Showing posts with label USA. Show all posts
Showing posts with label USA. Show all posts

Tuesday, 3 August 2021

Detektor lažova


Things are going great, and they're only getting better
I'm doing all right, getting good grades
The future's so bright, I gotta wear shades
I gotta wear shades


Nakon samoprijavljivanja osoba organima teranja poznatim pod inicijalima AV & AV glede saučestvovanja u kriminalnim aktivnostima klana Belivučić&Belivulin, te pripadajućem poligrafološkom samoispitivanju koje sledi na sokoćalu u našem selu poznatom i kao "detektor laži", AVlast je morala da digne silnu prašinu ne bi li sluđenom pučanstvu olakšala muke oko odlučivanja ko je veći lažov tj. ko laže a ko krade.

Hronologija aktuelnog besnila izgleda otprilike ovako:

08.06.2021.


01.08.2021.
- 02.08.2021.
Posebna budalaština je ponašanje Kurira, koji oko 20:00 objavljuje tekst pod naslovom "SAOPŠTENJE AMBASADE SAD STAVLJA TAČKU NA POLEMIKU: FBI nije učestvovao u hapšenju Veljinog klana", Google isti članak stavlja na vrh stranice za pretragu po određenim pojmovima, da bi klikom na ponuđeni link iskočilo obaveštenje "stranica nije pronađena".
Neko im je obrisao tekst... neka opozicija, garant.


03.08.2021.

U saopštenju Ambasade SAD u Beogradu decidirano ne piše da FBI ima veze sa hapšenjem Velje Nevolje, ali ne piše ni da nema. Ako ima, teško da će Ambasada objaviti tako nešto, jer ta priča još uvek nije gotova. Takve stvari se ionako objavljuju tek po okončanju istrage. (sic!)
Ako nema, zašto bi se onda oni o tome izjašnjavali ili odgovarali na prozivke lokalnih besnih medijskih pseta? Svaki domaćin na selu zna da gazda, kad mu pas ima teranje, ili kera veže lancem ili širom otvori kapiju i otkači ga. Obično je ovo drugo praksa - zbog nesnosnog lajanja i zavijanja.
Kako stoje stvari, kod nas uskoro počinje snimanje nove tranše popularne američke krimi-serije. Ovoga puta biće CSI:Jovanjica. Odatle kreće prva epizoda, ko zna gde će se završiti. Na poligrafu - sigurno neće.
Uvodna špica, i dalje ista: Won't get fooled again.


Budućnost (u koju veruju) je toliko sjajna, da moraju da nose tamne naočare.
Zaslepljujuća.

Sunday, 13 June 2021

... i Murti


Bajden zapretio...


Ne zna se kome je tačno Bajden podviknuo: Kurtiju, Kurti, Murti ili svima zajedno.
Pardon - zapretio.
Jedino je važno da jeste, štagod bilo u pitanju.
A bilo je, i debelo je zabolelo kako Vođu tako i njegove dobošare čim su to objavili na naslovnoj strani državno-partijskog tabloida. Zanimljivo, ali na internet stranicama istog nigde se pod datumom 11. jun o.g. ne može naći tekst naslovljen sa "Bajden zapretio" baš kao ni rečenica koja sadrži "Ameri gube strpljenje za šiptare".
Tačno je da gube strpljenje za sve njih, iste.

Zašto kažeš Kurti a misliš Kurta?
Plus Murta.

Zato.

Sunday, 8 November 2020

Kamala Zmihajlović


Sjedinjene Američke Države dobile su predsednika demokratu - Džoa Bajdena.
I kao što je veliki Mahatma Gandi govorio: "Duh demokratije ne može se nametnuti spolja. On mora izrasti iz unutrašnjosti naroda."
Ali #SAD je dobila i potpredsednicu. Jer, pobeda je ženskog roda!
Važno je da u godinama koje posvećujemo borbi za rodnu ravnopravnost još jedna žena osvoji značajnu političku poziciju. Verujem da će Kamala Haris, kao prva potpredsednica u istoriji #SAD, vođena demokratskim principima, doprineti boljem položaju žena. Jer, to je #demokratija - ravnopravno društvo u kojem građanke i građani imaju jednake mogućnosti da ostvare ono što žele!
#zoranamihajlovic #uselection #presidentialelection
- Zorana Mihajlović, potpredsednica SNS (N1, 07.11.2020. - sa Instagrama)


On: totalna prsotina, što se eklatantno da videti na primeru sinoćne histerije u Batajnici.
Ona: ljukava ljisica-potpredsednica, koja (za razliku od svog predsednika) trenutno ne bije po narodu već je ovoga puta striktno energetski orijentisana - diversifikovano & što više bez SPS ruskih kadrova. Shodno onome što je AV potpisao na Trampovom kolenu.
A evo i naslovnih strana kradikalskih toaletoida za ponedeljak, 9. novembar. Udarna "vest" ispod naslova Informera i gornji desni korner Telegrafa uopšte nemaju veze jedno s drugim.


"Šalje čestitke umesto da radi. Zorana umislila da je postala predsednik." Ovako izgleda opomena neposlušnim članovima, upućena preko jednog od partijskih glasila. Naravno. 'Ajd u neku paru da ova iduće godine udara na Šizoja, gađa 2022. Andrićev venac - ako ne i pre. Ej bre - prva žena predsednik Srbije, prva plavuša pa još i prva mlađa od Kamale Heris.
Ka'mala, Ka'velika - Zmihajlovićka je to. Ne bi joj bilo prvi put, ali možda joj prvi put uspe.

Friday, 4 September 2020

Grabbed by the Pussylips



Klintonu sam 2016. pred izbore namerno dao 2 miliona dolara za kampanju one njegove rospije, zato što sam pametan - da bi se posle pričalo kako su oni alavi na pare i izgubili na izborima. Trampu sam 2020. pred izbore dao nešto mnogo vrednije od još 2 miliona dolara (koje je Mali ionako doneo u cegeru, ali ja sam te pare zadržao za sebe jer mu taj ceger sada treba za nove američke investicije), dao sam mu bre istorijski bilateralni sporazum koji je u ogromnoj meri, brutalno - što reče Fifica Dačić - doprineo miru u svetu. Da moj prijatelj i brat Donald i jaran-Ivanka ne izgube na izborima, zato što sam sada još pametniji. A p(l)opovima - e, njima i bez izbora dajem milione bilo čega svaki dan, zato što sam oduvek najpametniji.
- Vučić

Datse vrne! I ti nama!
- Narod nebeSNSki

Bullshit! That's exactly what I'm talking about.
- Harry G. Frankfurt:


Tuesday, 11 August 2020

Vučićev orvelijanski Riziko


Kad šamari krenu, onda krenu sa svih strana - sa leve i desne, odozgo i odozdo, sa Zapada i Istoka. Najgluplja odbrana je da se inadžijski okreneš šamaranju sa Dalekog Istoka (jer, ako zapneš dovoljno daleko onda ti Daleki Zapad opet dođe Daleki Istok), vodeći se logikom - što je dalje, to manje boli.
Riziko je društvena igra - strategija, koja više podseća na nadgornjavanje Orvelovih superdržava iz "1984" nego na Martinovu "Igru prestola", bez obzira koliko igrača učestvuje u njoj. Cilj je osvajanje sveta, koji ćete postići tako što ćete sve ostale takmace počistiti sa table (mape) pametnom strategijom. I tenkovima.


Koja je Vučićeva strategija i da li je pametna?
Ako je suditi po poslednjim vestima iz Okeanije, Evrazije i Istazije, čini se da ono što Aleksandar Vučić & Co. trenutno rade, potezi koje povlače, niti liče na strategiju niti na bilo šta pametno. Čini se kao da "vlasnik" poludefinisanog parčeta teritorije povazdan na razmeđi dvaju supersila, po nekadašnjoj postinformbirovskoj formuli Enver Hodžine Albanije, pomoć traži od treće, ne vodeći mnogo računa o tome da li će i u kojoj meri ta igrarija izaći na nos onima koji na tom parčetu zemlje žive. Jer, igra Riziko ne boli kada izgubiš (osim ako igraš u pare ili kokavce), dok se budalaština koju kradikali zovu "srpskom spoljnom politikom" itekako obija direktno o glavu stanovnicima Životinjske farme. Kao da im nije dosta unutrašnjih tegoba, pa im nedostaju i one spolja.
Elem, otkako je obelodanjena afera sa srbijanskim državnim biznisom u prodaji oružja koje je završilo čak i u rukama boraca Islamske države, a nešto od toga i kod (za Moskvu nepodobnih) režima nekih bivših sovjetskih republika, glavni igrači na tom tržištu više ne sede skrštenih ruku. Odskora ni nogu. Malo li je kada brkneš zapadnim trgovcima oružjem u oko, nije ti dosta pa brkneš u drugo i ruskim - i onda ti je kriv Đavo (čitaj: Đilas) što je počela da puca grana na kojoj si sedio dok si je sam, lično, testerisao.
Problem sa Vučićevim orvelijanskim Rizikom je u tome što on u toj igri ne rizikuje, već srlja.

***
U jednom danu - duplo samonokautiranje i, sledstveno tome, duplo šamaranje.
Šamar zapadni:
SAD su danas upozorile Beograd da treba da bude svestan rizika koji nosi kupovina oružja od kineskih kompanija i ocenile da izbor snabdevača treba da odražava deklarisani cilj Srbije da se integriše sa Evropskom unijom.
Šamar istočni:
Većina ruskih medija izrazila je iznenađenje odlukom Srbije da kupi kineski raketni sistem PVO FK-3, a u propratnim komentarima provejava razočarenje što nije naručeno rusko oružje iz familije S-300.
Bez obzira što i jedni i drugi kažu da im smeta to što Vučić kupuje kinesko naoružanje, još im više smeta to što srpsko prodaje tamo gde ne bi smeo da gura nos bez njihove dozvole - onaj sve duži, Pinokiov lažovski nos.
Logično je da nakon šamaranja sledi šutiranje.
Što su ti veći protivnici, to je veći i broj otiska čizme koji ti utisnu na guzici.
I bolniji.
Čačkati istovremeno Okeaniju i Evraziju nije preterano pametno, a još je nepametnije utočište potražiti u Istaziji koju jedino interesuje da zarije klin razdora među takmace. Problem je u klinu - tup je, klimav i vrbov.
I zato će Istazija, baš kao i druge dve superdržave, taj klin iskoristiti samo da iz njega izvuče što više para i sirovina - što je već uspešno oprobana strategija u nekim Afričkim zemljama koje su pažljivo bile targetirane za takvu sudbinu.
Gle čuda - pa i Orvelove superdržave su se nadmetale i ratovale ponajviše baš oko Afrike, njenih neizmernih prirodnih resursa i naizgled beskrajnih ljudskih, besplatnih robova za konstantnu industriju rata i politike straha kojima sopstvene građane drže na uzdi?!
Šta, odjednom vam Srbija liči na Afriku, a cela priča na Hiljadudevetstoosamdesetčetvrtu?
Pa i nije baš odjednom, još manje iznenada.
Prc.

Za kraj, nagradno pitanje:
- Kada je to Aleksandar Vučić odlučio da postane Enver Hodža?
Od tačnog odgovora na ovo pitanje zavise odgovori na sve ostalo što se dešavalo i tek će se desiti.

appendix (21:36)
Aleksandar Vučić je danas, nakon jučerašnjeg šutšamaranja, izjavio da tako nešto nije izjavio i da nije pazario kinesko oružje već da je o tome samo
 naglas razmišljao ("razmatrao") pritom upotrebivši ličnu zamenicu "mi".

Friday, 19 June 2020

Bojkot ili ne?


Kajl Skot: Ne vidim kakvu bi korist narod imao od bojkota


u Srbistanu sve može, samo nek' je transparentno

Ne radi se tu ni o kakvom bojkotu izbora, već o bojkotu ovakvog vršenja vlasti od strane aktuelne kradikalske bande, koja privid svog legitimiteta gradi upravo na "izborima". Šta god da pričaju Vučić, Skot, Godfri, Mekalister, opozicija ili "opozicija", baš ta priča zapravo pokazuje da im nije svejedno ukoliko izbore bojkotuju neke od stranaka iz opozicije ili (nedajbože, pu! pu!!) - građani.
Bezobrazluk je standardno pozivanje na narod od strane domaćih i stranih političara, jer im je do naroda stalo koliko do lanjskog snega. Ili argata koji su među najjeftinijima na svetu. Bezobrazno je pozivati se na narod iako su te poruke upućene strankama, jer se ne radi o bojkotu od strane opozicionih partija već bojkotu od strane građana sa biračkim pravom, kojima je svih njih preko glave.
Baš kao što je to bilo 2012. sa Nevažećim listićima, kojih se bojao Tadić (i još uvek ima dnevne polucije na tu temu), tako se bojkota boji Vučić. Zašto? Zato što bivši ambasador SAD u Srbiji Kajl Skot tu nešto "nije video", a očigledno da "ne vidi" ni sadašnji Entoni Godfri. Previše je tu "nevidenja" za ambasadore svetske supersile #1, koji su prošli standardnu diplomatsku/CIA oftalmološku obuku.
Izjava mister Skota je baš u stilu onog sumanutog plakata za koncert Saše Matića, na kome on gleda (...) kroz venecijanere na prozoru. U nešto.



Glupo, zar ne?
Kao, izbore bi da bojkotuje desničarska, nacionalistička, anti-EU/NATO opozicija, a na izbore bi da izađe ona opozicija koja je sve suprotno od toga i... blablasertruć. Pa neka bojkotuju, što su se "gospoda" toliko oko toga uzmuvala - eto odlične prilike za levičare, građaniste, pro-EU/NATO stranke, liberale, zelene, pa kada pošteno (...prc...) osvoje poslaničke mandate neka onda krenu u žestoku parlamentarnu borbu za rušenje Vučićevog režima, i to bez "nepoželjnih" koji su se predizborno "samolapotirali" bojkotom.
Ljubi ih (sve) baba...
Je li, oni to stvarno misle da se narod (oko koga se toliko ubiše od brige) kopča otpozadi?
Ponoviću još jedared:
Izbore ne bojkotuju samo partije, već i građani: Nevažećim listićima su bojkotovali prevarante koji su lagali da im je stalo do naroda, bojkotom će bojkotovati sistem koji je već dvesta godina nepromenjen i kao takav idealan za ucene spolja. Sada u preostalih nekoliko dana do izbora, treba videti koja od dve bojkot-varijante (ostati kod kuće, ili izaći i poništiti glasački listić pa tako dići broj glasova potreban da "opozicija" pređe cenzus) je bolnija po Vučićev režim i njegove supozitorije - i primeniti je.
O tome se radi, i zato tolika frka & silno "nevidenje".


***
I, šta sad da radimo?
Evo jedne od varijanti, koju je predlagao Braca (i ne samo on) u svojim "FB komentarima broj 10 i 12".




BOJKOT ILI NE (komentar #10, 11.06.2020)

Ko hoće da "pasivno bojkotuje" (sedi kući i ne ide na birališta) - neka, njegova stvar, stvar ličnog izbora. Ali, muka mi je više od glupih izgovora! Ne želiš da glasaš? U redu, bojkotuj i ćuti. Ćutao bih i ja, ne bih ovo pisao, al' ovi ga, brate, preteraše!

Sad je snimljen i spot sa najglupljim sloganom ikad: "da ne daš glas Vučiću, najbolje je da ne glasaš uopšte"?!!! Po trenutno važećem Zakonu o izborima, može na glasanje da izađe samo hiljadu ljudi i Veliki Respirator će osvojiti 99,99%. Njemu bi najlepše bilo da što manje ljudi poseti birališta! Taj spot nije jeftin. Kad su se već svi ovih dana raspričali o parama i ko je sve dobio i koliko od Njega, da pitamo onda i: Ko je platio ovaj spot o bojkotu?
Ja ne volim da slušam Micu Trofrtaljku i ostale frtaljke, pa ne ulazim u kafanu iz koje trešti "turbo-treš". I taj bojkot uopšte ne utiče na moj život. Ne sviđa mi se ponašanje prodavaca u nekoj prodavnici - mogu 'ladno da je bojkotujem i ne kupujem u njoj. Ne sviđaju mi se cena benzina i parkiranje - bojkotujem auto, vozim se biciklom i koristim taksi prevoz. Postoje načini da se izrazi nezadovoljstvo i bojkotuju situacije koje ne utiču na moj život, a možda dovedu i do poboljšanja.
Ali izbori? Hoćete da Ovaj vlada još pedeset godina? Ostanite kući i prespavajte narednih pedeset godina. Najebaće oni koji moraju da izađu iz stanova/kuća, idu na posao, u školu - "milion" je izgovora da se ne radi ništa (d'Ont, prelivanje glasova...) i ni jedan smislen, jer - Zakon.



I još nešto:
Partije koje bojkotuju nemaju kontrolore/članove biračkih odbora. Dakle, nemaju uvid u dešavanja i nemaju nikakve dokaze o eventualnim malverzacijama. Sva njihova moguća postizborna naricanja i optužbe za "krađe" i "bugarske vozove" padaju u vodu jer nije ih bilo na mestu dešavanja. Sa druge strane, da imaju nekog plana (i da imaju muda) ove stranke što izlaze na izbore i imaju članove biračkih odbora, trebalo bi da dva dana pred izbore izađu i glasno kažu: "Zagovaramo aktivni bojkot! Izađite i nemojte ni za nas da glasate! Odbijamo da sedimo u skupštinskim klupama sa "ovima"! A naši ljudi na biralištima će tačno da obaveste koliko je poništenih listića!"

Dakle: postoje miran i nemiran način promene. Ovo "nemiran" mi se trenutno ne sviđa i ne zagovaram ga, zna se šta to podrazumeva. Poslednji miran način pokušaja promene je poništavanje listića - ali markerom, da se "iz aviona vidi". Ako bi se opet pojavili "peglani listići" onda to znači da Vlast poziva na nemirne promene - to bi podrazumevalo i da Vesna Rakić Vodinelić ne izađe iz sale kad se "peglani" pojave, kao prošli put, nego da pokaže prstom i vikne: "PREVARA! Za ovo svima krivične prijave!" Da podsetim, Milošević je svojim ponašanjem izazvao '96-tu. I njega je "Evropa" tada podržavala, pa je posle dva meseca "okrenula ploču". Izazvao je i onaj oktobar. ON nije hteo mirnu promenu.



Zamislite sad da se u kutijama pojavi dva miliona nevažećih listića! Sve ove novoformirane njegove grupe bi ostale ispod 3%, a Veliki On bi pobedio sa jedva dvadesetak procenata! Da, tačno, pobedio bi, kao što će i sada uz bojkot, ali mnogo ubedljivije! Ali bi morali da se zamisle, jer u dva miliona zainteresovanih ima makar par stotina hiljada koji bi (možda) probali i nemirno.

Znam da je ova situacija teško zamisliva, naročito kad se krenulo u do sad neviđeno agresivnu kampanju ZA BOJKOT! Zbog te agresivnosti mi je sve još mutnije. Znam i da je narod "ubijen u pojam"... Što se mene tiče, ići ću da one svoje listove učinim nečitljivima, a ostali kako 'oće. I ne ubeđujte me u "ostanak kući". I to je smišljeno da niko ne bi Velikog Njega uznemiravao.




TAMNI VILAJET (komentar #12, 17.06.2020)

Poslednji put o izborima (mame mi!):
Za par dana ulazimo u "Tamni vilajet" - ko uzme kajaće se, ko ne uzme kajaće se (ko nije čit'o, šta mu ja tu mogu). Dakle, ko IZAĐE da glasa: šta god da uradi kao da je glasao za "Njega", po tvrdnjama bojkotaša. A "On" svakako pobeđuje kažu svi i, onda, čemu sve to. Ko BOJKOTUJE, smanjuje potreban cenzus i omogućuje da bez imalo muke, sa 3%, u sledećem sazivu skupštine budu monarhisti, rusi, nacisti, Čeda, Velja i ostala boranija i "kombi stranke".
Koja je korist ili šteta od oba?
"On" će svakako da bude u skupštini, ali jedna je slika kad oko njega postoji lažni privid "demokratije" (a ustvari svi njega slušaju) ili je "On" sâm i imamo sliku ogoljene despotske tiranije.
Glavni je problem u masovnosti koje NEMA!. Da postoji pet miliona koji precrtavaju ili pet miliona koji bojkotuju bilo bi neke koristi, ali se u ovom narodu "masovnost" ispoljava samo kad se nešto deli "džabe": sadnice, sendviči, "šumadijski čaj" za Novu godinu ili bilo šta drugo. Kad je neophodno mrdnuti dupe i uraditi nešto konkretno, bilo šta, nema ni "M" od "masovnosti"!
I opet dolazimo do onog: Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje!

Bratislav Rančić

***
Dakle - to je to po pitanju pro et contra bojkota ili izlaska na izbore.
Stranke opozicije - zajedno, one koje bojkotuju i one koje učestvuju na izborima - ako zaista žele promenu zla koje se ovde još uvek zove "sistem", a ne puku promenu vlasti (toga smo se barem siti i presiti nagledali u poslednjih 20 godina), morale su da pozovu sve svoje članove, one koji to nisu i naročito one koji i bez njih ne bi na izbore izašli, da ovoga puta dođu na biračka mesta i precrtaju glasački listić.
Da Gospodar Vučić ostane potpuno go, samo sa svojim poltronima Dačićem i Šešeljem.
I "nevidećim" ambasadorima.
Ali tog i takvog dogovora opozicije nije bilo i zato je ta varijanta izgubila na svom smislu. Na izbore neće izaći dovoljan broj "poništivača" i to neće sprečiti "opoziciju" da uđe u skupštinsku kafanu i stane pred skupštinsku blagajnu.
Neće, i ne zanosimo se više, baš kao što je dosta bilo zanošenja da će učešće na ovim kriminalnim "izborima" zaista nešto promeniti kod vlasti i onih koji je podržavaju spolja i iznutra.


Jedna od zaista debilnih izjava tokom kampanje, bila je ona o "učestvovanju na izborima kako bi se u parlamentu pravila partijska infrastruktura za naredne izbore". Takvu izjavu može da odvali samo ili potpuno politički neuka (bez ikakvog iskustva u takvom radu) ili potpuno politički i moralno korumpirana osoba. Partijska infrastruktura se pravi "na terenu", "u lokalu", svakodnevnim radom i aktivizmom kroz dokazivanje ispravnosti sopstvenih politika u praksi. Poslanički mandati sa tim nemaju ama baš nikakve veze, a priča kako se zapravo kroz poslaničke plate finansira taj terenski rad - u stvarnom životu ne dobija prelaznu ocenu. "Lokal" i "teren" te pare nikada nisu videli, niti će.
Skoro podjednako debilna je bila i kampanja pretnji i polivanja kiselinom građana (a ne političara) koji smatraju da na izbore treba izaći i glasati za neku od par opozicionih lista za koje je ipak malo teže poverovati da ih je potkupio Šizoje.
Problem opozicionih stranaka je i dalje u tome što su i jedni i drugi izgubili poverenje onih čije glasove svojataju ili ih za to moljakaju, baš kao što je problematično i njihovo igranje na kartu razočaranih Vučićevih glasača umesto na one koji godinama uopšte ne izlaze na glasanje.
No, to je njihov a ne naš problem.
Naš, tj. problem "običnih" građana je saučestvovanje u izbornom lopovluku, koji potom za sobom povlači i sve ostale lopovluke, i tako u nedogled, jedan za drugim "izborni" ciklus - i cirkus. Moralno je, i jedino razumno, u tome ni na koji način i ni po koju cenu ne učestvovati.
Ne saučestvovati.


Zbog kradikala - i zbog korone - preostala nam je samo jedna opcija za nedelju:


#ostanikodkuće

Ne zbog "ovih" ili "onih", već:
Zbog sebe.
Zbog svoje, naše dece.
Al' stvarno.

Friday, 19 July 2019

Apsurd i stvarnost



Efemernost apsurdne stvarnosti
Američka politika je skliznula u stanje apsolutnog apsurda. Otkad smo uvučeni u igrariju gneva i tuge zbog brojnih strahota počinjenih na međunarodnom i unutrašnjem planu u ime "američke izuzetnosti" i globalizacije Pax Americane, tzv. izbori za predsednika između Trampa i Klintonove dodatno su pojačali raspad američke političke sfere - što samo izaziva dodatni podsmeh i porugu. Primese te apsurdne stvarnosti već godinama prožimaju američku politiku u formi političkih satiričnih emisija (poput Colbert Report i Daily Show). U stvari, poplava te apsurdnosti pokuljala je iz samih temelja rigidnog dvopartijskog političkog sistema, što se jasno videlo kroz uspon raznih neokonzervativnih i "čajanka" pokreta - bilo da se radi o prostačkim budalaštinama Buša Juniora ili besmislenom etiketiranju Obame (koji je, inače, pre ulaska u politiku bio profesor Ustavnog prava na univerzitetu u Čikagu) da je on "musliman iz Kenije koji hoće da uvede šerijatski zakon u SAD", da bi se poslednjih nekoliko godina taj kancer proširio na celokupno američko političko telo. Stvarnost je postala satirična, satira se često činila potpuno prihvatljivom, ali sve što smo mogli da uradimo bilo je da samo sedimo i smejemo se.
U "praktičnom" (materijalnom i društvenom) smislu, apsolutna apsurdnost današnje američke politike nimalo iznenađujuće izaziva strah kod posmatrača; međutim, iz jednog više holistički metafizičkog pogleda na stvarnost i našu egzistenciju u okviru nje, čini se da ta apsurdnost može biti i neko dobro znamenje. Mi određene stvari percipiramo kao apsurdne - i stoga smešne - kada se ne uklapaju u naše razumevanje potencijalnih okvira stvarnosti; satira je zabavna jer uz pomoć nje možemo promešati stvarnost sa onim što ne može biti stvarno. Da li nešto apsurdno (što izaziva snažne emocionalne i intelektualne reakcije koje negiraju njegovu stvarnost) poseduje neku vrstu večne stvarnosti ili istine, ili je američka politika jednostavno privid četvorodimenzionalnog vremena koje je (usled sopstvene smešne apsurdnosti) osuđeno na svoj kraj u vidu nepostojanja? Možemo li poverovati u to da apsurd poseduje neku vrstu večnosti?



Demonska politika
Apsurdna stvarnost savremene američke politike izaziva povećanu dozu straha u javnosti. Ali, ako apsurdnost posmatramo kao nešto osuđeno na nepostojanje usled sopstvene nestvarnosti, te da je strah inspirisan nestvarnošću tog apsurda, da li je onda i strah od te efemerne fatamorgane takođe osuđen na isto nepostojanje? Može li strah biti razvejan podjednako lako poput "stvarnosti" apsurda? Možemo li strah pobediti - smehom?
Aristotel je pravio razliku između Istine (kojoj nedostaje pokret, pa je stoga večna) i Činjenice (koja je Istina u pokretu, pa je stoga ne možete uporediti sa večnošću). Nije li nedostatak Istine u Činjenici ono što je čini apsurdnom? Pokret bez Istine je apsurd, tako da apsurdu nedostaje refleksija Istine, a time i večnost koja dopušta četvorodimenzionalnom svetu činjenica da učestvuje u večnom. Kao takvo, ono što je apsurdno mora na kraju prestati da postoji.
Poput duhova i demona u mitologiji o Hariju Poteru, naši najmračniji strahovi zapravo bivaju raspršeni smehom. Svašta! U sopstvenoj apsurdnosti, "racionalnosti" naših strahova bivaju prepoznate kao efemerna fatamorgana u stalno promenljivom tkanju četvorodimenzionalne vreme-prostor stvarnosti koju čine; ništa apsurdno se ne može iskristalisati kao fiksna tačka u vremenskim tokovima i stoga mora biti osuđeno na konačni raspad u nepostojanju. Apsurdnost, a sa time i strah, je efemeralna poput demonske fatamorgane naših najmračnijih strahova. Apsurdnost, zajedno sa strahom koji pokušava da inspiriše svoju opipljivu viziju, pati od nedostatka večnosti, i u tom nedostatku večnosti na kraju mora prestati da postoji.
Nedostatak večnosti kod Donalda Trampa i Hilari Klinton, kao njihova satirična apsurdnost, negira potencijal da njihova Činjenica leži u Istini sa pokretom. Njihova apsurdnost znači da oni ne mogu biti stvarni ni u jednom večnom smislu (npr. na onom zasnovanom na Istini); štaviše, sama ideja da su oni "stvarni" poprilično je smešna. Pouka ove priče je da čovek treba prestati da živi u strahu od apsurdnih manifestacija i umesto toga pokuša da se smeje, jer u takvom aktivnom prepoznavanju efemerne nestvarnosti apsurda zapravo negira njen potencijal neprekidnog postojanja.


Vrhovna Štetočina (Vermin Supreme)
Iako često biva ignorisan zbog svog svesnog postojanja u sferi apsurda, Vrhovna Štetočina je možda (u kontekstu svega do sad izrečenog) uspeo da razvije najplodonosniju moguću strategiju negiranja "apsurdne stvarnosti" američke političke scene.
  • Kada postanem predsednik, svako će besplatno dobiti po jednog ponija.
Umesto da američki politički sistem prihvati kao stvaran i tako "zaradi" strah, ozbiljnost ili tugu, Štetočina aktivno radi na negiranju samog potencijala za stvarnost tog sistema tako što nas navodi da prepoznamo krajnji apsurd sistema i otvoreno mu se smejemo u lice.


Materijalne posledice
Greha nema.
Ti si taj koji čini da greh postoji,
kada deluješ u skladu sa navikama
sopstvene iskvarene prirode.
Tu leži greh.

Ti si taj koji je učinio da greh postoji. Greh nije nerazdvojiv od stvari, niti je to neki element Kosmosa ili ljudske prirode. Pa opet, on se definitivno nalazi u načinu na koji se ljudska priroda prevodi. To je dezorijentacija žudnje, neka vrsta previda ili nedostatak cilja.

Nema sumnje da naše prihvatanje apsurda kao stvarnog za uzrok ima veliku količinu nepravde i patnje širom ovog sveta. Ovo nije poziv da jednostavno odbacimo patnju pojedinaca koji su uleteli u mrežu dominacije i stvorili poredak koji čini Američku Imperiju. Umesto toga, cilj ove analize je da podseti čitaoca da u svojim rukama imaju kontrolu nad prevazilaženjem nestvarnosti (npr. nedostatkom Istine a time i večnosti) apsurdnih manifestacija prepoznavanjem njihovog apsurdnog nedostatka Istine i davanjem aktivne manifestacije tog prepoznavanja kroz smeh. U apsurdu prevodimo "greh", kao uzrok patnje, u nestvarnost koja čini nužnom njenu negaciju kao potencijal za manifestaciju. Ko zna, možda pronađemo iskupljenje vremena i prostora u smehu prema apsurdu svega što inspiriše patnju i strah...



Borba za rezonancu
Kasandrin usud - vi znate šta će se dogoditi, pokušavate da objasnite šta će se dogoditi onima koji nemaju oči da bi to videli, prolazite kroz emocionalni stres prihvatanja onoga što će se dogoditi itd. - ne ublažava činjenice o tome u trenutku kada se dogodi. Visceralna trauma kolektivne svesti, bilo da se radi o mržnji, krvožednosti, beznađu, strahu ili tuzi, ni u kom slučaju nije ublažena znanjem da će do toga doći. Apsurdno i nerealno, kao činjenice našeg sveta, imaju nedostatak rezonance sa Istinom i Dobrotom, bez obzira na nedostatak večnosti koji taj apsurd obuhvata, zamršene energije kolektivne svesti koje su se formirale oko te prelazne manifestacije ostavljaju pogan ukus u našem emocionalnom biću. Opšta rezonanca ljudskosti biva uvučena u jamu beznađa, straha, gneva i mržnje.
Tramp nije manifestacija rođenja tog emocionalnog i psihološkog virusa. Beznađe, strah i njihova manifestacija kroz gnev, mržnju i slično predstavljaju obeležja dominantnog uticaja koji je video devoluciju ljudskosti i njen "izgon iz raja". Taj uticaj kaže da moramo stvoriti red uz pomoć dominacije, on na svet gleda kao na večitu borbu između "dobra i zla" i pozicionira prirodu, emocije, žudnju i ženstvenost kao nešto večno, haotično što se mora dovesti u red kroz dominaciju. On nam omogućava da biramo "manje od dva zla", da sklapamo poznati pakt sa đavolom, osvetom i dominacijom (tj. manifestacijama perverznosti) zato što prihvatamo "zlo" (što će reći, lišavamo se dobra kroz perverznost) kao neophodan sastojak kosmosa.
Strahom se nećemo spasiti od straha. Beznađe ne donosi nadu. Gnev koji živi od bilo čega drugog osim Ljubavi za Večnom Istinom isti je poput vatre koja koja nekontrolisano bukti usred sasušenog žbunja.
Borbu naše generacije moramo videti onu kakva jeste - za rezonancu. Hoćemo li sebi dopustiti da budemo odvučeni u ambis straha i beznađa, gnev i mržnju koje hrani nesklad sa večnom harmonijom izazvan strahom i beznađem, ili ćemo se izboriti za novu rezonancu? U toj rezonanci sa večnim (Ljubav, Dobrota, Lepota i Istina), atributi beskrajnog ništavila (potencijal za strah i beznađe, zlo) i "greh" koji činimo kroz manifestovanje rezonance u njima, prestaju da postoje jer nešto što nema svoje mesto u večnosti na kraju mora prestati da postoji. Borba naše generacije se vodi za rezonancu. To je borba za pretvaranje dualnosti nametnutih našoj kolektivnoj svesti, za uspon do rezonance u kojoj je zlu lišeno potencijala manifestovanja. Snage protiv kojih se borimo nastoje da čovečanstvo zadrže u lancima straha i beznađa. Ukoliko se potčinimo takvoj rezonanci, nećemo moći da budemo slobodni. Borba naše generacije za slobodu ne leži u promeni politike ili izboru novog predsednika, u novom ekonomskom sistemu ili odbacivanju svih oblika društvenog organizovanja, već u svesnoj evoluciji našeg bića u vremenu, našoj rezonanci, ka harmoniji sa večitim u kome je apsurdnost našeg sadašnjeg stanja potisnuta (jer je to nužnost) u nepostojanje. To je metafizički sukob u kome možemo pobediti samo aktivnom evolucijom našeg tela, emocija, uma i duše u stanje rezonance sa večnošću.

- Luke R. Barnesmore: Apsurdity and Reality (Academia.edu, 2019)



Privid slobode će postojati sve dok bude isplativo održavanje te iluzije. A kada dođu do tačke u kojoj će održavanje te iluzije biti previše skupo, oni će jednostavno poobarati svu tu scenografiju, navući zavesu, ukloniti sa puta stolove i stolice, i ugledaćete samo goli zid od cigala u dnu pozorišta.
Po meni, apsurd je jedina realnost.

- Frenk Zapa


Tomislav Nikolić likes this. 👍

Friday, 5 July 2019

Paja & Jare


Svaka pocepana vreća uvek nađe sebi odgovarajuću zakrpu, pa je tako i Aleksandar Vučić sebi iskrpio novog idola u - Donaldu Trampu. A taj idol mu u potpunosti pristaje, jer sličnosti između njih dvojice postaju sve očiglednije. Naravno, samo do granice prostora nad kojima se nadvija moć svakoga od te dvojice ponaosob: Trampova moć i budalaštine debelo klize u domen Ajnštajnove teorije o bezgraničnosti kosmosa i ljudske gluposti. Vučićeva moć i ludilo, iz gubitka geografije sve više tonu i u gubitak istorije.
Po mnogo čemu (preostalom), njih dvojica su skoro identični.
Ovoga puta nećemo o Vučićevim vlažnim fantazijama na temu istorijsko-geografske veličine SNSrbije pod kradikalskim jarmom, već o njegovom novom idolu Trampu.
Povodom 4. jula, Dana nezavisnosti SAD, predsednik Donald Tramp se obratio naciji jednočasovnim govorom (što nije učinio nijedan od njegovih prethodnika u poslednjih sedamdeset godina). Mimo svog uobičajenog stila obraćanja javnosti, prepunog improvizacija, brzog i iznenadnog skakanja sa jedne na drugu temu, u ovom govoru se on osvrnuo na istorijat Dana nezavisnosti, dostignuća Amerike u raznim oblastima, a na kraju je odao počast svakom od rodova vojske pojedinačno.
U okviru ovog poslednjeg, rekao je i sledeće:
  • U junu 1775. godine, Kontinentalni kongres je osnovao jedinstvenu armiju, formiranu od revolucionarnih trupa koje su bile ulogorene u okolini Bostona i Njujorka... Kontinentalna Vojska je preživela ljutu zimu u Veli Fordžu, stekla slavu na vodama Delavera i pobedila Kornvolisa kod Jorktauna (1781). Naša armija je ispunila vazduh, sravnila odbrambene zidove, zauzela aerodrome, uradila sve ono što je bilo potrebno da bi kod Fort Henrija, pod crvenim sjajem signalnih raketa, odnela pobedu.
Pažljivim slušaocima ovog govora nisu promakla određena "iskliznuća" u odnosu na istorijske činjenice:
  1. Braća Orvil i Vilbur Rajt su svoj prvi istorijski let avionom izvela 1903. godine. Iako ih je Tramp spomenuo u delu svog govora koji je prethodio gornjem citatu, obraćajući se pripadnicima vazduhoplovnih snaga (USAF), ipak je odvalio da su borci za američku nezavisnost "zauzeli aerodrome kod Fort Henrija" - daleko pre nego što su braća Rajt konstruisala prvi vazduhoplov i pripadajuću mu vazdušnu luku.
  2. Međutim, ovo nije prva (a možda ni najgora) istorijska konfuzija u glavi Vučićevog novopronađenog idola, jer upravo ta bitka kod Fort Henrija (u kojoj je američka armija zauzela i britanske aerodrome, po Trampu) nema ama baš nikakve veze sa američkim ratom za nezavisnost. Bitka za Fort Henri se odigrala 1812. godine, tokom tadašnjeg američko-britanskog trogodišnjeg rata za priobalje Atlantika - 36 godina nakon proglašenja nezavisnosti SAD od Velike Britanije.
  3. Pitanje je na koju tvrđavu je Tramp u svom prazničnom govoru tačno mislio - Fort Henri u Kanadi (Ontario) ili Fort MekHenri u SAD (Baltimor), jer su obe postojale i bile opsedane u vreme spomenutog pograničnog sukoba SAD i Velike Britanije (1812-1815).

Juriš na aerodrom! (Dž.Vašington, 1775)

Da zaključimo:
Shodno Trampovom razumevanju istorije (i geografije) sopstvene zemlje, američke revolucionarne snage su krajem 18. veka zauzele britanske aerodrome u bici koja se odigrala početkom 19. veka, punih 90 godina pre leta prvog aviona. Plus, "crveni sjaj signanih raketa" (što je, inače, i jedan od stihova nacionalne himne SAD) odnosi se na američku odbranu Fort MekHenrija, a ne napad na britanski Fort Henri - tvrđava "sa Mek" je bila uspešno odbranjena od napada britanske flote, dok je tvrđava "bez Mek" takođe uspešno bila odbranjena ali od napada američkih trupa. Američki predsednik citira američku himnu u kontekstu pobede koju je izvojevala protivnička strana?
Ako je i od Trampa, za najvažniji nacionalni praznik države koju predstavlja - mnogo je. Američki predsednik bi morao da zna bolje. Mada, zašto bi - pa kad može Vučić da lupeta kao razvaljen, onda valjda može i Tramp sebi da pusti na volju... i neznanje. Pa zna se bre ko je jači, koga svaki čas bezuspešno zovemo u posetu, kome gazimo travnjak neuzvraćene žudnje, čije majice na trbušinama nosamo i ime po tabloidima i bilbordima kačimo.
I tako - Tramp osvaja aerodrome u ratu za nezavisnost, dok Vučić osvaja nezavisno Srce Srbije koje je naše, otvara aerodrume koji ne postoje, potpisuje kapitulacije aerodroma bez opsade. Kamo sreće da sličnosti tu prestaju.
Ali, nismo mi te sreće.



Diznijev original Donald Duck je još pre osamdeset godina kod nas preveden kao Paja Patak. Dakle, aktuelnog predsednika SAD bi kod nas zapravo trebalo ispravno zvati Paja. Shodno tom i takvom toku svesti ovdašnje, jasno je koga bi u našim redovima trebalo nazvati Jare. Mada, daleko bolje mu priliči Magare.

Pajac i Jarac.
Magarac.

Wednesday, 30 January 2019

Bogovi i botovi protiv slobode govora



Nalozi funkcionera vlasti na društvenim mrežama nisu zona u kojoj ne važi sloboda govora

U ponedeljak, 7. januara, Četvrti okružni apelacioni sud je potvrdio odluku iz 2017. po kojoj nosioci funkcija u vlasti ne smeju blokirati na fejsbuku pojedince samo zbog njihovih stavova. Konkretan slučaj, Dejvison protiv Rendalove, dobio je na publicitetu zbog očigledne paralele sa Trampovim neustavnim pokušajima da na tviteru blokira svoje kritičare. Međutim, ova odluka Apelacionog suda je značajnija od samog Velikog Blokera, jer postavlja suštinski princip: Vlastodršci ne mogu uzvratiti na reči koje im se ne dopadaju tako što će suzbijati slobodu izražavanja na društvenim mrežama.
Cela ova frka je podignuta oko fotelje Filis Rendal, predsednice Odbora supervizora okruga Laudon u Virdžiniji. Sa ustavne tačke gledišta, Rendalova je u ovom slučaju dosta toga uradila na potpuno pogrešan način. U svojstvu predsedavajućeg pomenutog odbora, ona je otvorila Fejsbuk stranicu kako bi komunicirala sa biračima. U jednom od postova je napisala "Ja zaista želim da čujem od bilo kog građanina Laudona stav o bilo kom pitanju, zahteve, kritike, dopune ili samo vaša razmišljanja." Pored toga, ohrabrivala je stanovnike Laudona da je kontaktiraju preko "Fejsbuk stranice Okruga".
Brajan Dejvison, jedan od stanovnika Laudona, doslovno je shvatio ovu poruku Rendalove pa je napisao komentar na jedan njen post, u kome oštro kritikuje navodnu korupciju u lokalnom školskom odboru, zbog sukoba interesa koji postoji između članova školskog odbora i članova njihovih porodica. Rendalova je odmah obrisala ceo post, uključujući i taj komentar, i blokirala Dejvisona na 12 sati, tokom kojih on nije mogao da komentariše objave na toj stranici niti da šalje privatne poruke. Ispalo je, tako, da Rendalova i nije toliko voljna da čuje stav "bilo kog građanina Laudona o bilo kom pitanju".
Dejvison je podneo tužbu, pozvavši se na kršenje njegovog prava na slobodu govora, koje mu garantuje Prvi amandman američkog Ustava. Federalni okružni sud je doneo presudu u njegovu korist, zaključivši da "uvređenost Rendalove tužiočevim stavovima" predstavlja "nezakonitu osnovu za njene postupke". Sud je objasnio da "suzbijanje kritičkih komentara na račun izabranih zvaničnika predstavlja suštinski oblik diskriminacije izražavanja stavova, od čega nas štiti upravo Prvi amandman." Dakle, Rendalova je "počinila smrtni greh na teritoriji koju Prvi amandman čuva", zbog čega joj je sud naložio da više nikada ne blokira kritike na svojoj Fejsbuk stranici.
Četvrti okružni apelacioni sud se složio sa ovom presudom: "Odluka Rendalove da blokira Dejvisona zbog njegove tvrdnje o korupciji u vlasti, predstavlja jasan primer diskriminacije stavova." Još gore, Rendalova se upustila u tu avanturu diskriminišući stavove na Fejsbuk stranici koju je sama pretvorila u "javni forum". Javnim funkcionerima je "strogo ograničena" moć "regulisanja privatnog govora" na javnim forumima. Oni svakako ne mogu suzbijati slobodu govora na nekom forumu koji su sami kreirali u svrhu interakcije sa biračima. Nije bitno što je u ovom slučaju forum zapravo stranica na Fejsbuku, a ne neki "tipičniji" javni forum - poput gradskog parka ili trotoara. Činjenica, da je "Rendalova izabrala da kreirala svoje elektronsku pijacu za razmenu ideja" na "privatnoj platformi" (kao što je Fejsbuk) - umesto na nekoj koja je u državnom vlasništvu, pred američkim Ustavom ne predstavlja nikakav osnov za rezličit tretman. "Mi ne verujemo", kaže se u zaključku Suda, "da Prvi amandman služi za povlačenje takvih proizvoljnih linija."
Sudska rasprava oko političara okruga Laudon možda ne izgleda kao neko posebno bitno poglavlje u ustavnom pravu. Međutim, shodno odluci Vrhovnog suda iz 2017. godine, društvene mreže danas predstavljaju "najvažniji" moderni forum "za razmenu ideja i stavova". Državni zvaničnici koriste Fejsbuk, Tviter i Instagram kako bi uticali na naše umove onda kada se tome najmanje nadamo. Dok dokono skrolujemo kroz beskonačne fidove, spuštamo svoj odbrambeni gard prema propagandi i razvijamo neuobičajenu ličnu povezanost sa javnim ličnostima i zvaničnicima vlasti. Članovi Kongresa imaju sopstvene timove koji upravljaju njihovim profilima na Tviteru, sa zadatkom da kongresmene predstave mudrijim, duhovitijim i pouzdanijim nego što to oni zaista jesu. Ljudi obično glasaju za one koji im se dopadnu, a dopadnu im se upravo oni koji ih šarmiraju na društvenim mrežama.
Neslaganje predstavlja pretnju za političke brendove. Postoji jedan razlog zbog koga Tramp blokira kritičare a retvituje uvlakače: On želi da njegov fid na Tviteru bude odraz načina na koji on vidi samog sebe, a ta njegova napumpana predstava o sebi ne toleriše nikoga ko bi mogao da je ispumpa. Filis Rendal je verovatno imala daleko benigniju nameru kada je blokirala Brajana Dejvisona, ali Prvi amandman svejedno zabranjuje takvo njeno cenzurisanje. Naše je pravo da kažemo oštre, pogrdne pa čak i pakosne reči na račun naših političara, i da to uradimo na društvenim mrežama, kako bi ceo svet imao priliku da donese svoj sud o njima - i nama.



Eto dokaza da se Srbija i Amerika ne razlikuju mnogo, po tome da i ovde i tamo ljudi vole da se nadgornjavaju po sudovima. Istovremeno, eto dokaza koliko su Srbija i Amerika daleko kada su u pitanju nezavisnost sudova, pravna država, sloboda govora i medija - iskazano u astronomskim jedinicama.
Budžovani i buzdovani obožavaju da se igraju bogova Fejsbuka, Tvitera, Instagrama, Tamblera, Blogera, Pinteresta i bezbroj drugih gubilišta vremena i pameti. Na svako, pa makar i najmanje, peckanje i bockanje (ili, nedajbože, argumentovano kritikovanje) oni trenutno uzvraćaju ultimativnom silom, božjim čekićem, gromovima i munjama, balegarenjem, antraksom, taktičkim nuklearnim udarima, upadima hakera i policijskih specijalaca u vaše živote, pa čak i - blokiranjem vaših naloga.
Problem je u tome što oni ne smeju da blokiraju većinu ljudi koji ih kritikuju, jer im zapravo prija svako spominjanje njihovog imena (u dobrom ili lošem svetlu); to je gorivo kojim oni konstantno podgrevaju sopstvenu odavno ukiseljenu supu sujete, bez ikakve namere da je takvu jednog dana pokusaju. A taj dan uvek dođe.
I zato, umesto da vas blokiraju, oni angažuju buljuke bašibozuka tj. "botova" koji će vam ogaditi svaku pomisao korišćenja društvenih mreža - daleko bilo, kritikovanja spomenutih "bogova". Cilj je da vam ogade kritiku i pravo na slobodno izražavanje stavova do te mere, da jednoga dana sebe jednostavno autocenzurišete opštim samoisključenjem iz života.
Problem je, za nas, u tome što Srbija nema ni svoj Prvi amandman niti sudove koji su normalni i na koje se možete osloniti da će vas zaštiti od bezakonja.
Problem je, za njih - bogove i botove, u tome što je život ipak nešto drugačije od sumanute predstave u kavezima u njihovim glavama. Rešetke tih kaveza se, poslednjih dana, baš drmaju.
Mnogo.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...