Wednesday 30 September 2015

Sv. Blasfemije


30. septembar je međunarodni Dan prava na (bogo)huljenje; doduše neformalan, jer ga nema ni na jednoj zvaničnoj listi datuma kada se nešto obeležava na globalnom ili lokalnom nivou. Neformalan ili ne, tek, ovo je već šesti put da ga neki ljudi na Konfuznoj Lopti javno spominju kao deo opšte borbe za jedno od osnovnih ljudskih prava garantovanih Poveljom UN - pravo na slobodu izražavanja.


Za blasfemiju se često kaže kako je to "zločin u kome nema žrtve". Međutim, stvarnost je drugačija i, nažalost, daleko gora od pukih fraza. Zakoni po kojima "bogohulnici" bivaju proganjani i kažnjavani, čak i danas, itekako donose žrtve. Nebrojeno mnogo ljudi širom sveta biva proganjano, pa čak i ubijano, zarad sopstvenih verskih ubeđenja, a naročito zbog manjka postojanja i praktikovanja istih. Takvi zakoni, sami po sebi, predstavljaju zločin. Moderno ljudsko društvo mora da izvrši pritisak na vlade onih zemalja u kojima je to i dalje praksa, da takve zakone ukinu.
Celu priču oko Dana huljenja pokrenula je 2009. godine neprofitna organizacija Centar za istraživanje, koja ima sedište u SAD i nekoliko drugih zemalja. Osnovna misija Centra je edukacija u borbi za sekularno društvo koje je zasnovano na nauci, razumu, slobodi istraživanja, naučnom pristupu medicini i zdravlju, studentskoj razmeni i humanističkim vrednostima.
Zašto baš 30. septembar? Toga dana 2009. godine, u danskoj štampi bile su objavljene karikature koje na satiričan način prikazuju proroka Muhameda, što je potom izazvalo ne samo buru protesta islamskih vernika u Danskoj, već i bes imama u nekoliko muslimanskih zemalja, koji su pozvali pomahnitalu rulju (pardon, demonstrante) na nasilje i osvetu; bacane su eksplozivne naprave na danske ambasade u tim zemljama, poginulo je i stotinak ljudi.
U nekim državama, čak i danas, bogohuljenje se smatra krivičnim delom za koje je predviđena čak i smrtna kazna. Ne zanosite se kako to važi samo za islamske zemlje, naprotiv...



Istraživanje sprovedeno 2015. godine kaže da u 12 zemalja EU postoji krivična odgovornost za blasfemiju ili zakoni protiv vređanja po verskoj osnovi, koji sankcionišu klevetanje samih religija ili religijskih ubeđenja, njihovih rituala i božanstava. Te zemlje EU su: Kipar, Grčka, Italija, Malta, Poljska, Portugalija, Španija, Nemačka, Danska, Finska, Francuska (samo u regiji Alzas-Mozel) i Velika Britanija (samo u Severnoj Irskoj). Dakle, nije preskočena nijedna zemlja u kojoj je od XIII do XVII veka bila praktikovana crkvena inkvizicija.
Kao fasadno-sekularna zemlja, koja samogravitira više Evropi nego islamskom svetu, na ovom spisku se nalazi i Turska.
Do 2009. godine, 6 saveznih država SAD je imalo antiblasfemijsku zakonsku regulaturu: Masačusets, Mičigen, Južna Karolina, Oklahoma, Pensilvanija i Vajoming. Ti zakoni su, iako postoje, uglavnom nesprovodivi, jer Ustavni sud SAD odbacuje prijave za blasfemiju sa obrazloženjem da se krše prava Amerikanaca na slobodu govora, štampe i verskih ubeđenja (tužakaju se i crke međusobno, ne ganjaju samo pojedinačne kaure) garantovanu Prvim amandmanom američkog Ustava. Mada, kada vidimo šta se sve radi po tom pitanju u nekim od južnih država SAD, koje opravdano neformalno već zovu "Christian states", i u kojima je direktno kažnjavanje bogohulnika zamenjeno kvazipasivnim kruciformiranjem koje sve više uzima maha, ni američka slika više nije toliko idealna kako je predstavljaju.
Smrtna kazna zbog bogohuljenja postoji u Pakistanu, Avganistanu i Saudijskoj Arabiji, gde je nedavno donet zakon kojim se ateisti proglašavaju teroristima. U toj istoj Saudijskoj Arabiji, jedan mladić je pre četiri godine bio uhapšen (tada kao maloletnik), mučen, osuđen i sada čeka najavljenu smrtnu kaznu odsecanjem glave i potom javnim razapinjanjem na krst (...), između ostalog i zbog bogohuljenja - uhapšen je sa rođakom, šiitskim imamom koji je kritikovao Saudijsku vlast, što predstavlja političko-nevernički napad na sunitsku dinastiju u toj zemlji. Istovremeno, ta ista Saudijska Arabija biva počašćena predsedavanjem na aktuelnom panelu Saveta UN za ljudska prava. Ako to nije huljenje na ljudska prava, i to od strane samih Ujedinjenih nacija, onda ne znam šta je.



Zbog silnog političkog, verskog i ostalog licemerja, ljudi iz Centra za istraživanje smatraju sledeće:
"Verska ubeđenja treba da budu predmet stalne procene i kritike, baš kao i politička. Međutim, postoji strahovito jak tabu kada je religija u pitanju. Naša namera nije da vređamo, ali ako tokom dijaloga i debate na ovu temu, neko pomisli kako ga vređaju - to nije naša stvar, zato što ne postoji ljudsko pravo da ne budu uvređeni."
Ne postoji blasfemično izražavanje stavova po pitanju religijskih uverenja; postoji samo njihovo blasfemično tumačenje.
Amin, i laku noć.

OMG... pa meni je danas bila slava.
Sveti Blasfemije, domaćine.

Tuesday 29 September 2015

Ruso je bio u pravu


Izjava Aleksandra Vučića kako ga ne podržava zatucana većina, i to ne po prvi put, implicira nekoliko zaključaka:
1) On opravdano koristi pojam "većina" jer zna da ga po pitanju BGH2O ne podržava zapravo niko - jedni sada, a drugi čim budu ukapirali da od podrške neće imati ništa osim sendviča.
2) Kao i svi kriptodiktatori (koji prečesto pate od celibata jer su udati za naciju & državu, iza kojih se kriju svaki put kada nešto zaseru), on ne voli sebe, pa to kompenzira silnom pričom o "izgaranju od truda zarad dobrobiti Srbije"; takođe, on ne voli ni narod, za koji smatra da mu je poveren, iako je stvar zapravo obrnuta (jedan deo tog naroda je njemu poverio nešto, drugi mu ne veruje ništa).
3) "Zatucani" umovi se mogu nazvati i "8-bitnim" u digitalnoj eri 1024-bitnih procesora.
Isto važi i za zloupotrebu redovne+komunalne policije, sudova, medija i ostalih biroa za zapošljavanje.
Dakle, dragi moj zatucani narode, hajde da na jedan 8-bitno razumljiv način objasnimo nedotucanom premijeru gde mu je mesto. To ćemo najlakše uraditi uz pomoć 8-bitne video igrice pod vašarskom šatrom, jer je on apsolutno ubeđen da je Crazy Kong (koji je svakako inteligentniji od flipera, stonog fudbala, ringišpila i čunjeva koje gađaš loptom od smotanih čarapa).


Arheologija i moderna antropologija su proučavajuci prošlost ljudskog roda u periodu lovaca-sakupljača, otkrile da je Ruso uglavnom bio u pravu - tada smo bili daleko više jednaki i relativno slobodniji nego danas. Ili je to možda ipak samo stvar proporcije na vremenskoj lestvici razvoja ljudskog društva? Jasno je da ne možemo prenebregnuti činjenicu kako jeste bilo nasilja medju tadašnjim plemenima, ali danas nasilje caruje - kako među pojedincima tako i među čitavim državama. A priča se po Svemiru da je ljudsko društvo napredno...
Iako nam više slobode ne bi škodilo, prava i lična zaštita će uvek biti ugroženi bez postojanja makar nekakvog vida vlasti. Na nama je da odlučimo i kakvog.
Deder, da pogledamo taj zatucani igrokaz. Pardon, htedoh reći 8-bitni.

8-bitna filosofija, epizoda #19 - Društveni ugovor: Da li su nam vlade neophodne?
glavne uloge: Tomas Hobs i Žan-Žak Ruso



Nekada davno, pre nastanka civilizacije i društva, beše vreme bez kraljeva, predsednika i premijera. Filosofi su to vreme nazvali prirodnim stanjem, u kome su ljudi živeli slobodno, bez ikakvih pravila ili formalnih zakona. 
Po Hobsu, to je vreme sveopšteg rata svakoga protiv svakog, čuveni alle gegen alle, jer u osnovi ljudske prirode leži strah od smrti, nesigurnosti i nesreće. I tako, ljudi odlučiše da neke od svojih sloboda i prava povere na "očuvanje" višem autoritetu koga su nazvali Levijatan. Prirodni čovek je slobodan, samostalan i miroljubiv, a ljudi žive u miroljubivoj harmoniji, koju im od nesreće brani samo On. Doduše, miroljubivi su i zbog straha od Levijatana, ali sami su tako izabrali u strahu od Straha.
Međutim, Ruso na prirodno stanje ne gleda istim očima kao Hobs. On smatra da je ljudima ipak daleko bolje bez vlastodršca (zvao se on Levijatan, Karađorđević, Milošević, Koštunica, Tadić ili Vučić - nebitna su sitna imena praznih glava i punih džepova). Pojavom poljoprivrede, privatne svojine i podelom rada, nastaju razni kvaliteti i vrline. Neravnomeran pristup resursima stvorio je tenzije, sukobe, zavist. Ljudi postaju svesni međusobnih razlika u materijalnom statusu, ali postaju svesni i sopstvene slobode. "Ljudi se rađaju slobodni, ali život provedu u okovima", tvrdi Ruso.
Oba filosofa prirodno stanje opisuju kao nekakvu vrstu životinjske egistencije; međutim:
- "Svi ljudi su u osnovi dobri" reče Hobs.
- "Ne lupetaj" odgovori mu Ruso. "Kakvi su, poubijaće se na kraju među sobom. Tvoj model prirodnog stanja neizostavno vodi u despotizam, jer su, tako nesposobni, osuđeni da traže pomoć od treće strane kako bi obezbedili sebe i svoje. Sluđeni, oni neće moći da slobodno izaberu vođu i zaštitnika. Umesto da u strahu sebi biraju vođu, ljudi treba da izaberu sopstvenu moć, slobodu i prava kako bi u najmanju ruku tako bili ravnopravni."
Ruso postavlja i neke osnovne principe kojih ljudi treba da se drže: odluke treba donositi zarad dobrobiti svih a ne nekolicine; ne ubijaj druge; ne kradi od drugih. Po njemu, ljudima je ipak bolje bez vlade, jer (takvo) društvo podrazumeva neslobodu i ugnjetavanje.

Bez obzira da li se radi o strahu (Hobs) ili zarad jednakosti (Ruso), saglasnost o postojanju neke vrste vlasti naziva se društveni ugovor.

Šta mislite, koji je od dvojice filosofa u pravu: Hobs - ljude možeš držati na uzici radi njihove sopstvene bezbednosti, ili Ruso - ljudi treba da ostanu slobodni i rade ono što žele?

***
Elem, šta treba da uradi Hobsov prirodni čovek, kada izabere vlast za koju je mislio da će ga zaštiti, pa se onda ispostavi da je tako i sebi i onima koji tako nisu uradili natovario još goru nesreću za vrat? Da li da se drži toga što ima, kao slepac i u strahu od dolaska na vlast još gorih, ili da se Rusoovski dogovori sa prvim komšijama oko toga šta je najbolje za sve, u makar približno jednakoj meri?
Ukoliko ne postoji društveni dogovor unutar jedne zajednice, za to nikako nije odgovorna vlast već ljudi sami. Kilava vlast je tu samo da održava status quo straha među onima na čijim grbačama parazitira.
Na pitanje Da li nam treba vlast? nije toliko teško naći odgovor među razumnim glavama. Međutim, na pitanje Da li nam treba ovakva vlast? odgovor nikada nećemo naći u telesnim šupljinama. A baš tamo ga uporno tražimo, predugo da bi to bilo normalno i bezopasno.

Umalo da zaboravim, na svakog Levijatana sleduje po jedan kontra-Levijatan. Njih dvojica povremeno razmene prefiks, ali stvari ostaju uglavnom iste.
Samo neka je prirodno.



Vlada treba da postoji samo kao instrument društva, čiji je jedini zadatak da obezbedi i osigura slobode pojedinca, društvenu jednakost i podjednake mogućnosti svakome građaninu. Ništa manje, i ništa više.
Sve ostalo je pljačkaško presipanje iz šupljeg u prazno. Dakle - Beograd na vodi.
Zaključak se sam nameće: društveni dogovor izmedju 8-bitnog zatucanog naroda i 0-bitnog nedotucanog premijera je nemoguć, zbog nekompatibilnosti memorija - ovi Osmobitni nikako da je isprazne i zaborave Levijatanovu ratno-radnu biografiju, a gos'n Nebitni nikako da je se otarasi. Tu igricu nećemo moći da odigramo do kraja, puna je nerešivih bagova.

U Srbiji još uvek nema društvenog dogovora, i to je jedini razlog zašto nema ni društvenog odgovora na sve što rade Levijatan i njegova pendrek-elita. Ruso je bio u pravu.

Sunday 27 September 2015

Nedelja zabranjenih knjiga


Vreme je za pobunu pismenih.
Postoji jedan način da budete makar malo opak lik a da i dalje ostanete odličan student - čitajte zabranjene knjige. Mnogi od nas takvih, kažu da poslednja nedelja u septembru predstavlja jedno od omiljenih doba godine: vreme je za Nedelju zabranjenih knjiga.


Ove godine, od nedelje 27. septembra do subote 3. oktobra, Američko bibliotekarso udruženje (American Library Association, skr. - ALA), tradicionalno promoviše knjige koje su bile, ili su još uvek zabranjene. Ne rade to oni, naravno, da bi napravili nekakav haos u društvu i struci, iako ponekad umeju da igraju i tako. Oni to rade kako bi nas sve podsetili da cenzura i dalje postoji, da postoje neki ljudi koji bi da spreče druge ljude da čitaju ono što žele. Lista knjiga na koje su se cenzori ostrvili, ponekad zaista može da začudi.
Godišnji spisak zabranjenih knjiga, koje će biti promovisane, biva sastavljen na osnovu poslatih pisama i podnetih žalbi bibliotekama i školama, u kojima se zahteva da određene knjige budu povučene iz opticaja, zato što je nekome neprijatno ono što se nalazi između korica. Udruženje, uz dosta opreza, tvrdi da u listu nisu uključeni svi prigovori, jer na jedan prigovor dolazi mnogo onih sa suprotnim stavom.
Pa opet, nije svejedno kada na listi zabranjenih knjiga vidite "Oko plavo" Toni Morison ili "Lovca na zmajeve" Haleda Hoseinija. Udruženje ima svoju Kancelariju za intelektualne slobode koja tokom godine prikuplja podatke od biblioteka, škola i medija, o pokušajima zabranjivanja knjiga. Svake godine im je cilj da tu listu sastave i objave, kako bi javnost znala o kojim se knjigama radi i zbog čega sve to one nekome smetaju.
Evo prvih 10 (od preko 300) knjiga koje su najčešće bile prijavljivane, sa liste za 2014. godinu:
  1. Šerman Aleksi: Apsolutno istinit dnevnik jednog indijanca
  2. Marđan Satrapi: Persepolis
  3. Džastin Ričardson i Piter Parnel. Za tango je potrebno troje
  4. Toni Morison: Oko plavo
  5. Robi Heris: Savršeno normalna stvar
  6. Brajan Von i Fajona Stejpls: Saga
  7. Haled Hoseini: Lovac na zmajeve
  8. Stiven Čboski: Dobro je biti nečujan
  9. Džejsi Li Dugard: Ukradeni život
  10. Rajna Telgemajer: Drama
Svaka od ovih knjiga ima listu "razloga" zašto je treba skloniti od javnosti, ali sve imaju jednu zajedničku karakteristiku - "sexual explicit". Seksualno eksplicitna je biografska priča Dugardove koju su kao dete oteli i držali zatvorenu 18 godina, ili možda autobiografska priča Aleksija; možda je najveća želja Morisonove da ima plave oči takođe SX, priča Čboskog o odrastanju devojke sa kojom niko ne želi da pleše? Ili možda fantastični "Persepolis", o Iranu tamo i ovde, po kome je urađen odličan dugometražni animirani film? Garant je "Tango" u pitanju - na naslovnoj strani su istopolni roditelji koji vaspitavaju malog pingvina!
Besmislice - kako glup pokušaj zabranjivanja knjiga koje izazivaju razmišljanje, tako i proverena fora zatucanih samozvanih cenzora, koji, kada ne znaju koju drugu alatku da potegnu, hvataju se proverene drž' se seksa formule.
Cilj ljudi koji su se angažovali da sačine listu zabranjenih knjiga, nisu samo puke brojke. Oni žele da ukažu društvu (i to ne samo američkom) na zabrinjavajuću činjenicu da cenzura još uvek postoji i predstavlja veliki problem. Da istina o cenzuri dopre do javnosti, jer se prečesto dešava da mediji "preskaču" vesti o pokušajima zabrane knjiga (i ne samo njih).
Kako ćete saznati da li je neko tražio da određena knjiga bude zabranjena, i zbog čega?
- Idite u svoju bibilioteku i pitajte ih to što vas zanima.
- Pratite internet, naročito stranice posvećene Nedelji zabranjenih knjiga.
- Pogledajte spisak klasičnih dela protiv kojih su podnete žalbe ili zahtevi za zabranu.
- Pričajte o tome sa svojim prijateljima.
- Priključite se Nedelji, ili pratite aktivnosti na YouTube kanalu ALA.


Ukoliko to još uvek niste učinili, pronađite i pročitajte obavezno 12 najpoznatijih knjiga koje su do sada bile najčešće osporavane i zabranjivane:
  1. D.H.Lorens: Ljubavnik ledi Četerli
  2. Oldos Haksli: Vrli novi svet
  3. Henri Miler: Rakova obratnica
  4. Salman Rušdi: Satanski stihovi
  5. Vladimir Nabokov: Lolita
  6. Džejms Džojs: Uliks
  7. E.M.Remark: Na zapadu ništa novo
  8. Džordž Orvel: Životinjska farma
  9. Dž.D.Selindžer: Lovac u raži
  10. Džon Stajnbek: Plodovi gneva
  11. Margaret Redklif-Hol: Bunar samoće
  12. Bret Iston Elis: Američki psiho
Ovom događaju se možete pridružiti bilo gde na kugli Zemaljskoj - organizujte sopstvenu Nedelju zabranjenih knjiga, samo za sebe ili zajedno sa prijateljima. Možete se čak i zabaviti: organizatori su na sajt PlayBuzz postavili kviz pod naslovom "Which banned book are you?", u kome, odgovarajući na pitanja, kao krajnji rezultat dobijete naslov jedne od zabranjenih knjiga koja najbliže oslikava vas same.


Postoji i tihi način da pružite podršku: jednostavno - čitajte. U znak podrške, ne samo Nedelji zabranjenih knjiga, već borbi protiv cenzure uopšte, pročitajte 33 knjige sa predložene liste za ovu godinu. Pored spomenutih, tu su i: "Srce tame" (Konrad), romani o Hariju Poteru (Rouling), "Kvaka 22" (Heler), "Na putu" (Keruak), "Starac i more" (Hemingvej), "Paklena pomarandža" (Bardžes), "Gospodar muva" (Golding), "Mobi Dik" (Melvil), dnevnik Ane Frank, "Klanica 5" (Vonegat)... i obavezno "Farenhajt 451" (Bredberi).  Dobar deo ovih naslova možete naći kod nas, po mestima u kojima obitavaju knjige. Zapravo, skoro sve.

Međutim, jednu knjigu sigurno nećete naći po domaćim bibliotekama i knjižarama; pitanje je i da li iko sme da je prodaje na ulici. Piratizovane verzije izdanja glavnih i sporednih domaćih izdavača da, ali ovu - jokmore.


U Srbiji nema cenzure.
Zašto bi je bilo - pa to je važilo u veselim devedesetim, zar ne?! Sada se uznapredovalo: danas se knjige ne zabranjuju, spaljuju il' tavniče međ memlu & akrepe; danas se zabranjuju pisci, režiseri, glumci, kritičari, živa umesto pisane reči. Ljudi umesto papira. Dopušteno im je da rade svoj posao, ali ne i da od njega žive.
Danas psi od slame i ljudi od pruća, zaraženi besnilom autocenzure, više ne prezaju ni od čega. Izdavači su izdali struku, i sebe. Knjiga "Svaka čast Vučiću" Slaviše Lekića može se trenutno poručiti i nabaviti samo preko pošte (brze ili spore, na vama je izbor). Džojsov "Uliks" je tridesetih godina prošlog veka bio zabranjen u Britaniji i SAD. Zaintrigirani čitaoci su samo mogli da ga naruče i iščekuju poštansku pošiljku, koja nikada nije stigla. U to vreme, američka državna Pošta je sebi dala za pravo (i obavezu) da svaki primerak "Uliksa" koji nađe u pošiljkama, jednostavno, na licu mesta spali. To pravo su danas sebi, na figurativan način (za sada) dali vlasnici knjižarskih megapiljara Delfi/Laguna i Vulkan. A silni sitni dućani knjiga, oni će svakako biti još sitniji od ovih mega.
Ne znam da li su taj tihi bojkot, autocenzuru, pa čak i histerično odbijanje da odgovore na pitanje
"Zašto?" nekolicine preostalih hrabrih novinara naučili negde, nasledili od nekoga ili stekli iz okoline. Neki drugovi su negde, nešto, nekako... komitetski.
Bojim se nečega drugog: da njihova uobičajena telesna temperatura iznosi tačno 451°F. Bredberijevi knjigogasci su, izgleda, ovde našli novu formu istog posla: izdajničko izdavaštvo - uspeli su da izdaju i prodaju Knjigu, u najbukvalnijem smislu tih dvaju reči. Svetlost baklji u balkanskoj krčmi "Kod Farenhajta" nikada ne zgasne.

Ljude, od papira deli samo noć.
I jedna iskra.


Knjiga koju čitate neće vas nikada izdati.
Izdaće vas ona koju niste pročitali i ćutanje o onoj koju jeste.

Thursday 24 September 2015

A šta ako je ljubav jaka?



U Uzbekistanu je 2012. godine nezvanično zabranjen Deda Mraz. Međutim, tamo kao da je Božić svaki dan - barem je tako u predsedničkoj palati lokalnog diktatora Islama Karimova. Pokloni pljušte sa svih strana sveta - na primer, Putin mu je oprostio skoro milijardu dolara državnog duga prema Ruskoj Federaciji; ili Barak Obama, koji je kao iz rukava pred Karimova tresnuo 300 oklopnih vozila - gratis. Pa šta to 77-godišnji vladar jedne malo poznate države ima, što mu garantuje naklonost najmoćnijih ljudi na svetu?
Islam Karimov je bio na pravom mestu u pravo vreme.
Pravo mesto - bivša sovjetska republika, koja pride ima granicu sa Avganistanom dugu 85 milja. Pravo vreme - očigledna repriza hladnoratovskog doba, gde se Amerika i Rusija koškaju oko svega, od Sirije do Ukrajine. Karimovljeva sposobnost da igra na kartu sukobljavanja dve najjače svetske sile, ostavlja mu dovoljno komotnog prostora za preživljavanje na vlasti. Niko od njih ne vrši pritisak na njega da menja despotski stil svoje vladavine.


Radi se o dvadeset i četiri godine (koje i dalje teku nesmetano) praktikovanja raznih varijanti surovosti nad građanima Uzbekistana. Karimov neskriveno podstiče prisilni dečiji rad; njegove snage bezbednosti su prilikom intervencije pobile stotine nenaoružanih građana koji su demonstrirali protiv režima; taj režim je takođe poznat i po tome što povremeno ume da zatvorenike žive skuva, tek tako.
On je nizak i zdepast, a lice mu prekrivaju staračke pege, ali ništa od toga ne predstavlja znak slabosti. Njegovo ponašanje predstavlja ono što uteruje strah u kosti. Svoju najstariju kćeku je 2014. godine stavio u kućni pritvor zato što je javno kritikovala očevo ponašanje. Organizacija Fridom Haus svrstava uzbekistanski režim kao "najgore među najgorima", zajedno sa onima u Centralnoafričkoj republici, Somaliji i Severnoj Koreji.
Za razliku od drugih zemalja sa šit-liste Fridom Hausa, Uzbekistan ekonomski stoji dobro. Zemlja se oslanja na sopstvene izvore nafte, a njen bruto nacionalni dohodak je 8% veći u odnosu na prethodnu godinu zahvaljujući izvozu gasa, zlata i pamuka. "Njihova ekonomija ima dobru poziciju usled Karimovljeve politike samodovoljnosti i ekonomske diversifikacije", smatra Ketlin Bejli, vanredni profesor koledža u Bostonu; uz to, ona navodi i činjenicu da je nivo siromaštva za 10 godina opao sa 21% (2001) na 16% (2011). Jake veze sa Majčicom Rusijom pomažu: Moskva je prošle godine donela odluku da otpiše većinu od 890 miliona dolara uzbekistanskog duga; iako je Karimov kritikovao rusku akciju na istoku Ukrajine, on i dalje ne prestaje da prodaje velike količine prirodnog gasa toj istoj Rusiji.
Prethodni život Islama Abduganijeviča Karimova slabo je poznat javnosti: odrastao je u jednom sovjetskom sirotištu, ali niko tačno ne zna ko su mu bili roditelji niti kako su umrli. Pre učlanjenja u Komunističku partiju, studirao je tehniku i ekonomiju, a po raspadu Sovjetskog Saveza uspeva da pobedi na predsedničkim izborima u svojoj zemlji. On je od tada još uvek na čelu države, iako mu Ustav to pravo ograničava na samo dva mandata. Pored toga što krši osnovne demokratske norme, zadržao je i staru sovjetsku praksu prisilnog angažovanja stanovništva na javnim radovima. Uzbekistanci od 15. do 17. godine, ponekad čak i deca sa 9 godina, školske raspuste provode sa svojim nastavnicima, berući pamuk na državnim plantažama bez ikakve novčane ili materijalne naknade.


Protestvovati protiv Karimova je u toj zemlji teško i veoma opasno. Disidentima je poslao jasnu poruku 2005. godine, kada je naredio policiji da puca na nenaoružane demonstrante; radi se o poznatom Andižanskom masakru, kada je stradalo više od 1500 ljudi. Doduše, oko brojki se ne slažu ni opozicionari među sobom (islamističke partije tvrde da je stradalo 745 ljudi, žena i dece u majskom masakru, ali i da nemaju podatke o sukobima koji su se desili u martu te iste godine), a kamo li sa vlastima, po kojima je "ubijeno 169 terorista koji su koristili žene i decu kao živi štit". "Kako očekivati da će bilo ko smeti da se pobuni, kada vidimo da je on naredio da pobiju toliko civila" kaže Sanjar Umarov, predsednik opozicione partije Sunce Uzbekistana, koga je Karimova policija uhapsila 2007. i mučila u zatvoru. Desetine novinara i aktivista za ljudska prava trunu po zatvorima, gde su odvedeni po politički motivisanim optužnicama.
Čak ni Karimovljeva deca nisu zaštićena: Gulnara Karimova, nekadašnja pop-starleta, modni dizajner, vlasnica više radio i TV stanica, oligarh, ambasadorka u UN i (naravno) kćerka ponosnog oca, odvedena je u kućni pritvor pod optužbom za korupciju. U stvari, njen greh se ogleda u javnoj kritici načelnika državne bezbednosti koji je nju optužio za "predsedničke ambicije". Tatina "Guguša" je poznata i po koncertu u Taškentu, za koji je Stingu pljunula 2 miliona evra; evropska javnost je posle toga toliko pritisnula Stinga da je on potom morao da plasira niz izjava u kojima optužuje Karimova da je diktator. Za "nagradu", Karimova naslednica je zabranila emitovanje Stingovih pesama u Uzbekistanu.
Verski progoni su takođe jedan od specijaliteta u toj zemlji. Uzbekistan je većinski muslimanska zemlja, ali klasičnim manipulisanjem javnosti, plašeći je džihadom, Karimov je rasturio političku opoziciju. Neprofitna organizacija Uzbekistanski branioci ljudskih prava, čiji su aktivisti više puta bili javno prebijani od strane agenata tajnih službi u civilu, procenjuje da se oko deset hiljada ljudi trenutno nalazi po zatvorima pod optužbom za verski ekstremizam. Mnogi su bili pogubljeni bez ikakvog suđenja, dvojica su bili živi skuvani do smrti. Od njih ne možete pobeći: jedan opozicioni muslimanski sveštenik bio je ubijen na pragu svog doma u Švedskoj, zato što se javno usprotivio Karimovoljevom režimu.


Ništa od toga se, na kratke staze, ne može na bolje promeniti. Geopolitički posmatrano, Pakistan je veoma nepouzdan saveznik u ratu protiv talibana, i planirano povlačenje Zapadnih trupa može ugroziti krhku stabilnost koje je u tom regionu postignuta. Analitičari smatraju da je Karimov previše potreban Amerikancima, da bi ga obarali s vlasti; naročito im je potrebna glavna uzbekistanska vojna baza, koja je pogodna za brzo slanje trupa i opreme u Avganistan i nazad. Međutim, zaglavljena u klinču sa Karimovim, Amerika radi i gore stvari od žmurenja nad njegovim nedelima; u opoziciji tvrde da oni otvoreno podržavaju režim Karimova. Barak Obama je 2012. Uzbekistanu donirao vojnu pomoć i skinuo embargo na ulaganja u biznis u Taškentu, glavnom gradu Uzbekistana. Kada su novinari zvaničnike Stejt Dipartmenta upitali da li su svesni da ta podrška može da produbi kršenje ljudskih prava u Uzbekistanu, bili su upućeni na jednu prethodnu izjavu zamenika Državnog sekretara, koja sa pitanjem nema blage veze.
Karimov je nedavno opet pobedio na netransparentnim izborima, osvojivši predvidljivih 91% glasova - to nije mogla da izmeni čak ni koalicija Narodne demokratske stranke i Socijaldemokratske partije. Profesorka Bejli zbog toga smatra da će se "vladavina Islama Karimova okončati tek po njegovom upokojenju". Može biti da to i neće još dugo trajati - Karimov je pre nekoliko meseci kolabirao, i šire se glasine kako je taj 77-godišnjak jako bolestan. Njegova smrt bi mogla da donese velike probleme Uzbekistanu, naročito oko bitke za tron između "naslednika" i "službi". Pa ipak, posle četvrt veka Karimove vladavine i 70 godina sovjetske vlasti pre toga, to može biti i neki novi i bolji početak za tu zemlju?


Međutim, kada bacimo pogled na primere zemalja sa sličnom "pretežnom strukturom", deja vu haosa nezaustavljivo iskače poput Pajaca iz kutije. Jednostavno, nekim udvaračima uvek je preči miraz od mlade, šta god obećavali.

***
Prebijanje oponenata je u nas nezaobilazni deo folklora, tako da se ne računa - da to odmah razjasnimo. Hvala Vučiću što ipak ne naređuje otvaranje vatre na nenaoružane demonstrante, za sad su reforme, Informer i Pink dovoljno ubitačni. U zemlji u kojoj je sve manje zaposlenih samo još deca u radnom odnosu nedostaju, mada dinastije poput Krkobabića kvare dobar imidž ove vlasti po tom pitanju. Sreća naša da pamuk ovde ne uspeva, iako se zastava Južnjačke Konfederacije prečesto vije širom Bivše zemlje ponosne. Bostana nam je preko glave, tako da se ni to ne računa. Hvala na pitanju, po ormarima imamo dovoljne zalihe kostiju za višedecenijsku proizvodnju tutkala i lepka za plakate. Gde su Putin i Obama tu je i šala, a svi smo ovde poznati kao vickasti narodi.
Što se tiče ljubavi - jaka je k'o zemlja.
Sad, što se kuvanja naživo tiče... pa, jeste aktuelno omekšavanje u tvrdoj BGH2O vodi, ali povazdan ključali Balkanski lonac ipak je ovdašnji specijalitet, ne uzbečki.
Balkanski pajaci su nabijeni u kutije, sa sve pripadajućim im narodima. Pajace povremeno naviju, da iskoče i iscere se onima napolju na veselje; zato odmah po vraćanju u kutiju, obavezno pogano prdnu. Nama ovdašnjima na radost.
A za bolest se ne pita.

Tuesday 22 September 2015

Ur-fašizam


Jasno je da srbokroatski firerčići nikada ne spavaju i samo čekaju da zaskoče neoprezne ovce i uvuku ih u novu rundu ludila. Njihovo kevtanje poslednjih dana (doduše pod budnim okom dresera koji ih huškanjem kontrolišu, držeći ih na davilicama) ponovo odzvanja duž "granica" koje svakodnevno priznaju držeći fige iza leđa. Očigledno je da se oluje u njihovim mozgovima i dalje nisu stišale; naprotiv, balkanski ekspres lonac ponovo pišti. Njihov palanački fašizam kao stil društvenog ponašanja, ali i kao omiljena tehnika međusobne kopulacije, bili su ovde već opisani u tekstu Daleka grmljavina: 14 odrednica fašizma, kroz srBistanske primere koji se u potpunosti & bez izuzetka uspešno praktikuju i u Tkroaciji. Dr. Brit je svoje istraživanje, dato u tom u tekstu, objavio 2003. godine u formi navedenih 14 karakteristika koje se mogu veoma lako proveravati u cilju ocene nivoa fašizacije nekog društva.


Tekst koji sledi objavljen je sredinom 1995. godine, pod naslovom Večiti fašizam: 14 pogleda na crnokošuljaše. Autor: Umberto Eko.

***
Uprkos nekim nejasnoćama po pitanju razlika između različitih formi fašizma tokom ljudske istorije, mislim da je moguće napraviti jednu skicu, listu karakteristika tipičnih za nešto što bismo mogli nazvati ur-fašizam, tj. večni fašizam. Ne može se baš reći kako te karakteristike čine jedan organizovani sistem; mnoge od njih su međusobno kontradiktorne, ili su podjednako tipične za druge vidove despotizma i fanatizma. Međutim, dovoljno je prisustvo samo jedne karakteristike sa liste, i fašizam će krenuti da koagulira oko nje aktivirajući i ostale.

1. Prvu karakteristiku ur-fašizma predstavlja kult tradicije
Tradicionalizam je, naravno, mnogo stariji od fašizma. On nije bio samo tipičan za kontrarevolucionarnu katoličku misao posle Francuske revolucije, jer potiče iz poznog Helenskog doba kao reakcija na klasičan grčki racionalizam. U području Mediterana, narodi sa različitim religijama (blagonaklono prihvaćenih od strane rimskog panteona) počeli su da sanjaju ideju o otkrovenju primljenom u sam osvit ljudske istorije. Po tradicionalnom učenju mistika, ovo otkrovenje je ostalo eonima sakriveno pod velom zaboravljenih jezika - u egipatskim hijeroglifima, keltskim runama, u svicima malo poznatih religija Azije. Ta nova kultura je morala da bude sinkretička. Sinkretizam ne predstavlja samo, po rečnicima, "kombinaciju različitih oblika verovanja i običaja"; ta kombinacija mora da podrazumeva i toleranciju prema kontradiktornostima. Svaka od tih originalnih poruka sadrži delić mudrosti, i mada se čine različiti i kontradiktorni, svi ti delići ipak, alegorijski, ukazuju na istu primalnu istinu. Kao posledicu toga imamo nemogućnost daljeg učenja. Istina je već bila izrečena, jednom za sva vremena, i na nama ostaje samo da tumačimo njene opskurne poruke. Pogledajte samo police po američkim knjižarama, na kojima stoji etiketa "New Age" - tu ćete naći čak i Sv. Augustina, za koga (barem do sada) znam da nije bio fašista. Međutim, kombinovanje Sv. Augustina i Stounhendža već predstavlja simptom ur-fašizma.

2. Tradicionalizam implicira odbacivanje modernizma
Nacisti i fašisti su obožavali tehnologiju, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao negaciju tradicionalnih duhovnih vrednosti. Međutim, iako su se nacisti ponosili dostignućima svoje industrije, njihova hvala modernizma je bila samo ljuštura ideologije zasnovane na krvi i tlu. Poricanje modernog sveta je bilo sakriveno u negiranju kapitalističkog stila života. Prosvetiteljstvo, tzv. Doba Razuma, smatrano je za početak doba izopačenosti. U tom smislu, ur-fašizam možemo definisati i kao iracionalizam.



3. Iracionalizam se takođe oslanja na kult akcije zarad nje same
Akcija koja je predivna sama po sebi, mora biti preduzeta pre, ili čak bez ikakve refleksije. Razmišljanje predstavlja samo formu kastracije, oduzimanja muškosti. Stoga, kultura postaje sumnjiva jer se poistovećuje sa kritičkim stavovima. Nepoverenje prema intelektualnom svetu oduvek je predstavljalo jedan simptom ur-fašizma - od Geringovog običaja da parafrazira rečenicu iz Jostove predstave ("Svaki put kada čujem reč kultura, hvatam se za pištolj"), do konstantne upotrebe fraza poput "degenerisani intelektualci", "jajoglavci", "dekadentni snobovi" ili "univerziteti su legla komunjara". Oficijelni fašistički intelektualci su uglavnom bili angažovani da napadaju modernu kulturu i liberalnu inteligenciju, pritom ih optužujući da su izdali tradicionalne vrednosti.

4. Kritički duh ističe različitost, a razlikovati se predstavlja simptom bolesti modernizma
U modernoj kulturi naučna zajednica smatra da je neslaganje način za poboljšanje znanja. U ur-fašizmu, neslaganje je izdaja.

5. Osim toga, neslaganje je znak različitosti
Ur-fašizam raste i traži konsenzus masa tako što eksploatiše i potpiruje prirodni strah od različitosti. Prvo obraćanje jednog fašiste ili ranog fašističkog pokreta biće poklič protiv "uljeza". Ur-fašizam je po definiciji rasistički.

6. Ur-fašizam potiče od individualne ili društvene frustracije
Ovo je razlog što jednu od najtipičnijih karakteristika istorijskog fašizma čini obraćanje frustriranoj srednjoj klasi, koja pati usled ekonomske krize ili političkog poniženja, zaplašena pritiskom nižih društvenih grupa. U naše doba, kada su "stari proleteri" prerasli u "sitne buržuje", i kada su lumpenproleteri uglavnom eliminisani sa političke scene, fašizam sutrašnjice će već naći sebi publiku u toj novoj većini.



7. Za ljude koji se osećaju uskraćeni jasnog društvenog identiteta, ur-fašizam tvrdi kako je njihova jedina zajednička privilegija to što su rođeni u istoj zemlji
Ovo su koreni nacionalizma. Pored toga, jedini koji mogu jednoj naciji obezbediti njen identitet - to su njeni neprijatelji. Zbog toga u dubini ur-fašističke psihologije obitava opsesija zaverama, ako je moguće - međunarodnim. Sledbenici moraju da se sve vreme osećaju kao da su pod opsadom. Najlakši način borbe protiv takvih zavera je pozivanje na ksenofobiju. Međutim, sama zavera mora da potekne iznutra: Jevreji najčešće predstavljaju najbolju metu jer imaju tu "prednost" u odnosu na ostale neprijatelje, da budu i unutra i spolja. U SAD, ističe se primer opsednutosti zaverom koja se može naći u Robertsonovom "Novom svetskom poretku"; međutim, kao što smo to videli, ima toga još...

8. Sledbenici moraju da osećaju poniženost pred sjajem bogatstva i moći njihovih neprijatelja
Kao malog, učili su me da Engleze smatram za ljude koji jedu pet puta dnevno. Oni jedu češće od siromašnih, ali bistrih Italijana. Jevreji su bogati i međusobno su povezani tajnom mrežom uzajamne pomoći. Međutim, sledbenici ur-fašizma moraju biti ubeđeni da mogu da nadjačaju takve neprijatelje. Stoga, kontinuiranom promenom retoričkog fokusa, neprijatelji biva prikazan čas kao prejak pa potom kao preslab. Fašističke vlade su uvek imale tu sudbinu da gube ratove zbog suštinske nesposobnosti da procene objektivnu snagu neprijatelja.

9. U ur-fašizmu nema borbe za život, već bi se pre moglo reći kako se živi zarad borbe
Usled toga, pacifizam je trgovina sa neprijateljem. To nije dobro, jer je život konstantno ratovanje. Međutim, to na scenu uvodi kompleks Armagedona. Kako neprijatelj mora biti poražen, onda mora doći do poslednje bitke, posle koje Pokret preuzima vlast nad celim svetom. Međutim, takva "konačna rešenja" impliciraju potonje doba mira, Zlatno doba, koje je u suprotnosti sa principom permanentnog rata. Nijedan fašistički lider do sada nije uspeo da razreši tu nevolju.



10. Elitizam predstavlja tipičan aspekt svake reakcionarne ideologije, u meri u kojoj je on fundamentalno aristokratski; aristokratski i militaristički elitizam podrazumevaju surovi prezir prema slabima
Ur-fašizam može da zagovara jedino populistički elitizam. Svaki (običan) građanin pripadnik je najboljeg naroda na svetu, članovi Partije su najbolji među građanima, svaki građanin može (ili bi trebalo) da bude član Partije. Međutim, patriciji ne mogu da postoje bez plebejaca. Vođa, koji dobro zna da mu moć nije delegirana na demokratski način već osvojena silom, takođe zna da se njegova moć zapravo zasniva na slabosti masa, koje su toliko slabe da zaslužuju da njima neko vlada.

11. U takvoj perspektivi, svi bivaju obrazovani tako da postanu heroji
U svim mitologijama heroj je jedno izuzetno biće, ali u ur-fašističkoj ideologiji heroizam postaje norma. Kult heroizma je striktno povezan sa kultom smrti. Moto španskih falangista nije nimalo slučajno bio "Živela smrt!". U nefašističkim društvima, smrt biva predstavljena laičkoj javnosti kao nešto vrlo neprijatno, ali i da se sa njom moramo suočiti na dostojanstven način; vernicima se govori kako je smrt bolan način za postizanje natprirodne sreće. Nasuprot tome, ur-fašistički heroj žudi za herojskom smrću, predstavljenom kao najbolja nagrada za herojski život. Ur-fašistički heroj je nestrpljiv da umre. Tako nestrpljiv, on prečesto šalje mnoge druge ljude u smrt.

12. Pošto je zaista teško igrati tu igru permanentnog rata i heroizma, ur-fašista sopstvenu volju za moć prenosi na teren seksualne problematike
To predstavlja poreklo mačizma, koji podjednako podrazumeva kako prezir prema ženama, tako i netoleranciju i osudu nestandardnih seksualnih navika (od čednosti do homoseksualnosti). Pošto je čak i seks nimalo laka igra, ur-fašista se laća igre oružjem (koja predstavlja surogat za falusne "igrarije").



13. Ur-fašizam je zasnovan na selektivnom populizmu; po nekima je to kvalitativni populizam
Građani u demokratiji imaju individualna prava, ali u celini gledano njihov politički uticaj postoji samo sa kvantitativne tačke gledišta: pojedinac sledi odluke većine. Međutim, u ur-fašizmu pojedinac kao jedinka nema nikakva prava, a "Narod" biva posmatran kao jedan kvalitativan, monolitan entitet kojim se označava "Zajednička Volja". Pošto nijedan veći skup ljudi ne može imati zajedničku volju, Vođa se stara da bude njihov zastupnik. Nakon što izgube demokratska sredstva delegiranja sopstvene moći i volje, građani prestaju da delaju; oni samo povremeno bivaju pozvani da odglume ulogu Naroda. Na taj način Narod postaje samo teatralna fikcija. U budućnosti ćemo imati TV ili internet populizam, u kome emotivna reakcija jedne odabrane grupe građana može biti predstavljena i prihvaćena kao Glas Naroda. Zbog svog kvalitativnog populizma, ur-fašizam mora da bude protiv "trulih" parlamentarnih vlasti. Svaki put kada neki političar potegne sumnju u legitimitet parlamenta jer on "više ne predstavlja glas naroda", moguće je nanjušiti ur-fašizam.

14. Ur-fašizam koristi Novogovor
Novogovor je osmislio Orvel u "1984", kao zvaničan jezik nečega što je nazvao Engsoc - engleski socijalizam. Međutim, elementi ur-fašizma su zajednički za različite forme diktature. U svim nacističkim i fašističkim udžbenicima korišćeni su osiromašen vokabular i elementarna sintaksa, zarad ograničenja instrumenata složenog i kritičkog rasuđivanja. Zbog toga moramo biti spremni da identifikujemo različite tipove Novogovora, čak i kada uzimaju očigledno nevinu formu zabavnih emisija.

Ur-fašizam je i dalje svuda oko nas, ponekad u civilnom odelu. Bilo bi daleko lakše prepoznati ga kada bi se pojavio neko i svetu objavio "Želim da ponovo radi Aušvic, želim da crnokošuljaši ponovo paradiraju italijanskim trgovima". Samo, život nije toliko jednostavan - ur-fašizam se može vratiti pod nadasve nevinom maskom. Naša dužnost je da ga razotkrijemo i prstom upremo u svaku od njegovih pojava - svakoga dana, u baš svakom kutku sveta.

***
Fašizam predstavlja pojam kojim se označava način organizovanja jednog društva, u kome vlast vrše neki diktator ili birokratija koji nisu birani, ili republika u kojoj vladaju "doživotni" političari-karijeristi; takva vlast kontroliše živote građana kojima nije dopušteno da izraze neslaganje sa njom. Takvi sistemi su oduvek postavljali "dobrobit" države ispred vrednovanja pojedinca. Pravo na imovinu je predmet stalnih istraga i plenidbi, dok sudovi rade samo u korist države. Istorija pokazuje da je visok nivo korupcije i uzurpiranja vlasti oduvek postojao.
Tako je bilo u poslednjim danima Rima. Maksiminusa je vojska proglasila imperatorom, a on ih je zauzvrat sve proglasio državnim službenicima. Maksiminus je jednostavno dekretom svu privatnu imovinu potom proglasio za vlasništvo države kako bi mogao da plaća te svoje "državne službenike", a oni su ga zauzvrat održavali na vlasti. To je bio prvi u istoriji zabeležen pokušaj stvaranja komunofašističkog državnog hibrida. Tako je bilo u Sovjetskom Savezu, u kome je za neslaganje sa državom odmah oduzimana imovina. Tako je naročito bilo u Istočnoj Nemačkoj, u kojoj je slobodno smelo da se govori tek kada ostaneš sam. O nacističkoj Nemačkoj, fašističkoj Italiji i njihovim satelitima, ovde je bilo pisano više puta - da se ne ponavljam.


Naravno, nikada ne smemo s uma smetnuti jedan od najočiglednijih indikatora puzajuće fašizacije nekog društva: strah. Strah "naših", strah "njihovih", strah onih gore, strah onih dole, strah pojedinca/ovce, strah mase/stada, strah pasa čuvara, strah samih vukova, strah onih koji se ne slažu, strah onih koji se slažu, strah svih. Iracionalni strah od straha.
Svaka od stavki sa Britove tabele odrednica fašizma može da postoji sama za sebe, nezavisno da li je registrovana pored nje još neka od ostalih. Ekova lista je unekoliko drugačija: svaka stavka podrazumeva istovremeno i preduslov za pojavu one sledeće; to je sve jedan niz, opadajuće-rastući, koji ukazuje do kog nivoa je neko društvo utonulo u glib fašizacije. Ekov spisak je manje svojevrsna ček-lista, poput Britove. Ona predstavlja jasan sled događaja na putu koji vodi u sunovrat jednog naroda i njegove države.

Poslednjih godina ova situacija, sa pojačanim ispoljavanjem palanačkog fašizma uvek nekako s početka jeseni, postaje simptomatična. Da li je to zbog smene godišnjeg doba, pada spoljašnje temperature i porasta vlage u vazduhu, što pogoduje prethodno dobrano nađubrenim psihozama i ego-tripovima šizofrenih političara sluđenih naroda - nauka još uvek nije dala zadovoljavajući odgovor. A i kako bi, kada je na crnoj listi, pod rednim brojem... pa, pod više njih, da budem iskren.
Tako vam je to sa ur-fašizmom po ur-palankama ovdašnjih ur-naroda.
Nikako.

čitanka:

Umberto Eco: Eternal fascism - Fourteen ways of looking at a blackshirt (New York Review of Books, 06/1995 - Utne Reader excerpt 12/1995)
Kenan Efendić: Umberto Eco: Ur-fašizam (SIC! 18.06.2010)
Luis Brito Garsija: Ekonomska kriza je majka fašizma (Radio Gornji Grad, 23.04.2014)
Martin Armstrong: Are we headed into global fascism? (Armstrong Economics, 01.05.2014)
Građanski krug: Daleka grmljavina (Post #730, 08.10.2014)

Monday 21 September 2015

OX


Ljudi prečesto imaju glup običaj da limitiraju sopstveni um raznoraznim "normama" i sličnim ograničenjima koja su nametnuta samim tim što su u društvu opšteprihvaćena. Te tzv. norme (ustaljeni običaji, rituali, uzusi) koje su svuda oko nas, nekako su volšebno postale standardi koje bespogovorno pratimo, ne razmišljajući ni trena o njihovoj suštini.
Zapravo, u stvarnom životu uopšte ne bi trebalo da bude tako.
Razmišljanje izvan sopstvena četiri zida - ličnog zatvora koji deluje tako primamljivo zaštitnički - otvara nam potpuno nove vidike, drastično drugačije od besmislenog buljenja u sivu betonsku unutrašnjost sebe. Ti novi vidici nam u potpunosti menjaju način na koji sagledavamo stvari - kako učimo i kako kreiramo potpuno nove i drugačije ideje.

Elemdaklem, kako da se oslobodimo sopstvenih stega, iskoračimo iz predrasuda i zabluda?


Evo nekoliko saveta koji mogu da pomognu:
  • Oslobodite se limitirajućih ubeđenja i ograničenog pogleda na svet. Takva ubeđenja predstavljaju prepreku koja vas onemogućava da vidite dalje i više. I da razumete. Niko osim vas samih ne može vas osloboditi.
  • Um oslobođen zidova, mišljenje "izvan kutije", nalik su otkriću nekih novih i nepoznatih teritorija. Za svoje postupke smo jedino mi sami odgovorni, i niko drugi. Promišljeno i odgovorno ponašanje ne stvara, već rešava probleme.
  • Um otvoren za nove ideje i načine razmišljanja, lakše se otarasi predrasuda. To ga sprečava da bude destruktivan i štetan po bilo koga.
  • Ne pumpajte svoj ego. Svi smo samo sitne čestice Velikog Sveta.
  • Otarasite se sumnje, budite sigurni u sebe i ono što radite.
Uvek imajte na umu da vas zaista ograničavaju samo ograničenja koja sami sebi namećete.
Move forward, move backward. Step outside of yourself.
Iskoračite. Načinite taj sitan korak za čovečanstvo ali ogroman za vas same, jer će jedino tako vaš iskorak značiti i drugima (šta god da o njima mislite da mislite). Nema šanse da napolju bude mračnije od sopstvenog zatvorenog uma.

p.s.
Hajde sad, pošteno priznajte sebi: koliko vas je uočilo elegantniji način da se iskorači iz matrice, sa istim rezultatom ali uz manju potrošnju resursa (figurativno olovke, zapravo se radi o energiji)?


Bitno je iskoračiti, još je bitnije iskoračiti pametno.
Kod gornje "mozgalice" većina ljudi obraća pažnju na samu matricu i raspored X i O u njoj, pa u tome traže rešenje. Retko ko primećuje tekst i već ponuđeno rešenje, do koga se lako dolazi - dovoljno je samo proširiti vidik. Verzija "O" predstavlja rušenje zidova i predrasuda. Verzija "X" predstavlja rušenje zidova i predrasuda, plus saradnju sa svetom iza ogledala. Odlučite sami kako ćete iskoračiti, ali uradite to.
Još nešto: kada već rušite zidove, ograde i predrasude, iz ličnog kaveza iskoračite pametno; obavezno razbijajte to crno-belo sivilo bilo kojom drugom bojom. Sve je bitno, jer druge trice osim nas samih ne postoje. Ko to shvati, postaje i sam bitan.
Sve ostalo su samo kučine.

Friday 18 September 2015

Folow the leaders


Dok nam vreme ističe u nervoznom iščekivanju novog albuma Killing Joke "Pylon" (ujbt, umalo da ispadne fazon na Đilasov račun...), podsetimo se jedne davno naučene i (očigledno) zaboravljene lekcije koju nam je podario daskal Jaz Coleman:


Hajde momče, upadaj na zabavu
(muzika je ovde pubertetski blagougodna)!
Ne silazi sa staze manjeg otpora,
to je ionako samo deo toka, ista stara priča.
Samo klimaj glavom, misli da misliš,
jer ova igra ne traje večno.
Buni se, urlaj o tome, zagrizi mamac,
ali nikako ne skreći sa tog puta.
Vreme teče, ne staje, a ti iznenada primetiš
da se tlo pod tobom miče.
Čovek ubi čoveka, krv je prolivena...
Ljudska priroda s olakšanjem uzdahnu.

Sledi svoga Vođu,
pogledom ga prati!


Killing Joke - Follow the leaders
album: What's this for? (1981)

***
What's this for... WTF?!

Stvarno, čemu sad ovo podsećanje na nešto 34 godine staro?
Pa, jeste staro, ali ovde nikada ne zastareva. Štaviše...
"Naprijed, drugovi!" ili "За мном, браћо!", u našem vilajetu nikada se nisu razlikovali. Svaka se od tih strka na kraju ionako svodila na blejanje i juriš za zvonom oko ovnujskog vrata. Srbija, država ovaca, a lider na Balkanu?! Jesbre, baš ta država Srbija, proste 15. godine sve prostačkijeg 21. veka... Killing joke, vaistinu.

Ovaj vic čak nije više ni od onih masnih.
Ogavan je.

Wednesday 16 September 2015

Nemoć očiglednog


Mirjana Miočinović: NEMOĆ OČIGLEDNOG prvi i drugi deo (PDF 4,7MB)
CZKD, Beograd 2014.

IZNEVERENA OČEKIVANJA - UPOZORENJA ZA BUDUĆNOST

Tekstovi u ovoj dragocenoj knjizi, iznuđenoj, kako ističe autorka, prilikama i okolnostima u kojima se naše društvo našlo krajem osamdesetih i početkom devedesetih u kome tavori već četvrt veka, obuhvataju intervjue i autorske članke rasute u mnogim medijima (Vreme, Feral Tribune, Stav, Borba, Naša Borba, Teatron, Republika, Peščanik Slobodna Evropa, Deutsche Welle i dr.). Prvi deo knjige odnosi se na period 1991-1997 i pod istim naslovom ("Nemoć očiglednog") svojevremeno ga je objavio Beogradski krug. Drugi deo tekstova nastao je u periodu 1997. do 2014. godine. CZKD je kao izdavač objedinio oba perioda u novo izdanje ne menjajući prethodni naslov.


Iako Mirjana Miočinović u uvodu razočarano smatra da je knjiga "obeshrabujuća", da "potvrđuje nagore slutnje" te da će člitalac izvući zaključke "o našoj nespremnosti da pogledamo istini u oči", o "našoj podaničkoj prirodi za koju ne možemo uvek tražiti izgovor u ljudskom strahu od kazne", ova knji­ga na najupečatljiviji način postaje svedok jed­nog užasnog vremena, jednog u značajnoj meri, tokom niza godina, hiberniranog društva (uz svetle izuzetke buđenja 1996/7 i 5.oktobra 2000) i jedne užasno destruktivne politike koja je proizvela tolike ljudske nesreće najviše Hrvatima, Bošnjacima i Albancimna, ali i samim Srbima. Razočaranost au­torke je sasvim pojmljiva. Ima li ikog pametnog i razumnog ko nije razočaran onim što se dogodilo, što se sada događa i što će se neminovno dogoditi u budućnosti na ovim eksjugoslovenskim prostorima ako se nastavi sa omrazama i nacionalističkim euforijama kojima smo svedoci upravo ovih avgu­stovskih dana? Čak i kada se koristi tobože mirovna retorika, iz nje izbijaju opaki slojevi prošlosti, slojevi negdašnjeg radikalskog ludila trenutno travestiranog u navodno evropsko demokratsko odelo. I onda, u ratno vreme, kao i danas 2015. godine, ono što je očigledno, jeste upravo nemoć oči­gled­nog! I taj naslov knjige M. Miočinović sve govori. Zar Osma sednica SK Srbije i način na koji je na toj sednici Milošević odneo pobedu nad umerenijim snagama Partije, nije bila očigledna prekretnica novog otvoreno nacionalističkog kursa i buduće ratne politike. Zar "mirnodopski period" 1987-1991 nije vre­me medijske kanonade protiv "onih drugih" protiv "krivaca za sve srpske nedaće i istorijske nepravde", vreme očigledne pripreme za "odlučujući i pravedan rat"? Zar raspisivanje velikog zajma "za preporod Srbije" nije bio oči­gledan poziv građanima da taj "rat za srpstvo i pravoslavlje" finansiraju? Zar 17. avgust 1990. dan početka tzv. "balvan revolucije" i puč u policijskoj stanici u Kninu kada je Martić oružjem iz Srbije preuzeo kontrolu i izbacio sve hrvatske policajce, što je bila čista hajdučija, uz nemo posmatranje JNA ("Politika ekspres" je sutradan preko cele strane donela slavodobitni naslov: "Treći srpski ustanak!") nije bio očigledan znak da se želi oružjem stvoriti Velika Srbija? Sve, apsolutno sve je u te tri godine priprema za rat, bilo tako belodano, tako očigledno i tako neskriveno. Za one koji su hteli da vide! A mnogi nisu želeli. I zato je vladala je nemoć. Opšta nemoć. Nemoć cen­tral­nih organa SFRJ da spreče razularenog Miloševića, nemoć srpske najšire javnosti da razume da je reč o pukoj i brutalnoj imperijalnoj nameri njezine po­litičke elite. Nemoć kulture, nemoć društva u celini.

Autorkini stavovi su duboko antiratni (svoje­voljno je već početkom oktobra 1991 u znak pro­testa zbog eskalacije rata napustila profesuru na Fakultetu dramskih umetnosti), humanistički i nadasve prožeti istinskim intelektualnim promiš­ljanjem uzroka (posledice su odveć jasne!) srpskog moralnog ali i svakog drugog sunovrata. S pravom se u jednom trenutku, vapijući zapitala: "Ima li kraja ovoj mori?" Doduše, taj njezin vapaj se čuo još davne 1992, ali ništa nije izgubio na svojoj aktuelnosti. Baš kao ni sledeći naslovi tekstova iz knjige: Vlast ima korozivno dejstvo, Uzurpacija prava na javnu reč, Žrtve samozavaravanja, Užas izgubljenih godina, Fantazmi o neprijatelju, Istorija kao privatno vlasništvo, Nema bezazlenih reči... Sve su to autorkina upozorenja iz mračnih devedesetih. A kako su samo savremena, živa, deluju tako ovo­vremeno, kao ovog trenutka napisana. Pora­ža­va­juće je da je i danas vidljiva nemoć društva kao ce­line da se odupre vaskrslom političkom jedno­umlju koje svoj izraz već dobija u puzajućoj diktaturi jednog čoveka (opet jedan čovek! - o tempora o, mores!), aktuelnoj medijskoj prisili verovanja u laži kao i svakojakim metodama ljudskog zaglupljivanja.


Zato potpuno shvatam autorkino razočarenje, jer za dve i po decenije malo se šta suštinski promenilo. Kultura je i dalje na niskim granama uz strahovito mešanje režima (npr. u slučaju jedne predstave Kokana Mladenovića), potpuno je razo­ren jugo­slovenski kulturni identitet za račun usko­na­cio­nal­nog, pravoslavno-srpskog. "I drugi su to isto učinili, nismo samo mi" prigovaraju srps­ki nacionalisti. Ali M. Miočinović je takva raz­miš­ljanja nazvala "uzajmnom podlošću ravno­te­že" na čijoj osnovi zapravo i parazitiraju nacio­nalne elite. Ta uzajamna podlost vidljiva je i u ocenjivanju ne­davnih ratnih sukoba i počinjenih zločina.

Ova knjiga je pravi podsetnik na već pomalo za­borav­ljene događaje, njihov sled, uzroke i posle­di­ce; ponovo nas vraća u ludilo nacionalističke eu­forije prepune fašističko-rasističkih izjava politi­čara, u vreme užasnih ratnih zločina, laži i beš­čašća; ona je svedočanstvo o tome kakvi smo bili, kakvi smo danas i što je, pak, mnogo važnije, nagoni nas na razmišljane o tome hoćemo li promeniti svoj odnos prema političkim moćnicima, hoćemo li skupiti dovoljno građanske kuraži za otpor i po­bunu (a svako ima pravo na pobunu!). Bez toga ćemo kao pojedinci nositi večni žig sramnog podaništva i ostati zarobljeno, neslobodno društvo.

Zlatoje Martinov



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...