Tuesday 30 June 2020

Još jedan prođe jun


Za milione ljudi širom sveta, najtraumatičniji događaji u njihovim životima nikada ne prestaju. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP eng. PTSD) predstavlja dugotrajno podsećanje koje svaki dan pretvara u potencijalno minsko polje, sa flešbekovima i okidačima koji se potencijalno kriju iza svakog ugla. Jun je mesec borbe protiv ovog poremećaja, posvećen podizanju svesti o borbi koja traje čitavog životai ljudima koje on pogađa, i način na koji svako od nas može da im makar malo olakša život.


PTSP nije neka nova bolest za koju nismo do sada znali, jer su psiholozi ovaj poremećaj opisali još 1952. godine u DSM-I, pod nazivom "reakcija na težak stres", definisali ga kao situaciju kada "normalna ličnost koristi ustaljene obrasce reakcije kako bi se nosila sa ogromnim strahom". Još tada je bilo uočeno da je to stanje koje postoji kod osoba koje su preživele ratna vremena ali i kućne traume. Kada je ustanovljen DSM-III, par decenija kasnije, ovaj poremećaj dobija svoj današnji naziv koji jednim delom duguje iskustvima vojnika stečenim u Vijetnamskom ratu. Ova dalja definicija je, kroz istraživanje, bacila dodatno svetlo na iskustva i dijagnoze u vezi sa problemima sa kojima su se suočavali vojnici i drugi pacijenti koji su imali traume - uključujući teške železničke nesreće, borbenu slabost, traumatičnu ratnu neurozu itd.
Nažalost, savremene tehnike ne mogu da izleče PTSP. Međutim, sve je više tehnika koje mogu pomoći da se pacijenti uspešno nose sa ovom situacijom, uključujući psihoterapiju, vežbanje, terapiju uz pomoć životinja i mnoge druge.
Jun, kao mesec posvećen PTSP-u, za cilj ima podizanje javne svesti o ovom psihičkom poremećaju, promovisanje istraživanja kako bi se našle nove metode lečenja, razumevanje njegovih uzroka, utvrđivanje vrsta preventivnih mera koje bi mogle biti preduzete da se PTSP ne razvija kod osoba koje su iskusile nekakvu traumu.
Jedan od najboljih načina da to uradimo je da razumemo iskustvo i svakodnevicu onih koji (možda) pate od PTSP-a. Pored toga, sam termin "PTSP" ne treba olako koristiti, jer će mnogi koji pate od većine psiholoških poremećaja biti skloni da sopstvene lične hirove etiketiraju kao PTSP (očit primer je opsesivno-kompulsivno ponašanje, OCD - opsednutost preteranom potrebom za redom i čistoćom, pefekcionizam, sitničavost i posvećenost detaljima). To će ometati iskustva onih koji zaista imaju problem sa PTSP-om i negirati ozbiljnost situacije u kojoj se oni nalaze, što može dovesti do pogrešnog razumevanja njegovog uzroka i posledica.
Konačno, dobrovoljna podrška učešćem u grupama za pomoć ratnim veteranima i žrtvama, uvek je dobrodošla.


***
Kažu da ćemo tek osetiti prave, psihološke (a ne samo finansijske) posledice epidemije koronavirusa. Ovo važi za ceo svet. Srbistanci posebno & na svoj način, i to ne samo zbog onog totalno besmislenog policijskog časa koji je bio selektivno sprovođen iako je važio za sve, a naročito one starije od 65 godina. Ne radi se tu više samo o posledicama fizičkog zatvaranja u "svoja četiri zida", reč je o daleko opasnijem prisilnom zatvaranju u sebe kao način odbrane od "teškog stresa nastalog usled ogromnog straha".
Ako su američki (i bilo čiji) vojnici oboljevali od PTSP nakon Vijetnama (ili Balkanskih ratova tokom devedesetih), to ne znači da su ostali bili imuniji na ovaj poremećaj; naprotiv, teror totalitarističkih državnih aparata (i na Zapadu i na Istoku, podjednako) prouzrokovao je mnoštvo naizgled manje vidljivih (i opasnih) PTSP-ića, ali podjedanko razornih po pojedinca i njegovu ličnost. Posledično, i na celo društvo u kome on živi. Što je ludilo takvih režima veće, ne samo da je veći broj potencijalno i činjenično ugroženih, već je proporcionalno sve manja pomoć koju bi oni mogli da dobiju od razorenog zdravstvenog sistema jednog takvog društva... poput našeg.
Devedesete, Hrvatska, Bosna, Kosovo, Milošević, Oluja, opozicione i studentske demonstracije i policijska brutalnost, ubistvo Zorana Đinđića, ludilo po društvenim mrežama koje je začeto krajem prve decenije 21. veka i još uvek nesmanjenom žestinom traje, teorije zavere, najmanje dve teške svetske ekonomske krize samo u ovom veku, pretvaranje zaposlenih u belo roblje "investitora", potpuno nekontrolisano ludilo kradikalske vlasti nakon parlamentarnih (2016) i predsedničkih (2017) izbora, sveopšta pljačka javnih dobara i kronistička uzurpacija državnog aparata koji se od sluge pretvorio u sumanutog gospodara-džeparoša svega - pa i života pojedinca... sve to je dovelo srpsko društvo u stanje kolektivnog PTS poremećaja od koga je gotovo nemoguće izlečiti se, ili čak pobeći. Ovde su terapeuti i dobrovoljci podjednako zaraženi, pretvoreni u pacijente, i to se vidi na svakom koraku.
To, što će se i mnoge druge zemlje na svetu suočiti sa ovim "koronarnim" PTSP-om, za nas ne predstavlja nikakvu utehu jer su oni "tamo" već angažovali svoju struku (al' pravu, a ne poput ove naše "napredne") da radi na prepoznavanju uzroka i posledica poremećaja koje će izazvati COVID-19, kako bi već sad krenuli u borbu protiv istih.
A mi ćemo, kao i svaki "nebeski narod", za to vreme čekati da nam rešenje svih problema padne s neba. Po običaju, kako to biva kod "nebeskih naroda", dočekaćemo jedino da nam nebo padne na glavu jer niti drugačije umemo niti nam drugačije dopuštaju oni koji se popnu na to isto nebo, pa odozgo usijanih tintara po nama prosipaju sindrome, stresove, poremećaje i ostale blagodeti sopstvenog ludila.
Trideset neprekinutih godina uzroka i posledica PTSP, u krug, koji isto toliko dugo hrani samog sebe i razara jedno društvo, teško da mogu dovesti do izlečenja - čak i kada bi ovo obolelo teško poremećeno, traumirano i stresno društvo to želelo. Sve je jači utisak da je Stokholmski sindrom postao glavni princip i stil života u srpskom društvu - voli, obožavaj svoj poremećaj i ne daj nikom da ga dira. Jer on je uzrok, posledica ali i svrha svega.
Mnogi su se tako zajebali pa uništili sve oko sebe.
Doduše, istorija pruža utehu, jer nijedan takav nikada nije uspeo da se izvuče.
Problem je u tome što je kod nas i istorija zaražena ovom boljkom.

"Borbena slabost" nam je jača strana, zato je sve ovako kako je.
Nikada nije bilo lakše "plašiti se", sakrivati personalni kurvarluk iza priče o PTSP-u - i ne raditi ništa.
Još jedan prođe jun...

Sunday 28 June 2020

Motka2020 ili Kolac2022?



Sin Radomir reče da je ovom narodu potrebno naređenje, potrebna je motka.
Ajde...
Kada dr Smrt i dr-a Štrumfeta kažu da će građani/narod sami biti krivi ako zbog sopstvene neodgovornosti Šizoje bude morao, potpuno van svojih nadležnosti, ponovo da im uvede apsanu kao vid postizborne kontrole biračkog tela i uma, obavezno mora da se nađe neko iz donjeg ešalona ko će, uplašen za svoju lokalnu palanačku guzicu, istrčati pred rudu i požuriti da uvede isto pre Vrhovnika. Pokušati da uvede pre, bolje reći, jer...
Niko, pa ni članovi klana Nikolić, nije iznad Vrhovnika inače se on ne bi tako zvao. Zna to Sin Radomir, jer u nastavku jučerašnje izjave reterira, revidira stav pa veli da neće moći ništa da "zavede" po Kragujevcu ako Vrhovnik prvo ne uvede stanje vanredno koje bi poslužilo kao pravni osnov, pokriće za uvođenja stanja redovnog palanačkog. Čaršijski abrovi vele da će uskoro biti uvedena zabrana mrdanja od 6 sabajle do 6 u sumrak, ali i da se Sinu Radomiru klima KG-fotelja pa bi, po ugledu na Vrhovnika, i on da zavede nešto ne bi li sprečio postizborni inženjering na svoju štetu - a bez odgovarajuće nadoknade, po ugledu na Tatka mu.


Problem sa ovom izjavom je, baš kao i sa Vučićevim "lazmišljanjem" naglas, isti:
Sin Radomir U Nemilosti i njegov Vrhovnik, morali bi da znaju da svako, ali ama baš svako ko je narodu pretio motkom, istorijski bez izuzetaka, na kraju doživeo da mu taj isti narod jednog dana na kućni prag donese glogov kolac. Ponekad i neokresan.
Bez obzira gde mu se, u tom trenutku, nalazio kućni prag.
Doduše, postoji i opcija poput one iz "Sabirnog centra" Gorana Markovića. Da parafraziramo - "Sine Radomire, razboli se i podnesi ostavku". Isto važi i za Vrhovnika, čisto da se ne bi posle "sabirali" po raznim centrima.
Rumunski scenario u Srbiji i ne mora da bude baš poput onog koji je sebi upriličio bračni par Čaušesku. Dovoljno je da Srbija, kao članica ili makar kao država u započetom postupku ulaska u EU, padne u nadležnost glavnog tužioca EU, zaduženog za korupciju i zloupotrebu EU fondova - za sada, a za neku godinu i sa dodatno proširenim nadležnostima.
Da, naravno da mislim na Lauru Kodrucu Koveši, nekadašnju rumunsku a danas EU tužiteljicu. Kod nje nema mnogo vrdanja i besnih glisti. Ona je glogov kolac za takve. Samo ova činjenica već predstavlja dovoljan razlog da posumnjate u Vučićeve namere glede evropskog puta Srbije.
Provereno.

***
Radomirova Motka2020 ili Cepešov Kolac2022, pitanje je sad.
Ovaj narod ne treba da glumi Buridanovog magarca, umre od gladi premišljajući se koji od ta dva plasta sena da izabere. Nema tu šta da se bira, sled događaja je neminovan - ko 2020. izabere motku neće 2022. izbeći kolac.
Takvog predsedničkog protivkandidata srpska opozicija danas nema. Debelo bi trebalo porazmisliti, tokom naredne dve godine, do predsedničkih izbora, da li će iznaći snage i pameti da pronađu nekoga ko će imati pameti i hrabrosti da upokoji vampira.
Konačno.

Saturday 27 June 2020

Trash



Građani su krivi.
Narod je kriv.
Kada odbijete građane i narod, ostaje ovo sa slike. Zovite ih kako god hoćete, ali to će biti i ostati ono što su oduvek i bili: najgori talog ovog društva, koji je isplivao na površinu i nema nameru nikada više da se vrati na jedino mesto gde zaista pripada - na dno. U tu svrhu će podaviti i pobiti celu zemlju, bez trena premišljanja i trunke savesti. Jer, za njihovu decu.
Oni su uvek pozitivni.
Pripadnici državnopartijskog vrha će - ako su uopšte zaraženi koronavirusom, jer ne bi bilo prvi put da i to lažu - dobiti najkvalitetniju zdravstvenu pomoć u domaćim bolnicama, a možda i stranim. Ponovimo: ako su zaista zaraženi. "Građanima" i "narodu" ostaje da žulja pomoćne ležajeve po bolničkim hodnicima, trpi sadističke uvrede vlasti i nadrndano medicinsko osoblje koje ni samo više ne zna šta, kada i kome da radi jer im iz lokalnih kradikalskih komiteta stiže po nekoliko različitih dnevnih zapovesti na dan.
Ako su zaista zaraženi... jer, ako nisu opet će to iskoristiti da paranoju utrljaju svima u nos, zavedu novi policijski čas, kazne, zatvaranja i ko zna kakve sve još metode državnog silovanja stanovništva kad i gde god im se prohte. A prohte im se svaki čas, svakoga dana.
Nikada u istoriji Srbije nije bilo gore vlasti, većih lažova i lopova koji su u sebi objedinili sve takve pre njih. I nikada ova zemlja, upravo zbog toga što su takvi, nije imala veću šansu da ispoštuje ekološke zahteve primarne selekcije otpada na mestu zagađivanja. To se samoizolovalo od običnih ljudi, dalo šansu da ispunimo onu čuvenu Duška Radovića:
- Đubre ili mi, neko će morati da ode.


Šta je to Nebojša iz Beograda znao što drugi nisu, pa ga nigde nije bilo na kradikalskoj pobedničkoj proslavi poraza Srbije? Da nije slavio skromno, u krugu porodice... u svoja četiri zida? U skladištu oružja i municije? Pokušao da biografiju stavi na pretpranje?
Nebitna je to sudbina nebitnog lika, ne postoji razlog zbog koga bi smo ga izdvojili od ostalih.
Sve su to samo bedni trikovi očajnih glumaca u beskrajnoj predstavi koronadrame Teatra Apsurda i Mržnje.

Friday 26 June 2020

Momci iz Beograda


U formiranju naredne Vlade Srbije da pokažemo da nismo bahati i da ćemo uzimati ljude i sa lista koje nisu prešle cenzus, da napravimo Vladu koja će da donosi ključne odluke i da ima još širi konsenzus.

Želeo bih da budem ministar.

Spreman sam da uđem u vladu, ukoliko to ne bi bilo odstupanje od programskih ciljeva SPAS i mojih ljudskih načela.
- Aleksandar Šapić (Direktno, 26.06.2020)


- Halo, Nebojša?
- Da, ko je to?
- Ne pravi se blesav, znaš ti dobro ko smo.
- Aaaaa, Čedo i Gangula, vi ste...
- Nismo mi za tebe "Čeda" i "Gangula". Od danas ima da nas zoveš "Čedomir i Aleksandar iz Beograda". I tačka.
- Ne brinite, ne bih vas ja ni zvao... Šmrkavci.
- Obrati pažnju na ponašanje... Slinavi.
- Šilerova! Nambija!
- Krušik!
(sva trojica istovremeno uglas) - Šuga!!!

Ma nema frke, uvaliće se ti crvi već u neko brašno ili krušku.
Sve je OK dokle god nije bahato, ne odstupa od programskih ciljeva i ljudskih načela.

Wednesday 24 June 2020

AV Bros.


Big Brother is watching you.
His Brother too.


U kom svojstvu je Andej Vučić bio u Moskvi danas, stajao na svečanoj tribini tokom Parade iza Aleksandra Vučića?
Ako je bio član državne delegacije, po kom kriterijumu je to postao?
Ako nije, već se pojavio u privatnom aranžmanu, da li je ruski organizator prodavao ulaznice pa je i on kupio jednu?
Ako nije, zašto građani Srbije moraju beskonačno i u raspamet da plaćaju privatne zajebancije svakoj od porodičnih dinastija patridiota koji zajašu vlast u ovoj državi? I dokle?
Da li u Moskvi ne važe mere zaštite od koronavirusa, baš kao i u Beogradu?
Da li u Rusiji, baš kao i u Belorusiji, ne postoji nikakva epidemija - za unutrašnju upotrebu?
Da li u Rusiji, baš kao i u Srbiji, ne postoji nikakva epidemija - za spoljnu upotrebu?
Da li je nekome u Rusiji palo na pamet da (eventualno) izmeri temperaturu braći Vučić?
Da li će im meriti temperaturu na ulasku u SAD, u subotu?
Da li će im Darija i Peca izmeriti temperaturu po povratku u Srbiju?
Zašto neće?

AV Brothers are watching you.

Braća po materini su to.

Dvobesmisao


Napredni fejsbuk protiv naprednog tvitera:

FB
  • Kome ne odgovara pobeda Vučića nek ide iz zemlje!
TW
  • Komšija, naprednjak, kome su oba sina u Nemačkoj, jutros sav srećan kaže: "Jel vidiš komšo kako smo pobedili." Rekoh, "Svaka čast, sada će ti se sinovi vratiti". A on će, "Pa nisu ludi da se vraćaju ovamo". Priznajem, zbunio me je.

Na stranu to što danas svaka nepismena sumanuta budala može da "piše" šta hoće po (ne)društvenim mrežama, ali ove dve kradikalske "misli" predstavljaju klasičan primer koliko je naše društvo duboko zabrazdilo u orvelijanštinu.
Na prvi pogled, ove dve izjave su suprotne iako ih izgovaraju ista partijska usta, smišljaju isti partijski možganji. U stvari, kod njih to drugačije i ne može: razvili su do savršenstva čuvenu "dvomisao" iz Orvelove "1984", oksimoron u kome je potpuno besmisleno tražiti smisao, logiku ili zdrav razum.
Nema.
Izađu sami na izbore (jer se upravo to, činjenično, desilo u nedelju) pa istovremeno pobede sami sebe i izgube od sebe samih. Osvoje oko 2/3 svojih glasova. Kradu, da ne bi bili pokradeni. Lažu, da ih ne bi lagali.
Pomažu "opoziciji" da izađe na izbore samo da ne bi ušla u Parlament.
Ne skidaju se sa mobilnih telefona kojima besomučno dele propagandu protiv 5G signala.
Uzmu 100 evra da glasaju za one koji će im posle uzeti plate i penzije. Opet. I opet.
Iz zemlje isteruju Julije i Vinstone, da im se ne bi vratili sinovi i kćeri koji se (sic! prc!) listom zovu Vinston i Julija. Budu ludaci da im se deca ne bi vratila u ludnicu.
Mole boga da EU (u kojoj su im deca) što pre crkne kako bi se formirala orvelijanska Evrazija, pa da zajedno sa Istazijom konačno zarate protiv Okeanije klete. Mada, tamo su im braća Donald i Boris, tako da će morati i sa njima da sklope nekakav pakt protiv istazijske braće Sija i Kima.

Rat je mir.
Sloboda je ropstvo.
Neznanje je moć.
Poraz je pobeda.


Jedna za drugom, u neprekidnom nizu, množe se i roje dvomisli bez ikakvog smisla.
Zbir 2+2 je ovde oduvek bio - 00.
Srbija jeste zemlja dvobesmisla.
I tačka.

Tuesday 23 June 2020

Samo je smrt siguran posao


U JUŽNOJ SRBIJI CVETA NOVI ILEGALNI BIZNIS: Falsifikuju testove na korona virus: Negativni sa niškog aerodroma košta 50, na benziskoj pumpi u Vranju 65 evra.
Građani Makedonije koji se vraćaju u svoju domovinu preko niškog aerodroma prijavili su makedonskim službama bezbednosti da imaju mogućnost da na aerodromu kupe falsifikovani negativni PCR test za 50 evra, piše makedonski portal MKD. Prema navodima makedonskih medija prevoznici koji ulaze u Makedoniju na graničnom prelazu Tabanovce takođe navode da se za 65 evra takav negativan test lako može kupiti na vranjskim benzinskim stanicama.



Šta je čudno, ili nedajbože nenormalno u ovoj vesti? Ništa.
U zemlji, u kojoj su u vreme Oluje na zapadnim granicama dočekivali izbeglice iz Bosne i Hrvatske "dobrodošlicom" od 1-2 dojčmarke po flašici vode za piće, u kojoj se socijalna pomoć "zarađuje" prisilnim radom u marketinške svrhe vlasti, u kojoj opozicija računa da obori vlast glasovima njenih simpatizera jer ih više niko drugi "ne voli" toliko kao kradikali, u kojoj vlast na izborima pobedi samu sebe pa istovremeno slavi i pobedu i poraz, u kojoj se laže o svemu što ima veze sa koronadramom (dok ne prođu izbori, a i posle), u kojoj je moguće na pijaci pazariti diplomu državnog Medicinskog fakulteta, u kojoj ministra zdravlja zovu Smrt a mrtvi decenijama unazad redovno glasaju za partiju na vlasti...
Naravno da onda nije čudna ni ova aerodromsko-benzinskopumpska prodaja koronaindulgencija.
Platiš, i instant oprost zaraze.


U pravu je bio Laki Topalović: Sve može da propadne, da nestane - samo je smrt siguran posao.
Samo Smrt Srbistan Spasava.
Z-rbija je bre to, ej!

Kraljeva partija


Srbistanci su narod kome na posebnom hromozomu stoji zapisano da je zabranjeno učiti se na istoriji, a naročito na sopstvenim greškama. Samosaplitanje je postalo nacionalni sport.



Izbori za narodne poslanike Kraljevine Jugoslavije 1931.

Bili su to prvi izbori u Kraljevini Jugoslaviji, nakon vraćanja parlamentarizma proglašenjem Septembarskog ustava 1931. godine.
Kraljevinu Jugoslaviju je za vreme Šestojanuarske diktature pogodila ozbiljna politička i privredna kriza, a strani kapital koji je bio plasiran u zemlji je tražio jače garancije od onih koje je nudila otvorena kraljeva diktatura. Saveznici Kraljevine Jugoslavije poput Francuske, Čehoslovačke i Velike Britanije su u početku podržavali kraljevu diktaturu misleći da će diktatura konsolidovati državu, no nakon kratkog vremena su počeli zazirati od režima koji je uloženi strani kapital trošio bez kontrole Parlamenta. To je nateralo kralja Aleksandra da prekine period otvorene diktature i donese Ustav. Nakon donošenja tzv. Oktroisanog ustava 1931. stanje se na papiru, a ni u stvarnosti nije mnogo promenilo. Ustavom je odobren jugoslovenski unitarizam, proklamovan za vreme diktature, o "jednom jugoslovenskom narodu sa tri plemena". Prema članu 13. Ustava zabranjuju se sva udruženja na verskoj, plemenskoj ili regionalnoj osnovi, što je vredilo i za političke stranke.



Izborni zakon iz 1931.

10. septembra 1931. je donet novi Zakon o izboru narodnih poslanika za Narodnu skupštinu Kraljevine na osnovu koga su uskoro sprovedeni izbori. Izborni zakon je propisao sistem "zemaljske liste", što je značilo da je svaka prijavljena kandidatska lista morala imati po jednog kandidata i zamenika u svakoj izbornoj jedinici u celoj državi. Na čelu zemaljske izborne liste je bio njen nosilac.
Prema članu 18. Izbornog zakona kandidaturu svakog nosioca izborne liste mora potpisati 60 predlagača svake izborne jedinice. Za svakog izbornog kandidata je bilo potrebno najmanje 200 predlagača, što je za 306 izbornih jedinica zahtevalo 80.000 predlagača. Time se nastojalo onemogućiti podnošenje kandidatura specijalnih nacionalnih, regionalnih i manjih političkih stranaka. U skladu s tim zakonom mogle su se kandidiovati samo velike i dobro organizovane stranke koje su imale pristalice u svim delovima države. Način glasanja je bio javan i usmeni, a podela mandata je vršena tako da je zemaljska lista koja je dobila relativnu većinu glasova, dobijala odmah i dve trećine mandata. Zemaljska lista koja je dobila ispod 50.000 glasova nije dobijala mandat, već su se ti glasovi pribrajali pobedničkoj listi. Ostala trećina mandata se delila između stranaka koje su postigle iznad 50.000 glasova, ali nisu ostvarile relativnu većinu. Prema toj odredbi, dvotrećinska podela mandata se vršila po svim banovinama, što je predstavljalo svojevrsnu legalnu izbornu prevaru.

Izbori bez opozicije

Kako je izborni zakon donesen dva meseca pre izbora, opozicione političke stranke (koje su svakako već od 1929. bile zabranjene i proganjane) nisu mogle ništa preduzeti da uspeju da podnesu liste kandidata prema zakonskim propisima. Zbog toga su opozicione političke stranke odbile učešće na izborima. Nosilac jedinstvene vladine zemaljske liste, koja je ujedno bila i jedina prijavljena zemaljska lista, bio je general Petar Živković, tadašnji predsednik Ministarskog saveta.

Izbori za narodne poslanike Kraljevine Jugoslavije 1931. (Vikipedija)


Izborna farsa nekad i sad, stalno i uvek.
Ovi izbori od pre neki dan su bezmalo isti kao oni iz oktobra 1931, sa jednom jedinom listom koja je na njih izašla, tzv. Kraljevom partijom koja se zvanično zvala "Jugoslovenska radikalna seljačka demokratija" predvođena generalom Perom Živkovićem iz Bele ruke (pokajnik iz Crne, isti onaj koji je kao gardista otvorio kapije Dvora zavernicima da pobiju Obrenoviće). Ove sada, predvodila je razvodnica straže Ana Brnabić iz Leveruke desnogdžepa, iste parapolitičke orijentacije kao i njen prethodnik Pera.
Kralj Aleksandar Upropastitelj onda - i sada.
Raspojasana Skupština i Vlada koja ne vlada.
Izborni zakon promenjen par meseci pred izbore.
Strani investitori koji diktiraju slobodu demokratije i demokratska sloboda marisanja njihovih para.
Javno glasanje nekad i selfi glasanje sad.
Kraljeva partija... Srpska kradikalna seljačka demokratija... SNS...
Partija osnovana od otpada iz svih do tada postojećih.
Opozicija i "opozicija". Zabrane i bojkoti.
Sa oktobarskim izborima završismo još u junu - pre roka.
A biće i Ustava u septembru, naravno.

***
Tako je to kad Kralj Aleksandar Vučić, zagriženi fan maltretiranja i eskiviranja figura uzduž i popreko table sa 64 polja, u beskraj igra simultanku sa samim sobom, jer je pojeo ili proterao sve ostale.
Sa table, ili iz Srbije - postalo je svejedno.

Sunday 21 June 2020

Poslednja lekcija pred izbore



Ili: Kako je Srbija postala "koronarna (izborna) jedinica".

Pred sam početak kvaziizbornog dana, evo još nekoliko primera za dopunu knjiga Nebojše Popova "Kako smo dospeli dovde: Sećanja" (2015) i Vesne Pešić "Divlje društvo: Kako smo stigli dovde" (2012).

izborni slogan


U četvrtak 5. marta, Vrhovnikovi videlisti su Republičkoj izbornoj komisiji predali svoju listu pod nazivom "Aleksandar Vučić - za našu decu". Ali, ljudi moji, ovdašnji napredni stratezi političkog marketinga i ostali mu "dobronamernici" i poltroni, izgleda, ne smeju čak ni da saopšte našemu Vrhovniku da su nacisti slogan "Unseren Kindern - die Zukunft durch Adolf Hitler" upotrebljavali u izbornoj kampanji još 1936. i da se on prevodi kao "Naša deca - budućnost kroz Adolfa Hitlera"!

20 u 20


Kultura jednog društva se meri prema dužini njegovog kolektivnog pamćenja.
Dvadeset godina (k)radikalizma - bezočne krađe, laganja i prenemaganja Vučića Uveoka - komprimovane su u dvadeset minuta ovog video snimka. Sasvim dovoljno da pokrije polovinu standardnog školskog časa, i da ostane vremena za još.

iz 00 u 00


U Bujanovcu i Srbiji generalno sve je moguće, pa i to da jedna osoba bude istovremeno na dve izborne liste.
Ljiljana Andrić, diplomirani ekonomista iz Bujanovca, nalazi se na 24. mestu liste Aleksandar Vučić-Za našu decu, za lokalne izbore u nedelju 21. juna.
Ljiljana Andrić, diplomirani ekonomista iz Bujanovca, za parlamentarne izbore koji se održavaju istog dana, 47. je na parlamentarnoj listi Ujedinjena demokratska Srbija, saveza koji čini 11 stranaka (Vojvođanski front, Srbija 21, Liga socijal demokrata Vojvodine, Stranka moderne Srbije, Građanski demokratski forum, DSHV, Demokratski blok, Zajedno za Vojvodinu, Unija Roma Srbije, Vojvođanska partija i Crnogorska partija).
Da ne bude zabune, radi se o istoj osobi, Ljiljani Andrić, odbornici u SO Bujanovac i radnici Turističke organizacije Bujanovac.
Koalicija na čijoj je listi na lokalu je vladajuća u Srbiji, ali do sada opoziciona u Bujanovcu.
Koalicija na čijoj je listi za parlament slovi za opozicionu.
Uglavnom, radi se o dva različita politička subjekta, čiji je najmanji zajednički sadržalac, takorekuć kohezioni faktor, zapravo jedna osoba: Ljiljana Andrić, diplomirani ekonomista iz Bujanovca.


Prosto, da poludiš od siline gornjih primera i primeraka.
Ne postoji niti jedan jedini razlog da se u ovom ludilu i lopovluku učestvuje, jer to nema ama baš nikakve veze sa izbornim uslovima ali ima sa osnovnom pristojnošću i zdravim razumom.
Danas ne bojkotujemo, već radimo nešto mnogo ozbiljnije - ne saučestvujemo.

Friday 19 June 2020

Bojkot ili ne?


Kajl Skot: Ne vidim kakvu bi korist narod imao od bojkota


u Srbistanu sve može, samo nek' je transparentno

Ne radi se tu ni o kakvom bojkotu izbora, već o bojkotu ovakvog vršenja vlasti od strane aktuelne kradikalske bande, koja privid svog legitimiteta gradi upravo na "izborima". Šta god da pričaju Vučić, Skot, Godfri, Mekalister, opozicija ili "opozicija", baš ta priča zapravo pokazuje da im nije svejedno ukoliko izbore bojkotuju neke od stranaka iz opozicije ili (nedajbože, pu! pu!!) - građani.
Bezobrazluk je standardno pozivanje na narod od strane domaćih i stranih političara, jer im je do naroda stalo koliko do lanjskog snega. Ili argata koji su među najjeftinijima na svetu. Bezobrazno je pozivati se na narod iako su te poruke upućene strankama, jer se ne radi o bojkotu od strane opozicionih partija već bojkotu od strane građana sa biračkim pravom, kojima je svih njih preko glave.
Baš kao što je to bilo 2012. sa Nevažećim listićima, kojih se bojao Tadić (i još uvek ima dnevne polucije na tu temu), tako se bojkota boji Vučić. Zašto? Zato što bivši ambasador SAD u Srbiji Kajl Skot tu nešto "nije video", a očigledno da "ne vidi" ni sadašnji Entoni Godfri. Previše je tu "nevidenja" za ambasadore svetske supersile #1, koji su prošli standardnu diplomatsku/CIA oftalmološku obuku.
Izjava mister Skota je baš u stilu onog sumanutog plakata za koncert Saše Matića, na kome on gleda (...) kroz venecijanere na prozoru. U nešto.



Glupo, zar ne?
Kao, izbore bi da bojkotuje desničarska, nacionalistička, anti-EU/NATO opozicija, a na izbore bi da izađe ona opozicija koja je sve suprotno od toga i... blablasertruć. Pa neka bojkotuju, što su se "gospoda" toliko oko toga uzmuvala - eto odlične prilike za levičare, građaniste, pro-EU/NATO stranke, liberale, zelene, pa kada pošteno (...prc...) osvoje poslaničke mandate neka onda krenu u žestoku parlamentarnu borbu za rušenje Vučićevog režima, i to bez "nepoželjnih" koji su se predizborno "samolapotirali" bojkotom.
Ljubi ih (sve) baba...
Je li, oni to stvarno misle da se narod (oko koga se toliko ubiše od brige) kopča otpozadi?
Ponoviću još jedared:
Izbore ne bojkotuju samo partije, već i građani: Nevažećim listićima su bojkotovali prevarante koji su lagali da im je stalo do naroda, bojkotom će bojkotovati sistem koji je već dvesta godina nepromenjen i kao takav idealan za ucene spolja. Sada u preostalih nekoliko dana do izbora, treba videti koja od dve bojkot-varijante (ostati kod kuće, ili izaći i poništiti glasački listić pa tako dići broj glasova potreban da "opozicija" pređe cenzus) je bolnija po Vučićev režim i njegove supozitorije - i primeniti je.
O tome se radi, i zato tolika frka & silno "nevidenje".


***
I, šta sad da radimo?
Evo jedne od varijanti, koju je predlagao Braca (i ne samo on) u svojim "FB komentarima broj 10 i 12".




BOJKOT ILI NE (komentar #10, 11.06.2020)

Ko hoće da "pasivno bojkotuje" (sedi kući i ne ide na birališta) - neka, njegova stvar, stvar ličnog izbora. Ali, muka mi je više od glupih izgovora! Ne želiš da glasaš? U redu, bojkotuj i ćuti. Ćutao bih i ja, ne bih ovo pisao, al' ovi ga, brate, preteraše!

Sad je snimljen i spot sa najglupljim sloganom ikad: "da ne daš glas Vučiću, najbolje je da ne glasaš uopšte"?!!! Po trenutno važećem Zakonu o izborima, može na glasanje da izađe samo hiljadu ljudi i Veliki Respirator će osvojiti 99,99%. Njemu bi najlepše bilo da što manje ljudi poseti birališta! Taj spot nije jeftin. Kad su se već svi ovih dana raspričali o parama i ko je sve dobio i koliko od Njega, da pitamo onda i: Ko je platio ovaj spot o bojkotu?
Ja ne volim da slušam Micu Trofrtaljku i ostale frtaljke, pa ne ulazim u kafanu iz koje trešti "turbo-treš". I taj bojkot uopšte ne utiče na moj život. Ne sviđa mi se ponašanje prodavaca u nekoj prodavnici - mogu 'ladno da je bojkotujem i ne kupujem u njoj. Ne sviđaju mi se cena benzina i parkiranje - bojkotujem auto, vozim se biciklom i koristim taksi prevoz. Postoje načini da se izrazi nezadovoljstvo i bojkotuju situacije koje ne utiču na moj život, a možda dovedu i do poboljšanja.
Ali izbori? Hoćete da Ovaj vlada još pedeset godina? Ostanite kući i prespavajte narednih pedeset godina. Najebaće oni koji moraju da izađu iz stanova/kuća, idu na posao, u školu - "milion" je izgovora da se ne radi ništa (d'Ont, prelivanje glasova...) i ni jedan smislen, jer - Zakon.



I još nešto:
Partije koje bojkotuju nemaju kontrolore/članove biračkih odbora. Dakle, nemaju uvid u dešavanja i nemaju nikakve dokaze o eventualnim malverzacijama. Sva njihova moguća postizborna naricanja i optužbe za "krađe" i "bugarske vozove" padaju u vodu jer nije ih bilo na mestu dešavanja. Sa druge strane, da imaju nekog plana (i da imaju muda) ove stranke što izlaze na izbore i imaju članove biračkih odbora, trebalo bi da dva dana pred izbore izađu i glasno kažu: "Zagovaramo aktivni bojkot! Izađite i nemojte ni za nas da glasate! Odbijamo da sedimo u skupštinskim klupama sa "ovima"! A naši ljudi na biralištima će tačno da obaveste koliko je poništenih listića!"

Dakle: postoje miran i nemiran način promene. Ovo "nemiran" mi se trenutno ne sviđa i ne zagovaram ga, zna se šta to podrazumeva. Poslednji miran način pokušaja promene je poništavanje listića - ali markerom, da se "iz aviona vidi". Ako bi se opet pojavili "peglani listići" onda to znači da Vlast poziva na nemirne promene - to bi podrazumevalo i da Vesna Rakić Vodinelić ne izađe iz sale kad se "peglani" pojave, kao prošli put, nego da pokaže prstom i vikne: "PREVARA! Za ovo svima krivične prijave!" Da podsetim, Milošević je svojim ponašanjem izazvao '96-tu. I njega je "Evropa" tada podržavala, pa je posle dva meseca "okrenula ploču". Izazvao je i onaj oktobar. ON nije hteo mirnu promenu.



Zamislite sad da se u kutijama pojavi dva miliona nevažećih listića! Sve ove novoformirane njegove grupe bi ostale ispod 3%, a Veliki On bi pobedio sa jedva dvadesetak procenata! Da, tačno, pobedio bi, kao što će i sada uz bojkot, ali mnogo ubedljivije! Ali bi morali da se zamisle, jer u dva miliona zainteresovanih ima makar par stotina hiljada koji bi (možda) probali i nemirno.

Znam da je ova situacija teško zamisliva, naročito kad se krenulo u do sad neviđeno agresivnu kampanju ZA BOJKOT! Zbog te agresivnosti mi je sve još mutnije. Znam i da je narod "ubijen u pojam"... Što se mene tiče, ići ću da one svoje listove učinim nečitljivima, a ostali kako 'oće. I ne ubeđujte me u "ostanak kući". I to je smišljeno da niko ne bi Velikog Njega uznemiravao.




TAMNI VILAJET (komentar #12, 17.06.2020)

Poslednji put o izborima (mame mi!):
Za par dana ulazimo u "Tamni vilajet" - ko uzme kajaće se, ko ne uzme kajaće se (ko nije čit'o, šta mu ja tu mogu). Dakle, ko IZAĐE da glasa: šta god da uradi kao da je glasao za "Njega", po tvrdnjama bojkotaša. A "On" svakako pobeđuje kažu svi i, onda, čemu sve to. Ko BOJKOTUJE, smanjuje potreban cenzus i omogućuje da bez imalo muke, sa 3%, u sledećem sazivu skupštine budu monarhisti, rusi, nacisti, Čeda, Velja i ostala boranija i "kombi stranke".
Koja je korist ili šteta od oba?
"On" će svakako da bude u skupštini, ali jedna je slika kad oko njega postoji lažni privid "demokratije" (a ustvari svi njega slušaju) ili je "On" sâm i imamo sliku ogoljene despotske tiranije.
Glavni je problem u masovnosti koje NEMA!. Da postoji pet miliona koji precrtavaju ili pet miliona koji bojkotuju bilo bi neke koristi, ali se u ovom narodu "masovnost" ispoljava samo kad se nešto deli "džabe": sadnice, sendviči, "šumadijski čaj" za Novu godinu ili bilo šta drugo. Kad je neophodno mrdnuti dupe i uraditi nešto konkretno, bilo šta, nema ni "M" od "masovnosti"!
I opet dolazimo do onog: Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje!

Bratislav Rančić

***
Dakle - to je to po pitanju pro et contra bojkota ili izlaska na izbore.
Stranke opozicije - zajedno, one koje bojkotuju i one koje učestvuju na izborima - ako zaista žele promenu zla koje se ovde još uvek zove "sistem", a ne puku promenu vlasti (toga smo se barem siti i presiti nagledali u poslednjih 20 godina), morale su da pozovu sve svoje članove, one koji to nisu i naročito one koji i bez njih ne bi na izbore izašli, da ovoga puta dođu na biračka mesta i precrtaju glasački listić.
Da Gospodar Vučić ostane potpuno go, samo sa svojim poltronima Dačićem i Šešeljem.
I "nevidećim" ambasadorima.
Ali tog i takvog dogovora opozicije nije bilo i zato je ta varijanta izgubila na svom smislu. Na izbore neće izaći dovoljan broj "poništivača" i to neće sprečiti "opoziciju" da uđe u skupštinsku kafanu i stane pred skupštinsku blagajnu.
Neće, i ne zanosimo se više, baš kao što je dosta bilo zanošenja da će učešće na ovim kriminalnim "izborima" zaista nešto promeniti kod vlasti i onih koji je podržavaju spolja i iznutra.


Jedna od zaista debilnih izjava tokom kampanje, bila je ona o "učestvovanju na izborima kako bi se u parlamentu pravila partijska infrastruktura za naredne izbore". Takvu izjavu može da odvali samo ili potpuno politički neuka (bez ikakvog iskustva u takvom radu) ili potpuno politički i moralno korumpirana osoba. Partijska infrastruktura se pravi "na terenu", "u lokalu", svakodnevnim radom i aktivizmom kroz dokazivanje ispravnosti sopstvenih politika u praksi. Poslanički mandati sa tim nemaju ama baš nikakve veze, a priča kako se zapravo kroz poslaničke plate finansira taj terenski rad - u stvarnom životu ne dobija prelaznu ocenu. "Lokal" i "teren" te pare nikada nisu videli, niti će.
Skoro podjednako debilna je bila i kampanja pretnji i polivanja kiselinom građana (a ne političara) koji smatraju da na izbore treba izaći i glasati za neku od par opozicionih lista za koje je ipak malo teže poverovati da ih je potkupio Šizoje.
Problem opozicionih stranaka je i dalje u tome što su i jedni i drugi izgubili poverenje onih čije glasove svojataju ili ih za to moljakaju, baš kao što je problematično i njihovo igranje na kartu razočaranih Vučićevih glasača umesto na one koji godinama uopšte ne izlaze na glasanje.
No, to je njihov a ne naš problem.
Naš, tj. problem "običnih" građana je saučestvovanje u izbornom lopovluku, koji potom za sobom povlači i sve ostale lopovluke, i tako u nedogled, jedan za drugim "izborni" ciklus - i cirkus. Moralno je, i jedino razumno, u tome ni na koji način i ni po koju cenu ne učestvovati.
Ne saučestvovati.


Zbog kradikala - i zbog korone - preostala nam je samo jedna opcija za nedelju:


#ostanikodkuće

Ne zbog "ovih" ili "onih", već:
Zbog sebe.
Zbog svoje, naše dece.
Al' stvarno.

Thursday 18 June 2020

Oluje mozga


Gde su srpske zemlje tu su srpski kradikali!
- patridiotska krilatica

- "oluja mozga" ili "mozgalica"; tehnika grupnog rešavanja problema koja podrazumeva iznošenje spontano nastalih ideja svih članova grupe kako bi se došlo do rešenja problema, ali isto tako i osmišljavanje ideja od strane jednog ili više pojedinaca sa ciljem rešavanja određenog problema (Merriam-Webster rečnik Engleskog jezika)
Potrebno je stvoriti atmosferu potpuno slobodnog i necenzurisanog asociranja reči i iznošenja ideja, bez obzira da li su one smislene ili ne, odnosno koliko god da su društveno prihvatljive. Postepeno, iskristalisaće se upravo one reči i ideje koje su ciljne za zadati pojam ili problematiku.
Četiri osnovna pravila brejnstorminga glase:
1. kvantitet rađa kvalitet
2. uzdržavanje od kritike - kritiku iznetih ideja treba ostaviti za neke kasnije faze; u fazi brejnstorminga treba doći do što većeg broja ideja, akritika bi postigla suprotan efekat
3. lude ideje su dobrodošle - kako bi se došlo do što većeg broja ideja treba podsticati i ohrabrivati iznošenje čak i nekih čudnih, ludih i naizgled irelevantnih ideja, jer bi upravo one u finalnoj fazi mogle da dovedu do najboljeg rešenja
4. kombinovanje i unapređivanje ideja - uz slogan 1+1=3, povezivanjem ideja može se podstaći stvaranje novih
Međutim...
U ultraplagijatorskoj i imitatorskoj bandi poput kradikalske, teško da ima drugih kreativnih ideja osim onih kako što više slagati i pokrasti. Bilo šta, bilo gde, bilo kad. Spontano i ne radi rešenja, već radi pravljenja beskonačnog niza nerešivih problema.
Brejnstorming se može primeniti svuda gde postoji određeno pitanje za koje treba naći odgovor, a gde postoji više opcija. Eto, na primer na izborima - gde postoji više opcija glasanja za isto - oluja mozga je idealno rešenje za alibi saučesništva.
Jbg, prohujalo sa vihorom... idemo dalje.


Otkako je Vojislav Šešelj 1991. pobedio Borislava Pekića na dopunskim parlamentarnim izborima u Rakovici, traktori su već 30 godina neraskidivo vezani za SRSNS bandu koja se sada iz prikolice SPS preselila za volan. Šešeljev nakot već tri decenije voza narod, patriotski ga besomučno laže, pljačka i preprodaje, i zauzvrat dobija obavezno dovoljno glasova za još jedan krug. Svuda gde su takvi branili "srpstvo", toga tamo više nema. Učinak im je maksimalan i u tome su apsolutni šampioni.
Oksimoronska oluja mozga u šupljim glavama besni nesmanjenom žestinom i ne namerava da stane. Zbogzato su na "izborima" 21. juna Vučići Uveoci pobedili još 4. marta - kada su ih raspisali.
Dovoljno svakome iole razumnom, da u tome ne saučestvuje.

Doduše, razum je odavde najvećim delom pobegao i to ne na traktoru.
Traktori su ostavljeni za internu upotrebu.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...