Friday 19 July 2019

Apsurd i stvarnost



Efemernost apsurdne stvarnosti
Američka politika je skliznula u stanje apsolutnog apsurda. Otkad smo uvučeni u igrariju gneva i tuge zbog brojnih strahota počinjenih na međunarodnom i unutrašnjem planu u ime "američke izuzetnosti" i globalizacije Pax Americane, tzv. izbori za predsednika između Trampa i Klintonove dodatno su pojačali raspad američke političke sfere - što samo izaziva dodatni podsmeh i porugu. Primese te apsurdne stvarnosti već godinama prožimaju američku politiku u formi političkih satiričnih emisija (poput Colbert Report i Daily Show). U stvari, poplava te apsurdnosti pokuljala je iz samih temelja rigidnog dvopartijskog političkog sistema, što se jasno videlo kroz uspon raznih neokonzervativnih i "čajanka" pokreta - bilo da se radi o prostačkim budalaštinama Buša Juniora ili besmislenom etiketiranju Obame (koji je, inače, pre ulaska u politiku bio profesor Ustavnog prava na univerzitetu u Čikagu) da je on "musliman iz Kenije koji hoće da uvede šerijatski zakon u SAD", da bi se poslednjih nekoliko godina taj kancer proširio na celokupno američko političko telo. Stvarnost je postala satirična, satira se često činila potpuno prihvatljivom, ali sve što smo mogli da uradimo bilo je da samo sedimo i smejemo se.
U "praktičnom" (materijalnom i društvenom) smislu, apsolutna apsurdnost današnje američke politike nimalo iznenađujuće izaziva strah kod posmatrača; međutim, iz jednog više holistički metafizičkog pogleda na stvarnost i našu egzistenciju u okviru nje, čini se da ta apsurdnost može biti i neko dobro znamenje. Mi određene stvari percipiramo kao apsurdne - i stoga smešne - kada se ne uklapaju u naše razumevanje potencijalnih okvira stvarnosti; satira je zabavna jer uz pomoć nje možemo promešati stvarnost sa onim što ne može biti stvarno. Da li nešto apsurdno (što izaziva snažne emocionalne i intelektualne reakcije koje negiraju njegovu stvarnost) poseduje neku vrstu večne stvarnosti ili istine, ili je američka politika jednostavno privid četvorodimenzionalnog vremena koje je (usled sopstvene smešne apsurdnosti) osuđeno na svoj kraj u vidu nepostojanja? Možemo li poverovati u to da apsurd poseduje neku vrstu večnosti?



Demonska politika
Apsurdna stvarnost savremene američke politike izaziva povećanu dozu straha u javnosti. Ali, ako apsurdnost posmatramo kao nešto osuđeno na nepostojanje usled sopstvene nestvarnosti, te da je strah inspirisan nestvarnošću tog apsurda, da li je onda i strah od te efemerne fatamorgane takođe osuđen na isto nepostojanje? Može li strah biti razvejan podjednako lako poput "stvarnosti" apsurda? Možemo li strah pobediti - smehom?
Aristotel je pravio razliku između Istine (kojoj nedostaje pokret, pa je stoga večna) i Činjenice (koja je Istina u pokretu, pa je stoga ne možete uporediti sa večnošću). Nije li nedostatak Istine u Činjenici ono što je čini apsurdnom? Pokret bez Istine je apsurd, tako da apsurdu nedostaje refleksija Istine, a time i večnost koja dopušta četvorodimenzionalnom svetu činjenica da učestvuje u večnom. Kao takvo, ono što je apsurdno mora na kraju prestati da postoji.
Poput duhova i demona u mitologiji o Hariju Poteru, naši najmračniji strahovi zapravo bivaju raspršeni smehom. Svašta! U sopstvenoj apsurdnosti, "racionalnosti" naših strahova bivaju prepoznate kao efemerna fatamorgana u stalno promenljivom tkanju četvorodimenzionalne vreme-prostor stvarnosti koju čine; ništa apsurdno se ne može iskristalisati kao fiksna tačka u vremenskim tokovima i stoga mora biti osuđeno na konačni raspad u nepostojanju. Apsurdnost, a sa time i strah, je efemeralna poput demonske fatamorgane naših najmračnijih strahova. Apsurdnost, zajedno sa strahom koji pokušava da inspiriše svoju opipljivu viziju, pati od nedostatka večnosti, i u tom nedostatku večnosti na kraju mora prestati da postoji.
Nedostatak večnosti kod Donalda Trampa i Hilari Klinton, kao njihova satirična apsurdnost, negira potencijal da njihova Činjenica leži u Istini sa pokretom. Njihova apsurdnost znači da oni ne mogu biti stvarni ni u jednom večnom smislu (npr. na onom zasnovanom na Istini); štaviše, sama ideja da su oni "stvarni" poprilično je smešna. Pouka ove priče je da čovek treba prestati da živi u strahu od apsurdnih manifestacija i umesto toga pokuša da se smeje, jer u takvom aktivnom prepoznavanju efemerne nestvarnosti apsurda zapravo negira njen potencijal neprekidnog postojanja.


Vrhovna Štetočina (Vermin Supreme)
Iako često biva ignorisan zbog svog svesnog postojanja u sferi apsurda, Vrhovna Štetočina je možda (u kontekstu svega do sad izrečenog) uspeo da razvije najplodonosniju moguću strategiju negiranja "apsurdne stvarnosti" američke političke scene.
  • Kada postanem predsednik, svako će besplatno dobiti po jednog ponija.
Umesto da američki politički sistem prihvati kao stvaran i tako "zaradi" strah, ozbiljnost ili tugu, Štetočina aktivno radi na negiranju samog potencijala za stvarnost tog sistema tako što nas navodi da prepoznamo krajnji apsurd sistema i otvoreno mu se smejemo u lice.


Materijalne posledice
Greha nema.
Ti si taj koji čini da greh postoji,
kada deluješ u skladu sa navikama
sopstvene iskvarene prirode.
Tu leži greh.

Ti si taj koji je učinio da greh postoji. Greh nije nerazdvojiv od stvari, niti je to neki element Kosmosa ili ljudske prirode. Pa opet, on se definitivno nalazi u načinu na koji se ljudska priroda prevodi. To je dezorijentacija žudnje, neka vrsta previda ili nedostatak cilja.

Nema sumnje da naše prihvatanje apsurda kao stvarnog za uzrok ima veliku količinu nepravde i patnje širom ovog sveta. Ovo nije poziv da jednostavno odbacimo patnju pojedinaca koji su uleteli u mrežu dominacije i stvorili poredak koji čini Američku Imperiju. Umesto toga, cilj ove analize je da podseti čitaoca da u svojim rukama imaju kontrolu nad prevazilaženjem nestvarnosti (npr. nedostatkom Istine a time i večnosti) apsurdnih manifestacija prepoznavanjem njihovog apsurdnog nedostatka Istine i davanjem aktivne manifestacije tog prepoznavanja kroz smeh. U apsurdu prevodimo "greh", kao uzrok patnje, u nestvarnost koja čini nužnom njenu negaciju kao potencijal za manifestaciju. Ko zna, možda pronađemo iskupljenje vremena i prostora u smehu prema apsurdu svega što inspiriše patnju i strah...



Borba za rezonancu
Kasandrin usud - vi znate šta će se dogoditi, pokušavate da objasnite šta će se dogoditi onima koji nemaju oči da bi to videli, prolazite kroz emocionalni stres prihvatanja onoga što će se dogoditi itd. - ne ublažava činjenice o tome u trenutku kada se dogodi. Visceralna trauma kolektivne svesti, bilo da se radi o mržnji, krvožednosti, beznađu, strahu ili tuzi, ni u kom slučaju nije ublažena znanjem da će do toga doći. Apsurdno i nerealno, kao činjenice našeg sveta, imaju nedostatak rezonance sa Istinom i Dobrotom, bez obzira na nedostatak večnosti koji taj apsurd obuhvata, zamršene energije kolektivne svesti koje su se formirale oko te prelazne manifestacije ostavljaju pogan ukus u našem emocionalnom biću. Opšta rezonanca ljudskosti biva uvučena u jamu beznađa, straha, gneva i mržnje.
Tramp nije manifestacija rođenja tog emocionalnog i psihološkog virusa. Beznađe, strah i njihova manifestacija kroz gnev, mržnju i slično predstavljaju obeležja dominantnog uticaja koji je video devoluciju ljudskosti i njen "izgon iz raja". Taj uticaj kaže da moramo stvoriti red uz pomoć dominacije, on na svet gleda kao na večitu borbu između "dobra i zla" i pozicionira prirodu, emocije, žudnju i ženstvenost kao nešto večno, haotično što se mora dovesti u red kroz dominaciju. On nam omogućava da biramo "manje od dva zla", da sklapamo poznati pakt sa đavolom, osvetom i dominacijom (tj. manifestacijama perverznosti) zato što prihvatamo "zlo" (što će reći, lišavamo se dobra kroz perverznost) kao neophodan sastojak kosmosa.
Strahom se nećemo spasiti od straha. Beznađe ne donosi nadu. Gnev koji živi od bilo čega drugog osim Ljubavi za Večnom Istinom isti je poput vatre koja koja nekontrolisano bukti usred sasušenog žbunja.
Borbu naše generacije moramo videti onu kakva jeste - za rezonancu. Hoćemo li sebi dopustiti da budemo odvučeni u ambis straha i beznađa, gnev i mržnju koje hrani nesklad sa večnom harmonijom izazvan strahom i beznađem, ili ćemo se izboriti za novu rezonancu? U toj rezonanci sa večnim (Ljubav, Dobrota, Lepota i Istina), atributi beskrajnog ništavila (potencijal za strah i beznađe, zlo) i "greh" koji činimo kroz manifestovanje rezonance u njima, prestaju da postoje jer nešto što nema svoje mesto u večnosti na kraju mora prestati da postoji. Borba naše generacije se vodi za rezonancu. To je borba za pretvaranje dualnosti nametnutih našoj kolektivnoj svesti, za uspon do rezonance u kojoj je zlu lišeno potencijala manifestovanja. Snage protiv kojih se borimo nastoje da čovečanstvo zadrže u lancima straha i beznađa. Ukoliko se potčinimo takvoj rezonanci, nećemo moći da budemo slobodni. Borba naše generacije za slobodu ne leži u promeni politike ili izboru novog predsednika, u novom ekonomskom sistemu ili odbacivanju svih oblika društvenog organizovanja, već u svesnoj evoluciji našeg bića u vremenu, našoj rezonanci, ka harmoniji sa večitim u kome je apsurdnost našeg sadašnjeg stanja potisnuta (jer je to nužnost) u nepostojanje. To je metafizički sukob u kome možemo pobediti samo aktivnom evolucijom našeg tela, emocija, uma i duše u stanje rezonance sa večnošću.

- Luke R. Barnesmore: Apsurdity and Reality (Academia.edu, 2019)



Privid slobode će postojati sve dok bude isplativo održavanje te iluzije. A kada dođu do tačke u kojoj će održavanje te iluzije biti previše skupo, oni će jednostavno poobarati svu tu scenografiju, navući zavesu, ukloniti sa puta stolove i stolice, i ugledaćete samo goli zid od cigala u dnu pozorišta.
Po meni, apsurd je jedina realnost.

- Frenk Zapa


Tomislav Nikolić likes this. 👍

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...