Showing posts with label Balkan. Show all posts
Showing posts with label Balkan. Show all posts

Sunday, 4 September 2022

Kića Slabinac


Sećate se crtaća u kome Duško Dugouško izluđuje dva gangstera, Kiću (mali, šef, mozak) i Miću (veliki, poslušnik, mišići), i međusobno ih svađa sve dok ne dođe policija i pohapsi ih?
Kića: (šamara Miću) Nećeš ti meni više da razmišljaš!
Mića: Ali šefe, pa ti dobro znaš da ja ne umem da razmišljam...
Kića: Nastavi tako.
Kića i Mića jesu samo dva lica iste rascepljene ličnosti koja zajebava ceo jedan narod i po potrebi se pretvara da je čas jedan čas drugi, zavisno od toga da li treba ili ne da razmišlja tj. da li je šef ili samo poslušnik nekog Nadkiće. Važno je samo da biznis ne staje, da se para okreće, jer zato smo tu. Zar ne?
Aleksandar Nejaki ima za unutrašnju upotrebu i umetničko ime - Kića Slabinac.

pre

Kad čujem tambure, skočim na bure
Pa izvadim litru dvije, pijem do zore
Vina da pijem, da se napijem
Svako jutro žena zove kući da idem
Ja lego do zida, žena do kraja
Dođe komšija, pa me otjera
Nije prošla godina, žena rodila
Žena rodila, isti komšija
Ajca, vinca-ca, vinca rumena ha ha
Ajca, vinca-ca, vinca rumena

posle

Smatrate da je ponašanje predsednika Srbije na sajmu vina bilo neprimereno? I to javno, a ne u "svoja četiri zida"?
U normalnoj državi to pitanje ne bi ni bilo postavljeno, baš kao što takva bitanga ne bi ni bila predsednik, premijer ili bilo ko drugi sa ovlašćenjem da kroji tuđe živote. Ali ovo nije normalna država, baš kao što ni okolne nisu. Balkan je psihoetnogeografska odrednica koja se odnosi na kolektivni mamurluk svih plemena koja tu žive. A mamuran nikada ne bira normalnog već sebi sličnog da ga vodi iz kafane kući. Zato što i nema neki izbor jer normalni od takvih beže; beže iz kafana u koje su im države pretvorene. Mamuran to stalno radi, iako iz iskustva zna da se to "vođenje" najčešće završava u jarku na pola puta između kafane i kuće. I opet radi to isto, iznova, u beskraj. Jer smo tako u mogućnosti.
Jer, okretanjem glave i ćutanjem pravdajući Njega, pravdamo sebe.
Neće moći.
Nema ćutanja.
Kvazifinoća ne opravdava besvest.
Ovde još uvek ima onih koji imaju meru, u svemu.

***
Originalni stari Kića je nedostižno bolji od ovog našeg lumper-plagijatora i njegove bratije danas:


Krunoslav Kićo Slabinac i Bećari - Kad čujem tambure
(Kad čujem tambure 7'', 1974)

p.s.
Mića Grčić samo trenutno glumi Miću "Džak-Za-Udaranje"; to se ionako menja na dnevnom nivou. A da on ne ume da razmišlja i da nastavlja tako, to smo znali od samog početka. Znali su to i mamurni, ali...
Eto.

Wednesday, 15 January 2020

Štafeta 2020


Drugarica Kolinda je danas, na granici Hrvatske i Srbije, prosledila ovogodišnju Štafetu, uz prigodnu poruku:
- Druže Aleksandre, predajem ti ovu buket-štafetu da je, poput mene, i ti uzdignuta čela uzduž i popreko svoga obora nosiš. Palicu sam si negde usput zaturila, ali nema veze, ti toga barem imaš u izobilju pa si udeni drugu. Samo pazi, druže Aco, da štafetu do Dana mladosti proslediš dalje: drugu Milu, drugu Hašimu, drugu Troglavim Bosancima... kako i kome god ti to poželiš ili za shodno smatraš. Samo neka ode dalje, čisto da se nešto vrti po komšiluku. I nemoj, molim te Aco, da je zadržiš duže nego što je to zdravo. Obiće ti se o glavu, a ti znaš kako štafete umeju ponekad da budu baš tvrde. Čak i bez palice.
- Gospodine drugarice Kolinda, uz veliku zahvalnost primam i dalje nosim ovu štafetu koju sam sa radošću od tebe preuzeo. Ne brini oko palice, biće udenuta. I prosleđena. Na kraju, fala ti za sve i - datsevrne!
A sad, svi na svoje radne zadatke.
I tačka... na palicu.

Tuesday, 27 August 2019

Akcija i reakcija


Bratstvo i jedinstvo, uz aminovanje UEFA:


Tenk stigao na Marakanu: Plato Delija dobio novi spomenik! U pitanju je stari zaplenjeni tenk, koji će biti deo platoa ispred stadiona "Rajko Mitić", blizu mesta gde se nalaze blagajna i prodavnica "Delija". Ovaj motiv je često prožet u navijačkim koreografijama. Dan pred Jang Bojs su Delije rešile da ovo učine, a poznato je koliku važnost na severnoj strani zauzima i zastava "Vukovar". Hrvatski mediji su inače nedavno osuđivali Delije zbog te zastave, a navijači Crvene zvezde su još jednom udarili kontru.

BBB odgovorili navijačima Crvene zvezde: Ispred Maksimira postavili traktor. Premda su u Zvezdi i pokušavali demantirati da tenk ima ikakve veze s Vukovarom, već same snimke na Youtubeu otkrivaju sasvim drugačiju priču. Naime, prikaz tog tenka su Delije više puta koristile tijekom koreografija uz skandiranje Vukovar, Vukovar. Bilo kako bilo, ubrzo je stigao odgovor navijača iz Zagreba. Bad Blue Boysi su ispred stadiona u Maksimiru postavili - traktor. Što su time željeli poručiti zaključite sami.

Evropska fudbalska unija (UEFA) je posle konsultacija sa Fudbalskim klubom Crvena zvezda i nadležnim organima za sprovođenje zakona u Srbiji, obaveštena da postavljanje starog rashodovanog tenka ispred stadiona "Rajko Mitić" nema političku konotaciju. "Navijačka grupa Crvene zvezde dobila je odobrenje nadležnih organa za postavljanje tenka sa klupskim bojama izvan stadiona, što je tražila već nekoliko godina. Njegovo postavljanje nema nikakve veze sa večerašnjom utakmicom plej-ofa UEFA Lige šampiona", navela je UEFA.

***
Ko je ikada rekao da postavljanje tenka ima veze sa večerašnjom utakmicom? Što da se UEFA ne pravi blesava, kad se mi (i jedni i drugi) pravimo ludi. Misterija rešena, slučaj zaključen. Mir, mir, niko nije kriv. Sve ostalo - pod tepih, i dosta više.

Thursday, 27 June 2019

Balkanska pravila



"Šta bi Makijaveli rekao o situaciji na Balkanu, danas?" pita se Florijan Biber. U svom pismu (izmišljenom... hm?!) savremenom Balkanskom Vladaocu, on iznosi 10 pravila koja bi mu pomogla da zadrži vlast bez obzira na okolnosti u kojima vlada. "Vladavina je poput plesa na rubu vulkana", upozorava nas on, sugerišući nam da ipak postoje načini da ostanemo na sigurnom.

Dragi Balkanski Vladaoče,

Čestitam Ti na nedavnoj izbornoj pobedi. Pretpostavljam da bi voleo da što duže zadržiš osvojenu vlast. iako to više nije tako lako kao što je nekada bilo, još uvek je moguće ukoliko slediš ovih deset pravila koje ti šaljem u nastavku pisma.
Uvek imaj na umu da je daleko bitnije kada Te demokratom i reformatorom smatraju spolja - od strane Evropske unije, međunarodnih posmatrača i organizacija. Oni mogu biti strožiji od domaćih kritičara, ali oni Te takođe daleko manje poznaju, plus umeju veoma lako da izgube interesovanje za Tebe.

1. Kontroliši izbore: ne na sam izborni dan, već pre
Iako su neki od Tvojih prethodnika (možda) mogli da pune glasačke kutije glasačkim listićima pre glasanja ili oživljavali mrtve pa ih dovodili da glasaju za njih, ili još bolje - pobrinuli se da uopšte nemaju protivnike na izborima, tako nešto više nije moguće. Tebi je neophodna izborna pobeda ali i priznanje iz inostranstva. Možda bi ti stranci bili manje probirljivi na Kavkazu ili u Africi, ali na Balkanu je potrebno da izgledaš kao dobar demokrata. Moj dragi Vladaoče, to ne znači da Ti moraš da budeš baš takav. Ima nekoliko načina kako da to postigneš.
Kao prvo, na izbore gledaj kao na način da ojačaš. Dobro tempiraj vreme izbora: česti i prevremeni izbori će ti pomoći da uhvatiš opoziciju na spavanju a glasove birača ćeš moći da nahvataš u što većoj meri dok si još uvek na vrhuncu popularnosti. Ponudi glasačima neke pare, ili im otpiši neplaćene račune za struju - svakako postoji bezbroj načina da njihove glasove dobiješ za sitne pare. Porazmisli i o tome da ponudiš neke pare i nekima da ne bi glasali (oni bi ionako svoje glasove bacili na opoziciju). Takođe, pomaže ako opozicionare ukaljaš kao nekoga kome ne treba verovati, seksualno izopačene, nelojalne državi, i uopšteno sumnjive likove. Za više informacija pogledaj moju knjigu "Kako pobediti na izborima - za neupućene".


2. Kontroliši medije: pobrini se da imaš što više glasila koja pričaju isto i obaveznog psa čuvara svog smetlišta
Mediji su ono što je bitno za održanje vlasti na domaćem bunjištu.
OK, ne poseduješ ih baš sve, poput onih koju su pre Tebe vladali. Međutim, malo je medija koji su ekonomski isplativi i najbolji način da ih kontrolišeš je da se reklamiraš samo u onima koji o Tebi pišu lepo (ne zaboravi, Ti si njihov najveći oglašivač)[1]. Brojne novine i TV stanice su u verovatno vlasništvu ili neke zapadne medijske kuće (koja više vrednuje profitne marže nego standarde) ili nekog sumnjivog lokalnog biznismena kome svakako možeš da iskopaš neki neplaćeni poreski dug.
Novinari ponekad zaista umeju da budu nesnosni, i najbolji način da osiguraš njihovo dobro vladanje je da im pripretiš, pomalo, nikako javno, za početak nekolicini njih. Većina će biti srećna što im se ukazala prilika za autocenzuru.

3. Samo pričaj o EU i želji da joj se pridružiš, ali striktno po principu toplo/hladno
Možda Ti zapravo nije ni stalo niti kapiraš EU, i to je OK, ali želja za pridruživanjem Uniji je obavez(n)a. Bez toga verovatno nećeš pobediti na izborima, s obzirom da svi glasači podržavaju članstvo u EU. Pored toga, možda te ostave u mraku ako ne podržavaš EU, jer formiranje Vlade zahteva i pečat odobravanja od strane Unije. Dakle - moraš da želiš EU, ali Ti ipak ubaci određenu dozu dvosmislenosti. Biti ovih dana previše proevropski dosta liči na situaciju kada se trudiš oko partnera koji te zapravo ne želi. Zaključak: uvek podmetni i crva sumnje u taj projekat.[2]

4. Stalno pričaj o reformama i borbi protiv korupcije: pričaj, pričaj... povremeno uhapsi po nekog
Ko podržava korupciju? Niko. Dakle, nema bezbednije teme za kampanju ili da se o njoj sve vreme priča. Dobro je sebe pozicionirati u ulozi neustrašivog borca protiv korupcije a korumpirane likove predstaviti kao neprijatelje Tvoje vlasti, jer ćeš tako baciti senku korupcije i na opoziciju.
Naravno, teško je opstati na vlasti bez tolerisanja određene doze korumpiranosti. Obezbedi sebi povremeno po koji uspeh, par hapšenja, po neko suđenje. Uvek imaj na umu da su sama hapšenja mnogo bitnija nego kazne. Takođe, privedi povremeno i par likova iz svoje ekipe. To će učiniti da izgledaš daleko ozbiljniji nego što jesi. Pored toga, članci i vesti o Tvom skromnom životu dosta pomažu, tako da izveštajima o Tvojoj imovini potom možeš lakše da priđeš sa određenom stopom kreativne slobode.



5. Rešavaj probleme sa susedima kako bi bio pohvaljen, ali napravi i par drugih problema da bi ostao popularan
EU i stranci vole kada sarađuješ sa susedima, zbog čega obavezno nađi vremena da se sa njima sastaješ, i to ne samo zato što oni možda imaju bolja odmarališta na moru: razgovarajte o regionalnoj saradnji, kako svi delimo našu evropsku budućnost (konsultovati moju knjigu "100 govora za pravu priliku, za Balkanske Vladaoce").
Novi ili stari problemi sa susednim zemljama su na unutrašnjem planu veoma korisni. Njima odvlačiš pažnju sa drugih problema, a pružaju priliku za okupljanje oko zastave kad zatreba. Nema boljeg načina za pumpanje popularnosti od koškanja sa nekim iz komšiluka. Zato je od ključnog značaja uspostaviti ravnotežu između udovoljavanja strancima i kljukanja domaćih strasti.

6. Biraj razne strance za prijatelje: neki će te voleti zbog toga što jesi, a neki zbog toga što tvrdiš da si
EU je Tvoj najveći investitor, donator i perspektiva, ali ne fokusiraj se samo na nju. Očijukanje sa drugima će Uniju učiniti malo ljubomornom pa će Ti pokloniti više pažnje. Plus, tako možeš uvek da se predstaviš kao da si samo svoj. Takođe je važno imati na umu da drugi investitori i donatori često iznad sebe imaju manje onih koji im zapovedaju[3], shodno tome i manje obaveza. Dakle, možeš iskoristiti nešto od tih sredstava i za domaće političke potrebe. Međutim, imaj na umu da oni mogu iskoristiti Tebe, te uvek budi spreman na to da će Te otkačiti kada im više ne budeš bio potreban.[4]

7. Zaposli svoje glasače. Daj otkaze onima koji Te ne podržavaju.
Najbolji način opstanka na vlasti je da zaposliš svoje glasače, jer postoji mnoštvo različitih poslova koje im možeš ponuditi - od savetnika do čistačice.
Jasno je da je članstvo u Tvojoj partiji ono što se računa, to je pomoć u vidu podrške partiji  i glasovima. Mnogi od Tvojih državnih službenika će regrutovati desetine glasača, na šta će ovi pristati samo da zadrže svoja radna mesta. Oni koji su protiv Tebe mogu uvek dobiti otkaze, kako iz državne administracije tako i iz privatnih firmi (na kraju krajeva, nejverovatnije si upravo Ti onaj ko kontroliše najveći deo sredstava uloženih u državu) - oni ili njihovi očevi, majke, sestre, braća. Brojni su načini kako ih naterati da dvaput porazmisle pre nego što nešto zucnu na Tvoj račun.[5]



8. Vladavina zakona - Tvoja vladavina, Tvoji zakoni
Stranci će do besvesti pričati o vladavini prava. Na tu temu, dragi Balkanski Vladaoče, preporučujem Ti brojne akcione planove i strategije. Međutim, u stvarnosti, iako je važno doneti zakone koji su dovoljno komplikovani da ne mogu biti univerzalno primenljivi, treba uvek misliti i na senku nelegalnosti koja se tu nadvija, i koju možeš iskoristiti uvek kada ti zatreba. Demonstrante možeš oštro kazniti zbog ometanja saobraćaja, a neka druga sitna pravila Ti uvek mogu pomoći da ih sve podsetiš je Tvoj zakon ono što vlada.[6]

9. Ne treba Ti ideologija, od nje možeš samo da imaš štete
Jasna ideologija Ti nije potrebna, ona te samo vezuje za određene stavove koji Ti posle mogu praviti probleme. Fokusiraj se na što šire ciljeve - kao što su EU, sloboda, prosperitet - i kloni se previše specifičnih ambicija.
U Tvom interesu je da se pridružiš nekoj od evropskih ili internacionalnih porodica partija, poput Socijalističke Internacionale ili Evropske narodne partije, kao pridruženi član ili posmatrač. To će ti dati određeni međunarodni legitimitet i ublažiti određene potencijalne međunarodne kritike. Međutim, to nikako ne treba brkati sa ideologijom: niko neće glasati za Tebe zbog ideologije - glasaće zbog Tebe lično i zato što si mu zaposlio tetku.

10. Obećavaj promene, ali pobrini se da sve ostane isto
Svi žele promene, jer su Tvoji glasači za poslednjih 35 godina, skoro 28 proživeli u raznim ekonomskim krizama. Oni žele da se stanje popravi, i zato ne obećavaj nikako da ćeš stvari zadržati takvim kakve jesu, već im daj sliku kakve će one biti. Međutim, promene su veoma rizična rabota. Zato se potrudi da stvari ostanu iste, jer promene je lako obećati a veoma rizično ostvariti. Danas, promena predstavlja konstantno vođenje kampanje. Vladaj tokom svog mandata kao da si tek u trci da ga osvojiš. To će Te prikazati energičnim, u svakom trenutku spremnim da ideš na vanredne izbore (ako zatreba), ali će Te takođe prikazati kao da si još uvek u opoziciji - čak i kada nisi. Dakle, česte rekonstrukcije Vlade, menjanje politike, objavljivanje velikih planova - sve su to dobri načini da glasačima prodaš priču o promenama.[7]


Moj dragi Balkanski Vladaoče,

Vladavina je poput plesa na rubu vulkana. Možeš da vladaš samo ako tvrdiš da si demokrata koji favorizuje evrointegracije, ali svoju vladavinu možeš zadržati na duži vremenski period samo ako se ne ponašaš tako. Oba će dovesti nekoga drugog na vlast, a Tebe možda oterati u zatvor. Dakle, moraćeš da hodaš po tankoj žici govoreći prave stvari i EU i svojim biračima, pritom radeći nešto sasvim drugo od izgovorenog.
Srećno Ti bilo, jer ima onih koji tako u životu dobro prolaze, pa ako se izveštiš možda te i prime u klub.
_______________

original:

dr Florijan Biber je profesor na studijama za Jugoistočnu Evropu i direktor Centra za studije Jugoistočne Evrope pri Univerzitetu u Gracu (Austrija). Njegova istraživačka interesovanja uključuju institucionalni dizajn u multietničkim državama, nacionalizam i etničke sukobe, kao i političke sisteme u zemljama Jugoistočne Evrope.

***
Gornji tekst je star nešto više od pet godina, ali danas je možda aktuelniji nego u vreme kada je bio napisan. Naravno da na prvom mestu mislim na Srbiju i njenog makijavelističkog Vladaoca za 21. prvi vek, mada ni ovi u okruženju nisu ništa bolji.
U tekstu je opisano sve što treba uraditi da bi ste postali i ostali Aleksandar Vučić, koji Srbiju jaše na čelu kolone. Ali baš sve.
To je upravo on:
- najveći izborni projektant i manipulator
- medijski big boss, uništitelj slobodne javne reči i kritike
- lažni evrointegrator, po principu oćekaki/nećekaki
- lažni reformator i još lažljiviji najveći borac protiv korupcije
- najveći prijatelj i neprijatelji istih takvih poput njega u susednim državama
- strani prijatelji, braća, ortaci... saučesnici
- zapošljava svoje, isteruje nepodobne
- njegova vlast, njegova pravila, a naši životi su sve manje naši
- vodi partiju koja se odrekla ideologije zarad vlasti
- sprovodi najveće promene u istoriji, koje služe održanju status quo po svaku cenu
i još mnogo toga drugog, što nije bilo navedeno.

Jer cilj opravdava sredstvo, a vlast više nije sredstvo već je odavno postala cilj sama po sebi. Čudo jedno, kako je Makijaveli zapravo napisao uvod u Orvelovu "1984", a Vučić i ostali poput njega dokazali u praksi da tako nešto zaista jeste moguće.
Tako je to, kad ne čitaš jasno napisana upozorenja, stara i po nekoliko decenija ili vekova.


Thursday, 27 December 2018

Trg


Potpuno je nebitno da li se zove Trg Krajine ili Davorov.
Okrvavljen je.

Bijeljina 1992 - Banja Luka 2018

"Milorad Dodik je žestoko odgovorio koristeći svoju policijsku huntu, oslonjenu na narko kartel. On je mogao da bude siguran u svoju pobedu jedino oslanjajući se na policiju i funkcionere koji su do grla u kokainu. Neki od glavnih Dodikovih ljudi su Mićo Mićića i Obren Petković, gradonačelnike Bijeljine i Doboja. Takođe, iza obračuna sa građanima, ali i direktno u vlasti stoje kadrovski ostaci Centralnog komiteta i Službe državne bezbednosti. Oni čine šarenu koaliciju etnofašističkog režima.
Ovo je kontinuitet zločina, ratnih, nad nesrbima, ali i onih počinjenih u vreme rata nad građanima srpske nacionalnosti koji nisu želeli da budu deo kriminalne vlasti. Na vlasti su četnički nepismeni kramp-kadrovi, kokainski kartel je pruzeo MUP RS. Policijska brutalnost je posledica činjenice da je sprečeno formiranje jedinstvenog MUP Bosne i Hercegovine, kojim ne bi upravljala entitetska grupacija političara - ta policija ostala je nedirnuta posle rata i zločina. Sada rade na zastrašivanju, učiniće sve da na ulice ne izađe veliki broj ljudi, kako bi mogli da se pravdaju pred međunarodnom zajednicom."

Beograd 2017

Da li će otkrivanje ubica Olivera Ivanovića i Davida Dragičevića biti fatalno po režime u Srbiji i jednom od dva entiteta u Bosni i Hercegovini, pod uslovom da ubice uopšte budu pronađene? Ono bi imalo smisla kada bi to bila jedina ubistva koja se pripisuju "srpskim" režimima s obe strane Drine. Znamo da nije tako. Imamo posla s akterima iza kojih stoje - da tako kažemo - strukture koje su odgovorne i za sistematske masovne zločine i ubistva iz devedesetih. Dva uzeta života više ili manje, ne menja mnogo u načinu na koji oni operišu. Za njih je to rutina. Kao što je rutina i da za to dobiju, pribave ili iznude masovni pristanak ili barem privid pristanka, pozivanjem na tradiciju i nekakav navodni kolektivni identitet.
Policija u Banjaluci je uhapsila oca i majku ubijenog Davida Dragičevića. Uhapsila ih je pod sumnjom da njih dvoje "ugrožavaju bezbednost najviših zvaničnika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske". Zahtev roditelja da saznaju istinu o smrti deteta ugrožava dakle "najviše zvaničnike". Tako se umesto života/smrti deteta kao novi tabui u ovdašnjim kulturama u nastajanju pojavljuju upravo oni - "najviši zvaničnici". Oni su nedodirljivi, njima je sve dopušteno, oni nikome ne polažu račune, čak i kada prekrše tabue bez kojih ne postoje tradicije na koje se pozivaju. Nacionalizam - ni ovde ni bilo gde drugde - nikada nije imao nikakve veze s postojećim tradicijama i identitetskim privrženostima.
Ako već masovna ubistva od pre dve i po decenije nisu bila dovoljna da se raskrinka ova kriminalna manipulacija i uzurpacija prava da se govori u ime zajednice, da li će smrti Olivera Ivanovića i Davida Dragičevića biti okidači da se to promeni? Pitanje jeste i dalje naivno, ali je i nezaobilazno.

Banja Luka 2018

Događaji koji su uslijedili nakon smrti Davidova Dragičevića razotkrili su ružnu, crvljivu političku realnost u kojoj obitavaju ne samo stanovnici grada Banjaluke ili Republike Srpske - to je realnost čitavog regiona. Odjednom, stanovništvo je postalo svjesno korupcije, bahatosti, nepotizma, nasilnosti i bezočnosti vladajućih struktura, koje su nam svima ukrale preko 15 godina života. Davidova smrt ujedinila je, čini se, čitav region, i vlast je počela da pokazuje znake panike.
Na kraju 2018. godine, jedina osoba koja je uspela da artikuliše nezadovoljstvo i nesreću naroda je otac jednog ubijenog dječaka. Bol i nesreća koja je zadesila ovog čovjeka dovela ga je u stanje očiglednog nervnog rastrojstva; on je, međutim, ostao stabilan i dostojanstven kada je riječ o nastupanju prema sistemu i državi. Ostao je pošten i čist, iako je veoma privlačan opoziciji; ostao je onaj nacijom neopterećen Srbin, ranjen u proteklom ratu, a otvoren prema svima i svakome; grupa okupljena oko ubijenog Davida je ostala takođe dostojanstvena, nenacionalistička. Tog i takvog Davora, ratnog vojnog invalida i oca ubijenog mladića, MUP RS je uhapsio, a nedugo zatim i njegovu suprugu Suzanu, mati ubijenog Davida.
Vlast Republike Srpske, na čelu sa Miloradom Dodikom, pokazala je prekjuče svoje pravo lice. Lice je to bestidno, zlo, nezajažljivo. Lice koje izaziva mučninu i prezir.

***
Šutiranje žena oborenih na zemlju, od strane uniformisanih lica, nije izostalo ni u Banja Luci. Zašto bi - baš ih je lepo krenulo 1992, i još "ih ne prestaje" iako je 2018. Inače, ovaj banjalučki šut-majstor je "lice poznato organima reda" i to ne samo po nošenju uniforme tih istih organa već i po suspenziji zbog počinjenog krivičnog dela korupcije i zloupotrebe službenog položaja.



"Mi smo pravi Srbi, vi ste samo srbijanci."
Ovo je omiljena mantra prekodrinskog srBovanja, po sto i jedan put u razgovoru ponovljena kao neizostavan začin prilikom konzumiranja nacipalanačke klin-čorbe; nakon toga obavezno ostaju krvave lokve po betonu - od Vardara pa do Triglava, od Neuma do Đerdapa.
Ne, trebalo bi da glasi ovako:
"Mi smo pravi kriminalci - svih boja, uniformi i pod istom zastavom - a vi ostali ste samo Obični Ljudi."
Poštenije je.

Wednesday, 11 July 2018

Za koga si, druže, večeras?


Situacija u Srbistanu pred večerašnje drugo polufinale Svetskog prvenstva u fudbalu, još od sabajle se sve više kretala ka crvenom usijanju. Palanka je oštro podeljena po liniji razdvajanja oko toga za koga večeras treba navijati - za "ustašekojisupoklalimilionsrba" ili za "englezekojisukrivizaobasvetskarata". Prvi se na sve strane pravdaju balkanplemensko-jezičkim bratstvom&jedinstvom (u dobru i u zlu) i hrvatskim srbovratarom, drugi smatraju da navijaju za viševekovnu industrijalizovanu funkcionalnu liberalkapitalističku kulturu, red, rad i stegu tj. za one koji su izmislili fudbalsku igru i koju u timu imaju više bivših robova iz nekadašnjih kolonija nego ostrvskih hobita. Treća, samoizolacionistička sorta, bi takođe da navija - al' nema za koga.
Sve to, naravno, armirano je kilotonama militarističkih reklama za čips i pivo.



I niko, ama baš niko da večeras jednostavno sedne pred ekran, odgleda još jednu utakmicu između dve nesporno kvalitetne ekipe koje (barem u najavi) mogu da pokažu i dokažu zašto je fudbal toliko popularan u svetu.
Jokmore - nije važna igra, već navijanje! Čitaj: urlanje sa tribina ili u televizor, a bogumi i u mikrofon u kabini za komentatore - ionako ne postoji ama baš nikakva razlika između domaćih "navijača" i RTS "komentatora" (pogledajte tj. poslušajte sumanutog Acu P. dok prenosi utakmice i biće vam sve jasno). Bitan je "thrill of the chase", što bi rekao rahmetli Jan Kertis - nije važan lov, već uzbuđenje zbog učestvovanja u njemu.
Navijanje, pivo, čips, kladionice, Mi, Oni, krdo, znoj, stroj... ispravi se i drži tu pušku kako treba!
Naravno, ni u tome (po običaju) nismo originalni.


Sledi citat iz Orvelove "1984" koji se odnosi na prolove. Ta knjiga jeste fikcija, ali koliko u njoj ima istine? Reklo bi se - ne baš malo.
  • Težak fizički rad, briga o kući i deci, sitne prepirke sa komšijama, filmovi, fudbal, pivo, i iznad svega kockanje, ispunjavaju horizonte njihovih umova. Uopšte nije bilo teško držati ih pod kontrolom. Par agenata Policije Misli se uvek muvaju tu, među njima, šire lažne glasine, markiraju i eliminišu one retke pojedince za koje je procenjeno da imaju kapaciteta da postanu opasni. Međutim, ne postoji zabeležen niti jedan jedini pokušaj indoktrinacije prolova ideologijom Partije.
Nema nikakve potrebe za tim. Okeanijski partijski intelektualci, tj. ideolozi Engsoca, prolove ne smatraju za ljude, već (pre bi se reklo) za nešto više od poluživotinja. Prolova ima u društvu Okeanije negde oko 85% stanovništva, dok je članova i rukovodilaca Partije oko 15%.


Uporedite to sa brojem stanovnika Srbistana, tj. ukupnim brojem članova SNS i satelitskih partija-supozitorija uvećanim za broj "vanpartijskih" pijavica koje takođe imaju direktnu korist od ove vlasti, i dobićete proporciju sličnu onoj u Okeaniji.
Jednostavno rečeno, za aktuelnu nacionalsocijalističku vlast SNSPS - svi smo mi prolovi. Zbog toga nam sleduju desetine Pinkovih filmskih kanala, besomučno bulšitovanje oko svake utakmice koju proglase za "istorijsku" (nebitno da li je lokalnog ili interkontinentalnog karaktera), ratnohuškačko-hmeljoistrebljivačke reklame, kladionice i ostale mlationice. I zato, prolovi nijedni, svi hitro u hramove kocke, tamo vas čekaju kvote i tekme, filmovi u pauzama reklama za pivo. Tamo vas čekaju vaši mračni horizonti događanja, vaše lične crne rupe.
Dok po društvenim mrežama i kafanama jedni drugima danima vadite oči oko toga za koje od "dva zla" treba večeras navijati (stara fora, uspešno primenjena već nekoliko puta na izborima), a Informersko đubre vas dodatno zapišava benzinom i potpaljuje, ekipa na vrhu piramide mirno rasprodaje vašu zemlju i vaše živote, siluje vas fizički i psihički, neprestano utoruje i uteruje strahove, truje sopstvenim paranojama i teži da obriše svako JA koje se tome usprotivi. 
Usled silnog "uzbuđenja" retko ko je primetio da su neke od pivskih reklama plagijat scena iz holivudskih blokbastera, čist bezobrazluk sračunat da dodatno potpali ionako razjarene strasti.



Domaća piva životinjskih naziva - baš po meri prolova - pozivaju na okupljanje, ustajanje, hvatanje za motku barjaka, stražarenje (još ne spominju Rajnu), pentranje po planinčugama i ponorima, preko maglenih planina i zapaljenih borova do davno zagubljenog zlata koje nam je nepravedno otimano vekovima. Jer srBčad zna zašto - mada ne zna i šta.
Kada sam sedneš i natenane oljuštiš pivo-dva, opustiš se a ponekad i zadremaš. Međutim, to isto "pivo-dva" ima sasvim suprotan efekat u gomili - koja podivlja i traži još. No, no, nema spavanja u krdu! Imamo vas na udici i ne nameravamo da vas pustimo tako lako, barem ne dok ne završimo ono što smo (sa vama) naumili.
Ukoliko večeras gledate utakmicu, manite se ćorava posla. Navijajte za dobar fudbal i pošteno suđenje, a ne za to ko je ko, šta i odakle. Ostavite po strani budalaštine koje vam ohlokratija podmeće kako bi vam odvukla pažnju na pogrešnu stranu.
Fudbal nikada ne bi bio "najvažnija sporedna stvar na svetu" kada bi svi gledali samo svoje. Tada ne bi ni bilo utakmica, već samo jedan beskonačan niz izmišljenih povoda za ratove. Sport bi postao samo još jedan od "nastavaka politike oružanim putem". Iako se čini (u previše primera) da to jeste tako, ipak nije. Problem je u perspektivi iz koje gledamo.
Na našu žalost, a na sreću ostatka svemira, Svet nije Balkan već je Balkan samo jedan njegov mali deo, koliko god se uspinjali da što dublje zavučemo glave u pesak kako bi što bolje nevideli druge i oni nas - Orvelovim (i ne samo njegovim) Novogovorom rečeno, naravno.
Navijanje znači držanje strane nekome, ko vam se više plusdopada ili manje nedopada od drugog. Zajebite više to strančarenje čak i u sportu, upravo to i očekuju od vas prolova. Navijajte za fudbal, bez strana, to je ono što od vas ne očekuju.
Lopta je okrugla, baš kao i Svet. Strane i polutke su čista izmišljotina, baš kao i navijanje za "naše".

Osam je sati, posle Dnevnika.

Saturday, 7 July 2018

Orovi


Kolariću-paniću, pletemo se samiću...
- himna

Balkanska heraldika:
1. srБski oro
- slepljeni palčevi
- slepljeni vrhovi prstiju, kao sklopljena orlova krila
2. šip...vajcarski oro
- prepleteni palčevi
- razdvojeni vrsti, kao raširena orlova krila


3. šveЦski oro
- prepleteni palčevi
- prsti zgrčeni, osim
- ispružen srednji prst obe ruke, kao omiljeno oružje u švedskim ratnim filmovima

Bre, ovo poslednje mi nekako najviše liči na univerzalni grb svih ovdašnjih kvazidržava - i najprikladniji. Od Triglava do Soluna, a i šire. Plus, nešto mi mnogo deluje poznato & naški...
Da nije zbog šveЦkog standarda?

Sunday, 24 June 2018

Dvoglavi Opstanak



"U današnjoj epizodi Opstanka videćemo fantastičan snimak scene u kojoj primerak dvoglavog Crnog orla u gnezdu hrani orliće dvoglavog Belog orla. Ta pojava uopšte nije retka u rezervatima u kojima ova dva varijeteta iste vrste obitavaju u simbiozi, iz koje ih je gotovo nemoguće razdvojiti.
Posebnu zanimljivost predstavlja činjenica da je međusobni rivalitet ove dve sorte samo privid za oko neveštog posmatrača tih ptica i njihovih običaja, jer obe preživljavaju isključivo od iste hrane: od međusobnog ludila. On ih hrani tako što im povrati sadržaj svog želuca, a oni mu potom uzvrate istim čim to sažvaću i dodatno svare.
I sve tako, u krug i samoodrživu beskonačnost."

- David Attenborough (Survival, episode "Eagle Black, Eagle White: The tale of two-headed mad-sameness")


Stvarno: otkad to dvoglavim Orlićima smeta dvoglavi Orao?
Al' da kao odgovor preskočimo otrcanu crno-belu foru, u gnezdu od sivog blata u kome svi žive.
Valjda ono "svaka 'tica svome jatu" važi i za orlušine?

Sunday, 26 November 2017

Da li EUropa gubi Balkan?


Širom Balkanskog poluostrva, proces deevropeizacije postaje sveopšti i radikalan. Miljenko Jergović u svom tekstu, originalno objavljenom na engleskom jeziku u Eurozine internet magazinu, upozorava na nove sukobe koji dolaze i poziva Evropu da se ponovo angažuje u tom regionu.



Kada je turski predsednik udavao svoju kćerku (u maju prošle godine), među zvanicama je bilo dosta visokorangiranih političara, ministara i pripadnika turskog generalštaba. Bila su, takođe, prisutna i trojica važnih političara svetskog renomea: Edi Rama (premijer Albanije), Navaz Šarif (premijer Pakistana) i Bakir Izetbegović (lider Bošnjaka i član BiH predsedništva).
Svadbena ceremonija je predstavljala kombinaciju islamskog rituala i sekularnog spektakla - prava slika i prilika Erdoganovog režima. Mlada je nosila hidžab ali i nekakvu vrstu venčanice koja baš i nije tipična za muslimanke, jer je više podsećala na svadbenu garderobu tipičnu za evropske princeze. Na svečanom prijemu je bio prikazan i kratak film o privatnim preokupacijama Sumeje plemenite (tj. kćeri Erdoganove), kakva je bila kao dete i šta je sve zanimalo kao tinejdžerku.
Šarif je jedan od ključnih igrača koji podržavaju Erdoganovu težnju da sebe pozicionira kao lidera svih muslimana sveta, savremenog kalifa koji bi bio kombinacija autoriteta američkog predsednika i rimskog Pape. Međutim, Ramin pogled na stanje stvari je daleko od erdoganovog a njegovo poimanje parlamentarne demokratije značajno drugačije. Bez obzira na to, njih dvojica dele iste pragmatične interese. Turska želi da se na Balkanu predstavi kao zaštitnik Albanije - a to je ono što bi albanski premijer žarko želeo da iskoristi. Ako se može verovati sarajevskim medijima, Izetbegović je prisustvovao venčanju kao Erdoganov lični prijatelj. Sam Erdogan tvrdi da je Izetbegovićev otac Alija, na samrtnoj postelji izjavio da sa puno poverenja predaje Bosnu i Hercegovinu na starateljstvo Turskoj. Taj amanet je česta tema rasprava u Sarajevu, mada uz slabo uvažavanje činjenice da je Bosna i Hercegovina zemlja tri naroda i tri vere, i da bi bilo veoma teško kod ostala dva naroda naći nekoga ko bi prihvatio Tursku za tutora. Inače, taj nedostatak uvažavanja drugih nije karakterističan samo za Bošnjake - u BiH, to predstavlja neku vrstu nacionalnog imperativa.


Novi Pazar je dočekao turskog predsednika Erdogana u potpunosti okićen
transparentima na njegovom maternjem jeziku. Ništa drugačije nije bilo
ni u Bosni i Hercegovini. (2017, foto: Sandžačke Novine)

Sveci-zaštitnici

Redžep Tajip Erdogan je ubedljivo najpopularniji političar među Bošnjacima. Očigledno je da se Izetbegović mnogo ne brine zbog toga. Štaviše, popularnost turskog lidera učvršćuje i Izetbegovićevu poziciju i Bošnjacima daje snažnu moralnu podršku u raspravama sa njihovim komšijama Srbima i Hrvatima. Bošnjaci se osećaju zaštićeni milošću sultana sa Bosfora i spremni su da ga slede podjednako vatreno poput njegovih pristalica u Turskoj. Kada je Erdogan Holanđane i Nemce nazvao fašistima i nacistima, dobio je prećutnu podršku bošnjačke nacionalne elite, kao i ogromnu javnu podršku u narodu i velikom delu sarajevskih medija. Kada je Erdogan optužio Holandiju da je organizovala srebrenički masakr u krajnjoj nameri istrebljenja svih evropskih muslimana, Izetbegović je ostao nem, tako dopustivši turskom lideru da beskrupulozno iskoristi žrtve nacije koja nije njegova - kao da su oni njegovo privatno vlasništvo, ili kredit koji je dobio od banke.
Identičan status uživa ruski predsednik Vladimir Putin kod Srba iz Republike Srpske (pretežno srpski entitet, koji zajedno sa Bošnjačko-Hrvatskom federacijom čini BiH). Predsednik Republike Srpske, Milorad Dodik, zaputio se u Moskvu kako bi obezbedio zaštitu za svoj polusecesionistički referendum. Kada je američki Stejt department zaveo sankcije (uglavnom simbolične), ruski emisari su se sjatili u Banjaluku, Dodikovu prestonicu, ne bi li mu tako očvrsnuli stav. Teško da prođe jedan dan a da mediji u Srbiji i Republici Srpskoj ne objave neku vest o povratku ruskog uticaja na Balkan i u Centralnu Evropu. Određena doza pluralizma u stavovima još uvek postoji u Beogradu, gde se Putinovi sledbenici konstantno moraju nadmetati sa onima koji su više proevropskih gledišta. Međutim, u Banja Luci tako nešto ne postoji. Putin je neka vrsta polubožanstva za Srbe u Republici Srpskoj, baš poput statusa koji Erdogan uživa među Bošnjacima. Šteta što Putin nema kćer za udaju - mogao bi tada i on da pozove svoje srbo-pravoslavne ortake na venčanje.
Beogradske vlasti, oličene u dobrano ušančenom nekadašnjem premijeru a sada predsedniku, Aleksandru Vučiću, već godinama održavaju politiku balansiranja između Brisela i Moskve. Sa jedne strane, oni izjavljuju svoju odlučnost na putu što bržeg priključenja Evropskoj uniji, dok sa druge insistiraju na bratskim odnosima sa Rusijom. Činjenica da je na Balkanu sve svedeno na nivo familijarnih metafora, sama po sebi predstavlja zanimljivu temu: za bosanske muslimane je Turska majka, za bosanske Srbe majka je pravoslavna Rusija, a za samu Srbiju je Rusija brat. To je politika balansiranja koja podseća na spoljnu politiku Titove Jugoslavije, države koja je uvek bila najjača kada je balansirala na pola puta između Vašingtona i Moskve. Cilj takve politike je jasan: izvući što je više moguće od obeju strana, koristiti bratstvo sa Rusijom kao sredstvo ucenjivanja Evrope a bliskost sa Evropom zarad ucenjivanja Rusa.


Srpski nacionalisti čestitaju "predsedniku" Putinu rođendan, i ne samo oni.

Lak plen

Međutim, takvo igranje politikom može biti veoma opasno. Ne samo zbog toga što od bratskog zagrljaja ponekad možete dobiti i polomljena rebra, već potpiruje i nacionalne strasti koje je teško kontrolisati. Obični građani, poraženi i demoralisani višedecenijskim siromaštvom, nacionalizmom, klerikalizmom i populističkom politikom, predstavljaju lak plen za Putina i Erdogana. Kada su ljudi očajni, diktatori izgledaju daleko privlačniji od demokrata - naročito na Balkanu, gde su ljudi poslednjih dvadesetak godina potrošili na razočarenje u političare koje im je iznedrila uobičajena demokratska procedura.
To je nešto u sve većoj meri zajedničko za sve narode bivše Jugoslavije (osim možda za Sloveniju, koja je u tom pogledu pre mnogo godina prestala da bude deo regiona): sve veća odbojnost, podjednako prema demokratiji i evropskim idealima. Stav prema Evropi je naročito upečatljiv. Prema nedavnom istraživanju javnog mnenja, na primer, građane Srbije su pitali da li bi više voleli da budu deo EU ili deo Evrazijske zajednice koju predvodi Moskva. Zabrinjavajuće veliki broj je izabrao drugi odgovor. Pa ipak, kada su ih pitali koji način života više vole - kao u Moskvi ili kao u Briselu - čak i oni koji na Evraziju gledaju pozitivno, priznaju da bi više voleli Brisel. Možemo pretpostaviti da bi ljudi u Sarajevu dali slične odgovore ukoliko bi bili pitani da izaberu između Erdogana i Žan-Klod Junkera.
A šta se desi kada Putin i Erdogan, do nedavno na ivici međusobnog rata, odjednom postanu najbolji prijatelji? Jedan od odgovora na to pitanje se pojavio odmah nakon nedavne inicijative nekoliko bošnjačkih političara, članova levičarskih partija, koji su se do skora predstavljali kao multietnički. Predvođeni Emirom Suljagićem, koji je uspeo da izbegne srebrenički masakr zahvaljujući tome što je radio za UN kao prevodilac, ta grupa je pozvala na poboljšanje odnosa između Sarajeva i Beograda - ponovno zbližavanje, u kontekstu dobrih odnosa Rusije i Turske. Cilj tog zbližavanja bi bila eliminacija Hrvatske iz učešća u raspravi o budućnosti Bosne i Hercegovine, kao i umanjeno pravo Hrvata na status konstitutivnog naroda. Postojeća "trojna" BiH bi tako bila zamenjena "dvojnom", onom srpsko-bošnjačkom.
Pokretači pravdaju ovu svoju inicijativu ukazujući na tobožnju proustašku, profašističku prirodu zvanične Hrvatske spoljne politike (u stvari, bilo koje njihove politike) i činjenicu da Hrvatska već vodi "hibridni rat" protiv Bosne i Hercegovine. Taj rat - o kome nema nikakvih preciznih detalja - se sprovodi uz pomoć Evrope i Brisela, koji su "izdali Bosnu i Bošnjake" (na ovome se posebno insistira) i koji rade na njihovom uništenju. Štaviše, radikalni nacionalizam bošnjačkih levičara izpada znatno radikalniji od Izetbegovićevog. Njihov prezir prema Evropi je snažan. Takav stav svakako nije svojstven samo Bošnjacima; sa lokalnim varijacijama, on preovlađuje i među Srbima i Hrvatima, podjednako u BiH, Srbiji i Hrvatskoj.


Poster hrvatskog "ratnog heroja" Anta Gotovine, u izlogu prodavnice u
centru Zagreba.  (2017, foto: Sajmon Garnet, Eurozine)

De-EUropeizacija

Slučaj Hrvatske je možda najupečatljiviji. Ona je članica EU počev od leta 2013. godine. Građani ne samo da još uvek veruju u ideju proširenja Unije, već su i većinski ubeđeni da Hrvatska treba biti lokomotiva koja će povući čitav region Balkana ka Evropi. Četiri godine kasnije, ne samo da su odnosi na Zapadnom Balkanu najgori u poslednjih 20 godina, već je i sama Hrvatska danas manje proevropska nego što je bila tokom pregovora o pridruživanju Uniji. Proces hrvatske deevropeizacije je šokantan, zbunjujuć i radikalan. U pitanju je mnogo veći problem od marginalnih političkih grupa i izolovanih ekstremista; to uključuje vladajuću elitu pa i samu državu.

U februaru ove godine, nekoliko stotina neonacista (članova registrovane političke partije A-HSP, tj. Autohtone Hrvatske Stranke Prava) održalo je na glavnom zagrebačkom trgu javnu vežbu u militarističkom stilu, u znak podrške američkom predsedniku Donaldu Trampu. Iako nije bilo najava kontraokupljanja, skup je imao policijsko obezbeđenje. Okupljeni su marširali centralnim ulicama Zagreba, noseći američke i hrvatske zastave, ali i zastavu nemačke Nacionaldemokratske partije (NPD) koja spada među nejeksplicitnije neonacističke grupacije u Evropi.
Američka ambasada je reagovala saopštenjem u kojem podseća na američke žrtve u Drugom svetskom ratu, dodajući da je velika uvreda isticati američku zastavu na neonacističkom mitingu. Hrvatska predsednica Kolinda Grabar-Kitanović se potom oglasila, ali, umesto da osudi taj skup, ona ga je nazvala marginalnim fenomenom koji je privukao daleko više pažnje nego što zaslužuje.
Ovo je samo poslednji u nizu incidenata koji su, poput finti na fudbalskoj utakmici, sve češći otkako je Hrvatska primljena u članstvo EU. Tempo je naročito ubrzan u poslednjih 18 meseci, uglavnom zahvaljujući ulaskom u vlast radikalne desničarske koalicije koju podržava lokalna Katolička crkva. Njihov krajnji cilj je da izokrenu ishod Drugog svetskog rata (70 godina kasnije), antifašističke partizane proglase zločincima a hrvatske kvislinge ustaše i naciste za oslobodioce, da iz javnog života istisnu sve manjine - političke, društvene, seksualne, verske ili etničke. Po njima, ljudska prava treba redikalno ograničiti, ili makar podrediti moralnim normama Katoličke crkve, ukinuti ženama pravo na abortus i demonizovati svakoga ko se tome usprotivi. Uposlednjih nekoliko godina, antifašizam je pretvoren u nepristojnu reč - na primer, kada je neko opisan kao "antifašista", to zapravo znači da je on neprijatelj Hrvatske. Pojmovi poput "liberalizma" ili"levice" imaju podjednako loš tretman, a kada je "ateizam" u pitanju - što ga manje ima, to bolje po njega.


Zagreb, Beograd... isto.

Za rat spremni?


U ovakvoj situaciji, šta zapravo predstavlja koncept Evrope? I šta evropske vrednosti zaista znače za Hrvatsku i njene političke vođe? Na to pitanje ne postoji direktan odgovor u tim okvirima, zato što u Balkanskim državama taj koncept nije jasno definisan - umesto toga, one reaguju na jedan efektivan način: onako kako obično odlučuju šta je dobro a šta loše, šta je poželjno a šta nepoželjno, šta je Evropa a šta anti-Evropa.
Iz hrvatske perspektive, ili barem iz perspektive državne televizije, većine novina i aktuelnog političkog rukovodstva, jasno je šta se podrazumeva za pozitivno po pitanju Evrope, šta je smatra opterećenjem a šta je jedva podnošljivo. Pozitivni su oni na vlasti u Poljskoj i Mađarskoj, Bregzit je dočekan uz oduševljenje i euforiju, pobeda Donalda Trampa u SAD je takođe primljena sa maksimalnim oduševljenjem. Poraz kandidata Slobodarske partije na predsedničkim izborima u Austriji, i slab rezultat Gerta Vildersa na holandskim opštim izborima, dočekani su sa neskrivenim razočarenjem. Internet forumi, društvene mreže, novine i državna televizija su prepuni teorija zavere, po kojima su liberali, komunisti, masoni i cionisti, uz pomoć islamista, doveli "prave" bele evropljane do izbornog poraza.
Podjednako bode oči nivo do koga se hrvatski i srpski nacionalisti slažu kada su u pitanju Tramp, Orban, Vilders, Najdžel Faraž i Marin Le Pen. Međutim, po većini drugih pitanja bi svi oni bili spremni da međusobno zarate u trenu; pa opet, umiru od sreće kada treba stati uz Trampa. Štaviše, svrstali bi se svi oni iza bilo koga ko je poslednjih nekoliko godina potrošio na podrivanje Evrope koja je nastala posle 1945. godine, ili bilo koga ko se zalaže za proterivanje sirijskih izbeglica - ili svih muslimana - iz Evrope.
U stvari, izbegličko pitanje je jedno od retkih koje na suprotne strane razdvaja srpske i hrvatske nacionaliste od bošnjačkih. Bošnjaci ne mogu da se u potpunosti identifikuju sa Trampom i njegovim evropskim saveznicima zbog kolektivne islamofobije ovih drugih. Sve to olakšava bošnjačkim nacionalistima da odbace evropske ideje u potpunosti, tvrdeći da su evropska desnica i levica u suštini iste, ili, kako to Erdogan kaže - "svi su oni fašisti i nacisti".
Zapadni Balkan je iznova spreman za rat, ali ne na isti način kao 1991. Tada su subjektivni uslovi jugoslovenske države koja se raspadala, značili da su njeni narodi bili spremni da se bore za svoja prava na teritorijalnu celovitost, bez obzira na Evropu i ostatak sveta. Uz pomoć nekada svejugoslovenske armije, srpski vođa Slobodan Milošević je nameravao da osvoji što je više moguće teritorije ka zapadu, koje je potom pokušao da otcepi od Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Tadašnji hrvatski predsednik Franjo Tuđman, imao je za cilj očuvanje teritorijalne celovitosti Republike Hrvatske, koju bi, vremenom, povećao dodavanjem delova BiH. U celini gledano, Bošnjaci su se borili za gole živote. Nijedna od tih grupa nije učestvovala u nečijem tuđem ratu; naprotiv, svi su se oni borili za sopstvenu sudbinu.


Balkansko poluostrvo 1796-2008 (animacija)

Balkanska žrtva


Danas je situacija potpuno drugačija. Nacije Zapadnog Balkana se spremaju za rat sličan onima koji su izbili 1914. i 1941. godine. Njima je sada potreban širi kontekst u koji bi uklopili svoje "uspehe". Potreban im je rat u kome bi mogli da ginu za tuđe kraljeve, careve i sultane - za Putina, Erdogana, Trampa, ili za drugorazredne lujke poput Vildersa ili Le Penove, ili nekog trećeg prepredenog populistu čije ime još uvek nismo čuli mada se on uklapa u foto-robot portret koji nam je svima dobro poznat.Balkan ponovo postaje arena za diplomatske manevre koji prete da jednoga dana poprime vojnu formu. Nakon četvrt veka odsustvovanja, Rusi su se upravo preko Balkana vratili na evropsku scenu. I, takođe na Balkanu, Turci ponovo uspostavljaju svoje prisustvo u onim istim oblastima iz kojih su bili isterano pre 100 godina.
Dakle, da li je Evropa žrtvovala Balkan? Pre izbijanja Prvog svetskog rata, činilo se da su evropske sile uspele da pacifikuju region. Austrougarska je 1878. obezbedila međunarodnu saglasnost da uspostavi protektorat nad Bosnom i Hercegovinom, i do 1908. je anektirala u celosti - tom se potezu niko osim Srbije nije ozbiljno suprotstavio. Tokom Balkanskih ratova 1912. i 1913. Turska je bila potisnuta sve do Bosfora. Ruski pokušaji da povećaju svoj uticaj na Balkanu, preko Srbije i Južnih Slovena u Austrougarskom carstvu, bili su ozbiljan remetilački faktor ali nisu predstavljali veću opasnost po mir. A onda je Gavrilo Princip u Sarajevu ubio naslednika habsburškog trona i, kao što svi znamo, jedva mesec dana kasnije cela Evropa je bila zahvaćena ratom; taj rat su prouzrokovala međusobna šićardžijska južnoslovenska rivalstva o kojima su Beč, Berlin, Pariz, Moskva i London znali veoma malo.
Evropa još uvek nije u potpunosti izgubila Balkan, ali to će se ubrzo desiti ukoliko ostane slepa za posledice koje bi mogle nastati usled takvog gubitka. Cena evropeizacije Balkana je danas možda viša nego pre 20 godina - kada je propuštena zlatna prilika za uvođenje stabilnosti u taj region. Pa opet, to je i dalje jeftinije od cene koju bi platili u slučaju balkanizacije Evrope. Kada turski ministar spoljnih poslova priča o nadolazećim verskim ratovima u Evropi, i kada tvrdi da nema nikakve razlike između evropskih socijaldemokrata i fašista, on računa na antievropska osećanja kod bosanskih muslimana, Albance u Makedoniji, a možda čak i na samu Albaniju.
Još uvek imamo vremena da poremetimo te njegove kalkulacije. Pitanje je samo da li će u evropskim prestonicama zaista umeti da razumeju vrednost turskih i ruskih kalkulacija na Balkanu. 



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...