalici trebaju orasi. Moć se može praktikovati na zadovoljavajuć način samo preko nekog neprijatelja. Budućnost je kao čizma koja konstantno gazi žrtvu po licu. Sva ostala zadovoljstva će vremenom postati podređena zadovoljstvu koje pruža moć - hrana, umetnost, priroda i, iznad svega, seks.


- Zar se niko ne buni protiv tog monstruoznog poricanja ljudske slobode?
Niko. Osim, naravno, povremeno nekih ludaka. Na brižnoj ljubavi Velikog Brata je da takvog devijanta povrati zdravom razumu, a zatim da ga ispari poput greške u tkanju, da ga pretvori u neosobu. Pobuna pripada prošlosti. A ljudska sloboda, šta je to? Sloboda od čega? Sloboda da se radi šta? Čovek se može osloboditi bolesti baš kao što pas otrese buve, ali sloboda kao apsolut je sloboda u prazno. Parole starih revolucija su uvek bile besmislene - sloboda, jednakost, bratstvo, traganje za srećom, vrline, znanje. Moć je drugačija, ona ima smisla. Bog je moć. Moć je večna...


***
Dominantne ideologije superdržava u "1984":
- Okeanija: Engsoc
- Evrazija: Neoboljševizam
- Istazija: Obožavanje Smrti, potiranje suštine sopstvenog bića pojedinca

Strah, laganje, Partija, Država, ispiranje mozga, kolektivizam, depersonalizacija, siromaštvo, neznanje, rat, propaganda, neprijatelj, mrzitelji, izdajnici, Pista Jedan, jedinstvo, Vođa, elektronski nadzor, mašina industrije, dvomisao, apatija, Moć...
Okeanija. Evrazija. Istazija.
Strah, laganje, Partija, Država, ispiranje mozga, kolektivizam, depersonalizacija, siromaštvo, neznanje, "mir", propaganda, neprijatelj, mrzitelji, izdajnici, Ruska pista u Nišu, jedinstvo, Vođa, elektronski nadzor, korporacijska mašina, besmisao, apatija, Moć...
Srbija.
U Srbiji se redovno održavaju vanredni parlamentarni izbori na svake 2 godine.
"Biće vam bolje za 2 godine... u stvari, već sad vam je bolje ali vi to ne osećate."


2 + 2 = 5
"Obaveštenje u formi plakata, postavljano širom Moskve tokom prvog Petogodišnjeg plana, koje ukazuje na mogućnost njegovog ispunjenja za četiri godine ako radnici svom snagom podmetnu leđa zarad tog cilja."
Entoni Bardžis, u predgovoru "1985", na račun stvarne dvomisli koja je bila primenjivana i pre Orvela.
Takođe, ovo je bila omiljena mozgalica ruskih akademika interniranih u gulage tokom staljinističkih čistki. Njenim (ne)dokazivanjem su mučili stražare i održavali sopstveni duh od ludila koje im je Ponovo stečeni Raj na zemlji besplatno omogućio.

Srbija u nenapisanoj antiutopiji "2016" nije Mongolija ili Tibet, na granici dve superdržave, pa da menja stranu shodno trenutnom stanju na frontu. Srbija je nešto još luđe - kvazidržava u kojoj Dugački Brat ima neutaživu želju da istovremeno žonglira sa sve tri superdržave odjednom. Fizički locirana u Okeaniji, ideološki u Evraziji, metafizički u Istaziji, ova zemlja može samo svima njima da posluži kao izolovani piksel one ekvatorijalne teritorije oko koje se oni šutiraju, izvor ropske radne snage - ali "neobojene". I u tome je jedina razlika, dragi moji Bev i Vinstone.
Primite puno pozdrava iz dnevne jučesutrašnjice.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...