Showing posts with label strah. Show all posts
Showing posts with label strah. Show all posts

Tuesday, 25 June 2024

isklj.


Šta se može učiniti da više ne živimo u strahu?
Za početak, isključimo male ekrane naših TV prijemnika.


U poslednjih nekoliko dana sam se više puta uverio u ispravnost ove tvrdnje, jer Oskar i njegova banda medijskih manipulatora ovdašnji puk drže u čeličnim okovima straha od svega i svačega, što se naročito odnosi na stariji deo ovdašnje populacije. Mlađih je ionako višestruko manje, barem tako kaže poslednui popis - a i ne razlikuju se (pre)više, zar ne? Plaše ih "najvećom NATO" bazom u Rumuniji, napadom ustaša, šiptara i balija na Srbiju sa svih strana, sledećom zimom koja će biti gora od one staljingradske, treći svetski rat je počeo a atomski rat uskoro sledi (za dve, dve i po godine?), "Šveđani se mešaju u ruske unutrašnje stvari", "Ukrajinci su tu došli na tuđu zemlju", "Zelenski, ta jevrejčina, on je tražio pomoć od Evropa ali Evropa se uskoro raspada", "Kina će stati za vrat tim Amerikancima jer Putin ima novo, najjače oružje", struje i hrane će u Srbiji biti dovoljno (za razliku od ovih prodanih duša oko nas) a mraka i gladi još više, ako Oskar padne s vlasti (na koju bre foru - pa taj je zabranio banane u krugu od kilometar oko njega, ne boji se on opozicije koja to nije) penzionerima više neće porasti penzija niti će je ikada više primiti, "ako najurimo Rio Tinto, uzeće nam više nego što smo im dali" (čitaj: tražiće da im vratimo reket), "ako hitno ne napravimo nacionalni stadion, igraćemo u utorak samo nerešeno sa Dancima, a možda i izgubimo ako ne pobedimo" (zaista strašno), njegovi hepipinkovski dobošari su se namnožili i razmileli širom naše zemlje ponosne od Beograda na vodi do dunavskih plaža duž Đerdapa pa na sav glas smaraju prisutne svojim i Njegovim baljezgarijama i nebulozama o "našim uspesima" i "njihovoj propasti" ali samo "ako mi - onda oni", sve nacifrekventne i ine televizije 24/7 mahnito ponavljaju apsolutno iste "vesti" i "emisije" bez obzira koji kanal okrenete, kviz "Lagalica: sam protiv sebe" je ušao u novu spiralu sumanutosti baš kao i glava iz koje nemilice kuljaju to besnilo i bezumlje...
Kod njih je sve zapravo suprotno od onoga što izgovaraju, dokazano u praksi.
Da, rešenje jeste u isključivanju televizora, ignorisanju portala u ludilo, zaobilaženju kioska sa novinama u najširem luku. I šutiranju njegovih uličnih bukača u dupe, uz obaveznu opomenu da narednog puta šut ide naviše, jer im se glave ni po čemu više ne razlikuju od guzica.
Zanimljiva je još jedna pojava koja se u poslednje vreme dešava nešto češće nego što je to za ovdašnje prilike uobičajeno: razne digitalne televizije, listom bez izuzetka pod kontrolom državnog MTS-a, povremeno ne samo da "štucaju" već u potpunosti gube svoj "program" i to onda traje po nekoliko dana bez obzira da li ste i koliko puta zvali korisničke servise ili lično obijali pragove njihovih palanačkih poslovnica. Kao da "neko" opipava puls raji, kako bi reagovala kada bi joj bila uskraćena duševna hrana oličena u svakodnevnoj dozi zapečenog sendviča filovanog strahom. Histerija počinje za manje od pola sata nakon prekida programa, provereno.
Da, baš to crveno dugme sa belim kružićem na daljinskom, moglo bi da predstavlja razliku.
Drastičnu.

p.s.
Umalo da zaboravim - sve ovo gorenapisano je čista laž.
Pa naravno.

Thursday, 25 March 2021

Poplašen



Poplašim sam sebe kad pomislim na tebe
Poplašim sam sebe i kad sam bez tebe
Poplašim sam sebe, čak i kad te nema
Poplašim sam sebe kad misli mi krenu

A kad krenu, stalno mislim na tebe
Jer kad krenu - šta ću bez tebe?

Poplašim sam sebe nimalo mlako
Poplašim sam sebe, i to zaista strašno
Poplašim sam sebe stvarima što mogu da budu
Poplašim sam sebe, to mora da je neki vudu

Gadan je to vudu, jer stalno na tebe mislim
Gadan, gadan vudu - šta pa drugo da radim?

A sve je tako drugačije kad smo zajedno
I meni je sve lakše, osećam se bolje
Jer zvezde su davno ukrstile puteve naše
Što pre to shvatiš, biće i tebi bolje

I biću s tobom, da više ne plašim sebe
I znaću šta da radim, da ne plašim sebe
I kad misli krenu, ja neću da plašim sebe
I kad mislim na tebe, više se ne plašim sebe

O da, jer to sam ja
Čega se plašim...


Thomas Dolby "I Scare Myself"

Nadasve simbolična pesma sa albuma još simboličnijeg naziva, izdata najsimboličnije godine.
Kako drugačije objasniti ovu (sve očigledniju) histeriju i paniku među kradikalima, od vrha do podruma?
Vudu, garant.
I tačka.

Monday, 27 April 2020

Ober-angst


Srbijom ne vlada Vučić već vlada strah. Strah od gubitka posla, strah od bolesti, strah od komšija, strah da se izađe na ulicu, strah od policije, strah od vlasti, strah od istine, strah od svojih misli, strah, strah i samo strah.


U stvari, Srbijom vlada jedan strah veći od svega, pa i od zbira svih običnih strahova običnih ljudi. Strah veći i od samog Vučića, gospodara svih strahova. To je strah nad strahovima, jedan ober-angst - vrhovni strah Vrhovnika: strah od pada.
Sa vlasti, naravno.
Jer taj Veliki Pad će biti strašan za mnoge, ali za Njega najviše; najstrašniji pad - u istoriji Srbije, kako on stalno voli da potencira sopstvene mesijanske promašene poteze i budalaštine kojima unesrećuje narod i upropašćava zemlju. Taj pad će biti toliko veliki, da će kompletna flotila satelita i supozitorija koji ga sada okružuju pokušati da se izvuče tako što će mu pomoći da što pre padne.
Neće ga sprečavati u tome, baš kao što mu sada svojim dodvoravanjem ne umanjuju taj ober-strah.
Naprotiv.
On to zna, i zato toliko ludovanje.
Al' mnogo.

U strahu od straha:



Bauhaus "In fear of fear"
(Mask, 1980)

Još o strahu:
06.11.2012. Strah - deo prvi
18.09.2015. Grounding
13.10.2015. Kad se u čoveka useli strava
28.11.2015. Epidemiologija straha
30.08.2016. Hoću da znam
20.09.2016. Soba 101
10.10.2017. Svi smo mi muzeji straha
02.01.2018. Plašim se...
06.06.2018. Generisanje kulture straha kroz medije
16.09.2018. Kad se neko nečem dobro nada
15.10.2019. Ruke

Tuesday, 15 October 2019

Ruke


Ukoliko smatrate da je odvratno kada neko nakon korišćenja toaleta ne opere ruke, onda ćete se tek iznenaditi kada saznate koliko ljudi na svetu tokom dana uopšte ne opere ruke. Uz podršku Generalne skupštine UN, u sklopu Svetske nedelje zaštite pitke vode 2008. godine, doneta je odluka da 15. oktobar svake godine bude dan posvećen promociji značaja pranja ruku i higijene uopšte.
Globalni fokus ovog dana odnosi se na prvom mestu na decu u školskom uzrastu, što svakako ne izuzima i sve ostale od tog vida održavanja lične higijene: pranje ruku sapunom, najjeftiniji i jedan od najefikasnijih načina sprečavanja raznih boleštija koje nas preko prljavih ruku mogu snaći. Neka od nedavno objavljenih istraživanja kažu da se redovnim pranjem ruku nivo smrtnosti od plućnih bolesti može smanjiti za 25%, a razni vidovi crevnih bolesti (koji uključuju dijareju kao nezaobilazan element muka) za čak 50% - i sve to jednostavnim, redovnim pranjem ruku vodom i sapunom. Ovaj najosnovniji vid zdravstvene zaštite može nas zaštiti od zaraza u većoj meri nego vakcine ili lekovi (naravno, ne za sve bolesti).
Istraživanja, takođe, kažu da žene češće peru ruke od muškaraca ali i to da podjednako lažemo da smo oprali ruke, kada nas pitaju, kao i da podjednako nedovoljno temeljno to radimo.
Zanimljivo, ovaj dan kod nas češće nazivaju Danom čistih ruku i Danom higijene ruku, umesto onako kako je on u originalu bio nazvan - Svetski Dan pranja ruku.

U sklopu kampanje 2017. godine, slogan ovog Dana glasio je "Naše ruke, naša budućnost."
Da, ali ne i ove, ruke u koje nikako ne verujemo šta god da nam nemušto poručuju.


Nema budućnosti od crevne napasti koja nas spopada svakodnevno bez prestanka salvama verbalne dijareje. Ni od društvene psihopatologije koja nam je postala svakodnevica zahvaljujući upravo toj crevnoj napasti koja ima običaj da burgija u mozak.
Anđelima garavih lica ne pomaže nikakvo pranje ruku, šta god oni govorili ili gestikulirali. Mogu oni umesto sapuna slobodno i šmirglu da koriste - ne vredi. Za prekid Vogralikovog lanca kradikalne zaraze potrebno je daleko više angažovanja od pranja ruku sapunom; ali, od nečega se ipak mora krenuti.
Perite samo svoje ruke - i ničije više.
Ni po koju cenu im ne povlađujte, ne popuštajte, ne predajte se i ne nasedajte na njihove otrove, jer bez organizma-domaćina ti paraziti (kao i svaki drugi od te sorte) ne opstaju dugo. Ovo društvo se, kao kolektivistička namerno sluđena masa zastrašena svim i svačim svakoga dana, od te zaraze ne može odbraniti jer je upravo to habitat u kome uznapredovala infekcija opstaje. Ovo društvo se brani samo ličnom higijenom svakoga od nas, kako onom standardnom (pomoću sapuna) tako i onom mentalnom i moralnom, nepristajanjem na to da nam svinje zemlju pretvore u farmu, živote u blato a sve nas u potrošne baterije za vampirski matriks. Samo zbir ličnih higijena pojedinaca može činiti higijenski zdravo društvo.
Ne rukujte se sa njima, jer će oni zauzvrat rukovati vama. Svojim prljavim i okrvavljenim rukama žele da uprljaju vaše, jer znaju da će vas tako najlakše navući na poslušnost. Utrati vam strah od izmišljene kolektivne krivice za lična zlodela njih i njihovih. Znaju da, ma koliko prali ruke, svoju prošlost neće moći da operu nikad pa im je jedini cilj da uštrokave vašu budućnost zarad sopstvenog opstanka.
Uskoro opet počinje ludilo predizborne kampanje, a njima je - od vrha do dna te SNS piramide pojedinačne nemoći i kolektivne sumanutosti - već pošla pena na usta. Kao da, božemesakloni, sapunom umesto ruku peru svoja lažljiva usta.
Džaba, niko normalan ne bi ustanovio Svetski Dan pranja usta sapunom. Osim...
A pena hoće da krene i od previše mućkanja, naročito kada je sadržaj pod gasom.


Eno, Vesić je sinoć ličnim primerom pokazao kako to izgleda, šutirajući po centru Beograda sopstvenim petama sopstveno debelo dupe u pokušaju da pobegne od građana kojima se zgadio svojim ponašanjem. Umalo da napravi pena party - bez sapuna. Njemu ne bi pomogli ni sapun, ni šmirgla, ni panol pasta.
Rende?
Možda.

***
Jedna od ovdašnjih omiljenih nebuloza glasi "Srbi vole čvrstu ruku", što je klasičan izgovor koji naprosto obožava svaka kriptofašistička vlast kada hoće sebe da opravda a da se ne ogoli, mada ga voli i obeućena masa nevoljna da mrdne zbir lenjih guzica. Kako god bilo,a jeste i biće, niko ne voli prljave - čvrste ili meke - ruke.
Oni koji ih ne peru, rade to jer su digli ruke od sebe.
Oni koji ih namerno prljaju, rade to jer lažu da su veliki radnici.
Nisu, samo su veliki lažovi i lopovi a ruke ih uvek odaju, bez obzira da li su oprane.
Njihove su ruke, baš poput njihovih duša i savesti - uvek štrokave, i takve će ostati.
Oni nikada - ali baš nikada - ne peru ruke nakon čitanja toaletoida ili konferencija za "novinare".
Po tome ćete ih uvek prepoznati, bez izuzetka.

Sunday, 16 September 2018

Kad se neko nečem dobrom nada



Nada je jedina stvar jača od straha.
- predsednik Snou (The Hunger Games)

Snou ovo kaže u trenutku kada shvati koliki uticaj glavna junakinja Ketnis ima na okruge koji odbijaju da se povinuju njegovoj upravi. Svi njegovi pokušaji da ih disciplinuje uterivanjem straha propali su pred nadom da je sloboda moguća. Za promenu, u nameri da slobodno žive, stanovnici tih okruga su počeli da se bune do tačke na kojoj dovode sopstvene živote u rizik - upravo zato što su konačno videli nadu u svojim težnjama da slobodom.
Zamislite samo koliki uticaj bi ova rečenica imala na nečiji život ako bi bila u potpunosti primenjena kao životni moto. U životu postoje razne sitnice, npr. poput nade da ćemo po kišnom danu naći mesto za parkiranje blizu ulaznih vrata. Postoje i "srednje" nade, poput one da će nam neka veza uspeti na duže staze. A postoje i velika iščekivanja, poput nade da ćemo imati ispunjen život.
Međutim, sve te nade strah može uništiti ako mu se to dopusti čak i na tren.
Kako provesti život pun nade? Na šta to liči, da li je tako nešto uopšte moguće?
Moguće je. Takav život ima četiri osnovna postulata:
  1. Srčanost: Da bi nadanja bila efikasna, nečije srce, duša ili duh moraju biti usaglašeni sa nečim većim od njih samih. To obično zahteva neku vrstu duboke vere (npr. poput vere u Boga kod religioznih ljudi). Takvo gledište predstavlja konstantan podsetnik da je život mnogo više od onoga što možemo da vidimo u nekom trenutku (dugom ili kratkom, svejedno). Takvo gledište daje prednost jer smanjuje efekat straha svakome ko polaže nadu u budućnost.
  2. Optimizam: Nada nije negativan, već bi se pre moglo reći da je pozitivan način gledanja na život i svet. To se ogleda u traganju za najboljim osobinama kod drugih, to je motivacija da se stremi ka višem, želja da se traga za optimističnim rešenjem u svakoj situaciji. Takvi ljudi radije prihvataju pozitivne nego negativne modele nadanja. Sve to inspiriše poverenje i entuzijazam koji su bitni elementi u suzbijanju straha.
  3. Mogućnosti: Bez izgleda na promene, nema mogućnosti. A bez mogućnosti nema mesta realnim nadanjima. Nečija sposobnost i sklonost ka promenama jača atmosferu mogućnosti za promene; kada vide takvu osobu, onda i drugi bivaju ohrabreni da krenu putem promena. Ta promena hrani nadu kod drugih i umanjuje snagu njihovih strahova.
  4. Energičnost: Nada umire ako nema goriva koje bi je pokretalo. Neophodno je stvoriti energiju koja pokreće nadu u opstanak. To mogu biti neke svakodnevne aktivnosti, kada se ponovo fokusiramo na sopstvenu svrhu, viziju ili misiju u životu. U roku od samo nekoliko minuta, na taj način možemo ponovo napuniti baterije svoje nade i one će izdržati ceo dan. Nada koja ima konstantan izvor energije, nikada ne nestaje.


STRAH i NADA predstavljaju dva osećanja koja sami razvijamo u okviru naše ličnosti. Strah je obično definisan kao "iščekivanje ili briga zbog nečeg lošeg ili neprijatnog", dok je nada definisana kao "iščekivanje puno poverenja u pozitivan ishod".
Kada strah obuzme sva naša čula, i tako nas parališe, počnemo da se ponašamo asocijalno, padamo u depresiju, upropaštavamo sopstveni život. Počnemo da izbegavamo svoje svakodnevne uobičajene aktivnosti, krećemo u negativan stil života. Tada depresija, anksioznost, gnev upravljaju našim životom, dovode nas u stanje kada izgubimo sve svoje sposobnosti. Snažno osećanje straha može čoveka dovesti dotle da upropasti svoj život, pa čak i digne ruku na sebe. Strah da nešto ne izgubimo, propustimo, strah od neuspeha, samoće, od sebe samog, strah od ovoga ili onoga... uz pomoć straha ne postiže se ništa. Strah nas sprečava da radimo ono što bi inače trebalo da radimo, on nas veže; strah je duboko negativno osećanje.
Sa druge strane, nada je tako privlačna - i besplatna. Ukoliko prihvatimo pozitivan stav i verujemo u sebe i društvo, na odličnom smo putu da nadvladamo sopstvene slabosti. Nada predstavlja najsnažniju pokretačku silu u životu. Nada je pozitivnost kada je svuda naokolo tama, to je svetlo u mraku. Nada motiviše, hrabri, unosi optimizam - a u životu on nam je najpotrebniji. Kada sve izgleda pogrešno, kada bi smo da odustanemo od svega u strahu, nada je emocija koja će nas iznova pokrenuti da još jednom pokušamo - nada donosi uspeh i sreću, definitivno.
Možemo se istovremeno i nadati i strahovati, ali nada predstavlja "ne predajem se" stav dok strah predstavlja gubitnički osećaj. Ovaj par zajedno, daje nam svu snagu neophodnu da se suprotstavimo životnim preprekama i nedaćama. Gubitnički osećaj generiše strah koji nam pomaže da razumemo svoja ograničenja, prepeglamo ih i potom uspemo u životu. Nada i strah idu ruku pod ruku. Upravo zbog toga, nada i strah zajedno predstavljaju najsnažniji lek za sve naše životne probleme.



Dakle, šta je jače - nada ili strah?
U principu, to su podjednako snažna osećanja. Međutim, koje je od ta dva u određenoj situaciji jače, prvenstveno zavisi od nas samih. Težnja ka strahovanju zaista jeste veća, ali ne i jača od nade, baš zato što nadanje u nešto što smo sigurni jače čak iako to ne možemo da vidimo.
Strah često povećava jaz između naših ciljeva. Ponekad u strahu odustajemo od posla; strah od bilo čega - neuspeh, sramota, ugled - postaje prepreka koja nas ometa u pokušaju da ostvarimo svoje snove. U mnogim situacijama, strah je ono što nas parališe. Strah od duhova, smrti ili propasti - strahovi poput ovih proganjaju nas tokom celog života, koliko god se trudili da ih ignorišemo ili čak znamo da su u potpunosti iracionalni. Pa kako onda uspevamo da nadvladamo svakog od njih i preživimo svaki tren svog života?
Tu na scenu izlazi nada, kao sjajno svetlo u najdubljoj tami. To svetlo obasjava okolinu i omogućava nam da je mnogo bolje sagledamo i razumemo, jer čak i najmanje rađa nadu. Moglo bi se reći da je nada svetlo koje hiljade ljudi vodi kroz život i daje im snagu. Ona je način boljeg života, bez koga bi život ostao bez ikakvog ukusa. Sve što radimo, započinjemo nadom da ćemo u tome uspeti. Nada je sposobna da nadvlada i uništi svaki strah, to je ono za čim bi trebalo da tragamo u životu.



Strah je okean.

Nada je čamac,
a ti u njemu putnik.

Manje se plašite, i mnogo više nadajte.


Christine Hammond: Hope is more powerful than fear

Wednesday, 6 June 2018

Generisanje kulture straha kroz medije


"Ako ne čitate vesti, vi ste neinformisani. Ako čitate vesti, vi ste dezinformisani."
- Mark Tven



Ekstremni govor u srpskom medijskom diskursu vidljiv je na svim jezičkim nivoima: leksičkom, frazeološkom, morfosintaksičkom, stilskom. Na svim ovim jezičkim planovima dominiraju tri jaka mehanizma: dramatizacija, vulgarizacija, žargonizacija, a svi oni služe kreiranju katastrofičnog scenarija, odnosno izazivanju i prizivanju negativnih emocija.
Danas u Srbiji postoji veliki broj dnevnih novina i nedeljnika, ali se istovremeno oseća nedostatak kvalitetnih vesti, istraživanja i analiza, naročito u poređenju sa evropskim praksama i standardima. Neproporcionalno veliki broj tekstova zasnovan je na anonimnim izvorima, uz upadljivo brisanje razlike između pretpostavki, nagađanja, ličnih impresija i činjenica. Mnogi štampani mediji u Srbiji pribegavaju senzacionalizmu, objavljivanju nepotvrđenih informacija, šokantnih i uznemirujućih fotografija i svedočenja, šest puta je veći broj negativno nego pozitivno intoniranih tekstova, pokazuju prethodna istraživanja, a mnogi tekstovi su nastali bez vidljivog povoda i razloga da se o nečemu piše.
Predstavljamo istraživanje koje je sprovedeno u periodu od maja do septembra 2017. godine.

Ekstremni govor u medijima: kako se generiše kultura straha u Srbiji *

Da padnete s Marsa danas i dobijete da pročitate upravo objavljene vesti u Srbiji, ili ćete poverovati da ste stigli direktno u pakao, ili će vas uhvatiti strava da je haos jezivo blizu. U svakom slučaju, možete ugaziti u neki krvav trag, saznati da je sve alarmantno i uhvatiće vas jeza da je na pomolu katastrofa. Čak i ako već nije otkrivena zavera da strane sile kuju pakleni plan da unište Srbiju. Ne izlazite napolje jer je pakleno vruće. Ili olujni vetar uništava sve pred sobom. U svakom slučaju, strahovito nevreme - sudnji dan, takoreći.
Ovo je samo deo leksike i frazeologije koja se danas koristi u domaćim medijima. Centar za nove medije Liber istraživao je u periodu od maja do septembra, ekstreman govor u izveštavanju domaćih medija, govor preterivanja i kataklizme, koji u javnosti proizvodi emocije straha, nesigurnosti, nelagode i paranoje.
Rezultati istraživanja i kvalitativna analiza novinskog izveštavanja, pokazuju da se u Srbiji kroz medije generiše kultura straha.
Ekstremni govor u medijskom diskursu, koji je bio predmet ove opsežne analize, nametnuo se svojom sveprisutnošću. Reč je o izuzetno negativno konotiranom obliku govora, koji se kosi sa načelima objektivnog i nepristrasnog izveštavanja. Zasnovan je na izrazitoj subjektivnosti i neprikrivenoj pristrasnosti, a posebno je manifestan i direktan u naslovima, gde dobija svoje krajnje oblike u svojoj hipertekstualnosti, kao i u formi pretnji, predskazanja, diskriminacije.
  1. Koje novinske rubrike najčešće sadrže ekstreman govor?
  2. Koje se reči najčešće koriste da se izazove strah, nelagoda, paranoja i nesigurnost?
  3. Koliko često se širi međunacionalna i rasna netrpeljivost?
  4. Koliko se često zvecka oružjem?
  5. Da li je realno da se plašimo vremenske prognoze?


Ekstremni govor u medijima u Srbiji (po slajdovima):

1. "Generisanje kulture straha kroz medije: Istraživanje ekstremnog govora u medijima u Srbiji" CNM Liber, 2018 - O diskursu kojim se izazivaju emocije nemoći, nesigurnosti, paranoje
2. Tema i cilj:
Utvrditi nivo zastupljenosti ekstremnog govora u medijima u Srbiji, utvrditi teme u kojima se koristi, utvrditi efekte na javnost.
3. Uzorak i metodologija - uzorak:
Prikupljeno medijskih objava u periodu od maja do septembra 2017. - 36.960.
Ušlo u obradu jer sadrži neke od elemenata ekstremnog govora, hipertekstualnosti ili diskursa katastrofe - 9.436.
Broj medija koji su obuhvaćeni analizom - 16.
4. Uzorak i metodologija - metodologija:
Zadržani podaci su podvrgnuti troslojnoj analizi: određivanje ključnih reči, određivanje rubrike, određivanje vrste ekstremnog govora. Iz analize su izuzeti svi novinski naslovi koji su sadržali informativnost, ili su bili bez upotrebe subjektiviteta, hiperbole...
5. Uzorak i metodologija - prvi rezultat:
Udeo medijskog diskursa koji se može okarakterisati ekstremnim govorom - 25,5%
6. Šta nalazimo u 1/4 medijskih naslova?
Dramatični, preterani, vulgarni, brutalni i senzacionalistički narativi, odnosno ekstremna opisivanja i uznemirujući sadržaji u vestima - EKSTREMNI GOVOR
Izazivanje osećanja straha, nesigurnosti, nelagode, uključujući širenje paranoje i teorija zavere - 
ŠIRENJE STRAHA I NESIGURNOSTI
Šovinizam, nacionalizam, homofobija, mizogine i seksističke formulacije i teme - ŠIRENJE NETRPELJIVOSTI
7. Udeo vrste govora i emocija koje nose:
ekstremno (26%), mizoginija (25%), strah (21%), netrpeljivost (15%), paranoja (14%)
8. Reči ekstremnog govora:
rat, haos, užas, alarm, šiptari, pakao, panika, šok, krv, jezivo, skandal, ustaše, stravično
9. Procenat upotrebe reči ekstremnog govora u naslovu:
haos, jezivo, skandal, šok (do 5%), ustaše/šiptari, užas, seks/grudi (do 10%), panika/alarm (do 15%)
10. Mesta najčešće upotrebe ekstremnog govora - rubrike:
1. hronika (hipertekstualnost)
2. fenomen vremenske prognoze
3. zabava (mizoginija)
4. unutrašnja politika i region (zavere, rat, naoružanje, netrpeljivost)
11. Mesta najčešće upotrebe ekstremnog govora:
fenomen vremenske prognoze - katastrofični scenario
12. Vremenska prognoza:
SUTRA GORIMO NA 42 STEPENA, A ONDA NEVREME TROPSKE NOĆI Bićemo tromi, besni i SVE UMORNIJI, a evo još koliko nećemo moći DA SE NASPAVAMO Macura moli: Nikako danas po penzije!
13. Mizoginija i seksizam - fenomen eksplicitnog voajerizma:
objektifikacija žena, fokus na odevne predmete (bikini, gaćice, brus), fokus na delove tela (guza, grudi, tamo dole, sve)
14. Primeri (zabava):
Đanijeva žena uvukla grudi u maleni bikini, pa se mazila sa mužem na plaži! (FOTO)  PREPLANULA I SVA MOKRA... Karleuša raširila noge u malenom bikiniju, svi blenuli TAMO DOLE! (FOTO) Ona BUKVALNO nema ništa tamo dole! Devojka Adema Ljajića izašla BEZ donjeg veša, sevalo sa svih strana! (FOTO)
15. Hronika - fenomen hipertekstualnih naslova:
brutalnost, preterivanje, ulazak u detalje, preuzimanje uloge sudije pozivanjem na "pravednu odmazdu", kreiranje osećanja sveprisutnih zločina i opasnosti
16. Primeri (hronika) - horor:
Duševni bolesnik napao tri devojčice - pretio im nožem, deca su vrištala da ih spasu! HOROR U ZEMUNU Čoveku čupali nokte, mučili ga i ŽIVOG ZAPALILI HOROR NA DNU TISE Ribari izvukli telo muškarca vezanog sajlom i ciglama oko nogu, u glavi imao RANU OD METKA 
17. Zavere i najave pretnji rata:
zavere 17%, naoružavanje 13%, pretnje ratom 6%, terorizam 5%, ostalo 59%
18. Primeri dramatične pretnje!
Politika u Srbiji se pretvara u horor - PROGRAM OPOZICIJE: UBITI VUČIĆA! ZAVERE VOJSKA SRBIJE: BORBENA GOTOVOST NA NAJVIŠEM NIVOU! Svi koji bi da ruše našu zemlju neće proći! RAT EKSKLUZIVNO OTKRIVAMO: ISIS napada Beograd! TERORIZAM
19. Alarmizam:
Džihadisti PRED VRATIMA EVROPE, osnivaju NOVE BAZE za napade ŠIROM KONTINENTA. Stravično upozorenje naučnika: Ova 3 događaja bi mogla da unište Zemlju, a jedan od njih i čitav svemir! KINA SPREMA UDAR KOJI SAD NEĆE PREŽIVETI: Peking uvodi zlatni standard!
20. Kosovo, Hrvatska, Amerika - širenje netrpeljivosti:
1. Šovinističko izveštavanje
2. Isticanje nacionalnog ponosa
21. Netrpeljivo izveštavanje:
DRAMA! ALBANCI MITROVIĆA UBIJAJU U PRITVORU! Nema kraja strašnom šiptarskom nasilju! RAZOTKRIVEN ZLOČINAČKI PLAN HRVATA! Ustaše spremale NAPAD DRONOM NA VUČIĆA I DODIKA! (VIDEO/FOTO) Američka ambasada u Srbiji KONAČNO SRUŠENA DO TEMELJA!
22. Karakteristike "ekstremnih" vesti:
- irelevantne
- bez eksplanatorne moći
- uvećavaju kognitivne (logičke) pogreške
- inhibiraju ispravno zaključivanje
- generišu negativne emocije
- legitimizuju etnonacionalizam, antagonizam, ksenofobiju i šovinizam
- dovode do desenzitivizacije pred iskustvom nasilja
- uzbunjuju javnost
23. Istraživanje je deo projekta "No Hate Hub" CNM Liber. Više informacija: blogopen.rs i office@blogopen.rs



Ovo istraživanje je Centar za nove medije Liber realizovao zahvaljujući podršci Fondacije za otvoreno društvo, Srbija. Na ovom istraživanju, kvalitativnu i kvantitivnu analitiku je radio tim CNM Liber, Tatjana Vehovec, i stručni saradnici dr Svetlana Slijepčević (lingvistkinja) i dr Aleksej Kišjuhas (sociolog).
- kompletan izveštaj istraživanja, u pdf formatu

* Ovaj blogpost je deo serijala tekstova na temu straha i huškanja na strah (fearmongering):
06.12.2012. Strah - deo prvi
22.11.2013. Dreadlords, mirno!
13.10.2015. Kad se u čoveka useli strava
28.11.2015. Epidemiologija straha
30.08.2016. Hoću da znam
20.09.2016. Soba 101
10.10.2017. Svi smo mi muzeji straha
02.01.2018. Plašim se...

Tuesday, 2 January 2018

Plašim se...


Na prvi pogled, čini se da su pred nama uzrok i posledica.
Lavina komentara koja je usledila samo pokazuje da ovdašnji narod izgleda ne vidi šta On i njegovi zaista rade, tj. kakve stvarne poruke šalju ovakvim i sličnim izjavama:

"додје", "ће да напредовати", "градјане"... ako je i od Танјуга - mnogo je

Problem je zapravo višestruk, i ne baš tako jednostavan kao što izgleda. Da budemo iskreni, ima i nekih koji ovde ne vide nikakav problem, ali takvima se nećemo baviti jer postoje ljudi koji za to naplaćuju svoje profesionalne usluge.
Stvar sa gornjim izjavama je jasna: Vođa je "nešto" rekao, dežurni "dobošar" je iskočio spremno nadrnčan iz soški da doda malo šlaga - i to je to. Međutim, "dobošarka" je ovo izjavila mesec dana pre Vođinog prednovogodišnjeg napada logoreje, a ne nakon toga, i ako zamenite redosled ovih izjava (shodno trenutku kada su izrečene) nikada ih nećete povezati. Naročito ne kada u obzir uzmete taj vremenski razmak od mesec i kusur dana, što je duže od procenjenog vremena trajanja pamćenja prosečne srbistanske glasačke kokoške.
Kamo sreće da je to sva složenost ovih nadasve plitkih izjava sa vrha vlasti... ali nije.
Izjava "dobošarke" nije vredna pomena, jer je taj tekst ionako pre toga već bio napisan i spreman za deklemovanje, samo je ona tog puta izvukla najkraću slamku i zdušno istrčala na svetlosti pozornice Teatra Mržnje da to izgovori. Ono što je bitno jeste činjenica da je autor obe izjave jedan te isti čovek; nebitno je da li je to lično naškrabao mešanjem ćirilice i latinice tj. srpskog i engleskog jezika (što itekako ume da mu se omakne) ili je za domaći zadao nekom od možganja iz svog "kreativnog tima" sa dijagnostifikovanim trajnim oštećenjem poimanja realnosti uzrokovanim hroničnim kontrabrejnstormingom.  
Dakle, vođa je zabrinut za stado.
Boji se da bi broj ovaca mogao da opadne, pa veli kako bi mogao i da napazari po koju sa strane. Naravno, ovde se uopšte ne radi o radnicima, jer bi onda morao da nabavlja nove magarce za svoje krdo. Ali, kome je ovde još stalo do rada? Pa, uglavnom nikom, i ta brojka se obrnuto poporcionalno kreće u nivou broja onih zainteresovanih za radno mesto. Zato su mu potrebne ovce: plašljivije su, idealne za šišanje i prerađevine, daleko su manje tvrdoglave i glasne od magaraca, od kojih manje mogu da rade ali neuporedivo više umeju da slušaju, po komandi zauzimaju radna mesta i tamo ne rade ništa osim da se plaše i pasu, magarac ume i da pobegne iz krda ako mu se ćefne dok ovce na tako nešto uopšte ne pomišljaju. Doduše, i ti magarci se daju izmanipulisati: samo im podmetni dva plasta sena, izbor između "manjeg i većeg zla", pa da vidiš čuda kako se tvrdoglavost okreće protiv njih samih.

Pawel Kuczynski

U izjavi tzv. predsednika Srbistanske džamahirije postoji samo jedna ključna reč, i sve ostalo (pa i akontativna izjava "dobošarke" koja je spletom nesrećnih istorijskih okolnosti istovremeno i narodni poslanik u Skupštini Srbije) izrečeno samo služi da tu izjavu što dublje utisne u mozak stada:


On je svoju izjavu započeo sa "Plašim se...", a kada se On plaši onda ima da se plaše svi - i tačka. U stvari, On i ne mora da se plaši, ali stado to (naravno) neće nikada saznati. Kada jedan višestruko dokazani palanački ksenofob i licemer kaže da se boji opadanja broja radnika, te da će "proizvoditi sve više mladih naučnika i čuvati ih" (kao da se radi o kinder jajima, brojlerima ili jaganjcima, a ne živim ljudima), a da pritom:
- sve više raste jaz između njegove burazersko-ortačke kaste i partijskog bašibozuka sa jedne, te ostatka društva (koje se polako ali sigurno pretvara u masu prolova) sa druge; 
- njegov ministar Vujović pre dve godine odvaljuje "ako vam se ovde ne sviđa idite iz Srbije, nađite drugu državu" (nebitno kome u konkretnom slučaju, on to ionako govori svima svakodnevno i godinama unazad), doda da će morati da uvozi radnike iz inostranstva a dobošarka dobaci kako jedva čeka migrante...
kako tu papazjaniju besmislenih izjava tumačiti drugačije, nego kao totalno zamajavanje i čisto lupetanje.
Svakako, u kontekstu mesta i vremena, poruka Vučićeve izjave je trebalo da glasi: "otvorićemo toliko puno fabrika da više neće biti nezaposlenih Srbalja, pa će onda u njima morati da rade i neki stranci kako bi te silne novootvorene fabrike mogle da posluju profitabilno."
Šta i kako ova vlast otvara - bolje da ne otvara ništa, jer na svaku "novootvorenu" fabriku uz pomoć nenormalno visokih (i besmislenih) državnih subvencija ide zatvaranje nekoliko domaćih propalih, u čijem propadanju je žestoko saučestvovao bivši režim koji upravo sada vlada ovom zemljom. 
Iz ove zemlje odlazi sve veći broj njenih građana, sa i bez univerzitetskih ("naučničkih") diploma tj. nezaposleni i trenutno zaposleni podjednako, da bi i sa postojećim "fabrikama" pad broja nezaposlenih morao da bude sve osetniji. A nije. Pa kako to, ko tu laže? Kako stoje stvari, lažu svi a najviše laže Veliki Brat, Vođa, prasac Napoleon, Mustafa Mond, Tetragramaton, Matriks, Drug Čelični, Najveći Sin... ili kako god da ga zovete.
Srbiji trebaju radnici, oni koji stvarno nešto rade, upravo zato što se kradikalski kadrovi u vrtoglavo rastućoj krivi besomučno tovare u preduzeća i institucije koje se finansiraju iz budžeta, ali i u tzv. privredu, čak i kod privatnih vlasnika fabrika, kojima se isplati da prime po koje mezimče Velike Partije u zamenu za inspekcijsko, sudsko i zakonodavno slepilo. Naravno, nisu naprednjaci to izmislili, ali jesu oni koji ih danas vode i oni sa kojima su danas opet u koaliciji baš kao i devedesetih godina.

Vučić priča o novim fabrikama kojima će nedostajati radnici, kao da ima nameru
da otvara predindustrijske manufakture a ne savremene automatizovane pogone.
(gornji grafikon se odnosi na SAD, ali...)

Priča o migrantima "koji će nam silovati žene na ulicama" (koja nije nova niti originalna), pretvorena je u priču o migrantima "koji će nam ukrasti radna mesta", jer u ovu zemlju više nema ko drugi da dođe posla radi. Ovde ne dolaze obični radnici, pa čak ni inženjeri niti "naučnici" iz inostranstva, već samo firme koje žele što veći profit sa što manje troškova za radnu snagu (troškove opreme i sirovina ne mogu da smanje, ukoliko im je stalo do održanja nivoa kvaliteta proizvoda) plus "nepotrebnu papirologiju i besmislene propise koji ometaju biznis" (zato su tu ona partijska uhebljenja, kao zalog sigurnog bizMisa). Migranata u Srbiji ima nekoliko hiljada, i ova zemlja im ni u snu nije konačni cilj. Čak ni da ovog trenutka Tito ustane iz groba i ponudi im sve, kao onomad Arafatu, tvrdim da niko od tih očajnika ne bi ovde ostao ni da radi niti da živi. Cilj spominjanja migranata je stara, otrcana fora stvaranja nepodobne manjine, žrtvenog jarca, strašila koje precizno opisuje Gebels, ali i Lorens Brit, Umberto Eko, Bertrand Rasel, Noam Čomski, Oldos Haksli, Džordž Orvel, Milton Majer i brojni drugi autori i istraživači totalitarnih režima otkad je sveta i veka.
Ta "nepodobna manjina" je imala različitu formu u raznim totalitarnim režimima, od Jevreja u Nemačkoj, preko "klasnog neprijatelja" u boljševičkim režimima, budističkih sveštenika u Kini, do obrazovanih u Pol Potovoj Kambodži Crvenih Kmera. Pokušajte da pogodite koja je od pobrojanih "nepodobnih manjina" najbrojnija u Srbiji, iako ih od svake ima pomalo - i po potrebi. Koga to najviše mrze Crveni Kradikali?
Da, upravo ona grupa iz poslednje rečenice Vučićeve izjave, na koju se licemerno poziva da će je prvo namnožiti pa onda čuvati... k'o poslednje kilo lepka za plakate dan pred izbore - pa onda udri, u noći subotu na nedelju. Sve to isto važi i za napredne naučnike, i njihovo znanje.
Važi i za domaće radnike, koje stranim investitorima ovdašnja vlast nutka na najogavniji bordelski način.
U Tanjugarinoj vesti kriju se neki od principa manipulacije ljudima, koje je opisao Čomski:
- ovom izjavom se zapravo skreće pažnja sa problema čiji je uzročnik upravo onaj ko je izgovara (hakslijevsko "man's almost infinite appetite for distraction" se može prevoditi kao čovekova neutaživa želja za uživanjem ali i odvraćanjem pažnje)
- dečjim rečnikom se obraća narastajućoj masi poklonika ispranih mozgova, od kojih se prvenstveno očekuje hiperemotivna reakcija usmerena na "nepodobnu" manjinu a ne na kastinsku vlast koja sve manje prikriveno krade i sve teže prikriva sopstvenu nesposobnost i nameru da učini nešto korisno po celokupno društvo
- "dobošarka" unapred dodaje fusnotu na izjavu koja tek treba da usledi
- rame uz rame s tim ide i beskonačno veličanje gluposti 24 časa dnevno
- sama ideja obrazovanja i sticana znanja do apsurda je diskreditovana fabrikovanjem "naučnika", "mastera", "doktora" i ostalih povečernjih diplomaca-upravnika
Budite uvereni da će u narednoj kampanji (za bilo koje izbore) naprednjaci koristiti onaj stupidni miting DS i Dveri u Mladenovcu uperen protiv migranata, pre neku godinu. Demokrate i Dverinje su sa tim protestom ispali najobičnije zatucane seljačine; naprednjaci su od migranata napravili biznis.

Šredingerovi (i)migranti:
istovremeno kradu radna mesta i neće da rade jer su lenji

Vratimo se onom stadu, za koje je AVođa silno zabrinut - i uplašen.
Etjen de la Boesi u 16. veku piše o politici poslušnosti i dobrovoljnom ropstvu. Četiri veka kasnije, Haksli govori o "trovanju stadom", koje najveći demagog u istoriji (Hitler, naravno) opisuje sledećim rečima:
"Mase su u potpunosti dostojne prezira. One nisu sposobne za apstraktno mišljenje i nezainteresovane su za bilo koju činjenicu izvan kruga svog neposrednog iskustva. Njihovo ponašanje određuju, ne znanje i razum, već osećanja i nesvesni nagoni. U tim nagonima i osećanjima ukorenjeni su njihovi pozitivni i negativni stavovi. Da bi bio uspešan, propagandista mora da nauči kako da manipuliše tim nagonima i emocijama.
Pokretačka sila koja je izazvala najveće revolucije u svetu nikada nisu bila neka naučna učenja koja su zavladala masama, već uvek odanost koja ih je inspirisala, i uvek neka vrsta histerije koja ih je terala u akciju. Ko god želi da ovlada masama, mora poznavati ključ koji će otvoriti vrata njihovih srca.
Govornik može da utiče na te skrivene sile mnogo efikasnije od pisaca. Čitanje nije kolektivna nego privatna aktivnost. Pisac se obraća samo pojedincima, koji sede sami u stanju normalne trezvenosti. Govornik se obraća masama pojedinaca, koje je otrov stada već dobro pripremio. Oni su prepušteni njegovoj milosti i, ako dobro poznaje svoj posao, on može s njima da radi šta mu je volja.
U masama caruje nagon, a iz nagona nastaje vera. Dok zdrav, običan narod instinktivno poravnava svoje redove da bi oformio zajednicu (sa Vođom, što se podrazumeva op.a.), intelektualci vrludaju tamo-amo, kao kokoške u dvorištu. S njima čovek ne može da stvara istoriju; na njih se ne može računati kao na elemente koji čine zajednicu.
Sva uspešna propaganda mora se ograničiti na nekoliko golih nužnosti, a onda se mora izraziti u nekoliko stereotipnih formula. Te stereotipne formule moraju se neprestano ponavljati, jer ćemo jedino neprestanim ponavljanjem na kraju uspeti da u pamćenje gomile utisnemo jednu zamisao.
Svet nema sivih nijansi: sve je ili đavolski crno ili nebeski belo. Propagandista mora da zauzme sistematično jednostrani stav u pogledu svakog problema kojim treba da se bavi. On nikada ne sme da prizna kako može da ne bude u pravu, ili da ljudi koji drugačije misle mogu biti bar delimično u pravu. Sa protivnicima se ne treba raspravljati, njih treba napasti, nadglasati ili, ako postanu prevelika smetnja - likvidirati. Moralno gadljivi intelektualac može biti šokiran takvim stvarima. Ali mase su uvek ubeđene da je aktivni napadač uvek u pravu."
Strah sateruje ovce u stado, bez obzira da li je ono doslovno ili figurativno.
Zbog svega toga, dr Bertrand Rasel zaključuje:
"Kolektivni strah stimuliše instinkt stada, sa namerom da izazove svirepost prema onima koje ne smatraju pripadnicima tog stada."


Sve to smo videli i kod Orvela, u "Životinjskoj farmi" - svinje su protiv farmera podigle bunu među životinjama; farmer je pokušao da dovede pomoć - u ljudima, ali i drugim životinjama koje bi radile umesto njegovih - što mu nije uspelo; nakon proterivanja ljudi, vepar Napoleon preuzima kompletnu vlast, usput sve vreme plašeći ostale da će ih ljudi napasti, porobiti i dovesti druge životinje na njihovo mesto; konačno, niko se više ne buni u strahu da ne bude "zamenjen" (ubijen ili proteran), čak ni kada svinje i ljudi sklope novi pakt o podeli vlasti na toj i drugim farmama, dok na njihovu farmu redovno pristižu nove životinje koje više ništa ne pitaju niti se bune.

Srbiji nije preostalo još mnogo margine do prelaska u stanje potpunog straha od straha, kada je konačno i apsolutno sve moguće. Eto vam čuvene pobede Severne Koreje nad Amerikom u finalu Svetskog fudbalskog prvenstva u Brazilu, ako ne verujete da su čuda moguća. Išao je i direktan prenos tog finala na dnrkorejskoj TV... kako onda - nije moguće?
Pa takve prenose u Srbiji gledate svaki dan.

Blago ovom narodu kad ima ko da se plaši za sve nas, ne znam kako bi smo izdržali onoliku svetsku nepravdu...

Tuesday, 10 October 2017

Svi smo mi muzeji straha


10. oktobar je Međunarodni dan mentalnog zdravlja. Njegova svrha je podizanje svesti o problemu mentalnih oboljenja kroz edukaciju o toj temi kao i skidanje stigme sa onih koji su prinuđeni da se sa tim problemom nose, što bi upravo njima trebalo da posluži kao ohrabrenje da potraže podršku i stručnu pomoć umesto da o tome ćute i time samo još više hrane svoj problem.


Danas je drugi utorak u oktobru, predviđen za godišnje obeležavanje neformalnog Dana suočavanja sa sopstvenim strahovima. O njemu je već bilo reči na ovom blogu, ali vredi podsetiti se činjenice da strah nije bolest već prirodna odbrambena reakcija organizma na određenu pretnju. Problem nastaje kada strah preraste u namerno indukovano kontinuirano stanje uma (svesti i podsvesti, podjednako), kako kod pojedinca tako i kod celokupnog društva. Ta situacija je česta u totalitarnim društvenim sistemima, od otvorenih diktatura do tzv. fasadnih demokratija, u kojima klika na vlasti svim sredstvima brani stečene pozicije i privilegije, a jedno od najefikasnijih sredstava za uspeh takvih težnji predstavlja držanje građana u stanju konstantne zastrašenosti.
Čest je primer da režim, koja povede pa izgubi neki rat, a igrom slučaja i dalje (ili opet) vrši vlast, od prvobitno ratnohuškačkog (eng. warmonger) postane strahohuškački (eng. fearmonger).
Zastrašivanje sprovodi i vlast koju pretežno čine potpuni nesposobnjakovići i neznalice, ignoranti, kojima je kao mantra protiv straha od ljudi koji stvarno nešto znaju (za razliku od njih), u poprilično plitku svest urezana orvelijanska maksima "Ignorance is strength / U neznanju je moć".
Kako, ali zaista - kako je islednik O'Brajen mogao da zna šta je najveći strah Vinstona Smita, pa da mu u Sobi 101 na glavu okači kavez sa pacovima? Ne, nije mogao da mu čita misli, jer bi tako nešto bilo u dubokoj suprotnosti sa suštinom sistema koji O'Brajen predstavlja. Radi se o samom sistemu, koji obične ljude poput Smita sistematski navodi da se sami odaju o svemu što u sebi kriju, pritom ih ohrabrujući da to što pre i iskrenije učine - tim bolje po njih. Ministarstvo Istine je imalo na raspolaganju tridesetak godina (baš kao što je to slučaj sa današnjom Srbijom) da razvije sistem nadziranja i kontrole građana, koji je pored te svoje osnovne svrhe ispunjavao još jednu: ispiranje mozga pojedincu i njegovo utapanje u masu, besmisleno i beskonačno zaljubljenu u Vođu. Celo jedno društveno uređenje zasnovano na Stokholmskom sindromu.
Najbolje sredstvo za postizanje tog cilja, kroz ljudsku istoriju, bio je i ostao strah.

Charles Bukowski "Poem for nobody"

Hobsijanski strah od smrti, kao glavni pokretač društvenih (i individualnih) tokova, i naročito (podsvesan i užasavajuće snažan) strah od smrti usled gladi, podstiče sva društvena (i ne samo ta) zla ovog sveta. Čovek koji je večito gladan straha od smrti usled gladi, kada se jednom dokopa vlasti, bez ustezanja i izuzetka krene da halapljivo grabi sve više i više, u potpunosti gubeći samokritiku i samokontrolu. Takav vođa će stoprocentno odvesti društvo na stranputicu; istorija ne beleži niti jedan jedini drugačiji ishod takvog stanja.
On na taj način postaje strahoman - ovisnik o svojim i tuđim strahovima.
Takav čovek ima i konstantnu potrebu da sve oko sebe drži u stanju straha od smrti usled gladi, prisiljavajući ih da opstaju na minimumu resursa i ljudskog dostojanstva. Takvim robovima straha je dovoljno sve što im se potom ponudi - od bajatih sendviča u razdrndanim autobusima kojima predizborno špartaju širom naše zemlje ponosne, preko smanjenja penzija za 20% pa povećanja za 2%, dve flaše zejtina i tri sardine, zapošljavanja u "državnoj službi" u vreme licemerne zabrane istog, do trovanja ono malo preostalog razuma besramnim lažima koje se svakodnevno prolivaju iz naših malih... telekrana?
Da, Orvel nije mogao da predvidi brainwashing putem interneta, ali jeste predvideo video nadzor kroz svoje "telekrane" u domu svakog stanovnika Okeanije. Takav nadzor je danas apsolutno nemoguć bez interneta. Dakle, nedostajalo je još samo da imenuje tu mrežu putem koje Veliki Brat vidi sve. Već će se naći neko ko će "samo raditi svoj posao" i revnosno beležiti sve vaše tikove, običaje, navike.
I strahove, naravno.
Prvi korak u pobedi nad tim zlom predstavlja upravo suočavanje sa sopstvenim strahovanjima. Zaista, strah nije bolest, ali zašto jeste izbor kod toliko velikog broja ljudi?
Zato što im je razorena percepcija perspektive, poimanja boljeg i težnje ka istom, shvatanja da je pravo na bolji život apsolutno pravo svakog živog čoveka, baš kao i obaveza da to ne radi na štetu drugih. I baš smo kod ovog poslednjeg najtanji, jer je to najslabija karika na koju udaraju svi Gebelsi i O'brajeni ovog sveta. Dehumanizovani strahom, ljudi postaju bezosećajni i u potpunosti potiskuju osećaj empatije i solidarnosti sa drugima - a upravo taj osećaj predstavlja kohezionu silu koja ljudsko društvo čini različitim od termitnjaka, krda bivola ili oblaka skakavaca.


Prepušteni najdubljim strahovima od gubitka života (sopstvenog i sebi bližnjih) - prečesto u potpunosti neopravdanim, ljudi podležu mentalnim oboljenjima čiju glad ni kilotona bensedina i sličnih narodnih droga ne može da nasiti. Depresija, anksioznost, šizofrenija... sve su to tzv. F-bolesti koje pogađaju milione ljudi širom sveta, a tako je i u Srbiji u sve većoj meri - i to ne "od juče". Statistika Svetske zdravstvene organizacije kaže da 25% ljudske populacije ima neko iskustvo sa mentalnim oboljenjima; kako stoje stvari, u Srbiji ćemo biti srećni ako makar toliko ne bude imalo iskustva sa istim. Šanse za tako nešto su svakoga dana sve slabije.
Pojaviće se već neko, ko će se napraviti nevešt - ili blesav - pa pitati "a zašto je to tako"?
Zato što se bavljenjem simptomima ne leči uzrok. A uzrok je svima isuviše dobro poznat da bi i dalje okretali glavu od njega; pa opet, oni i dalje to čine i ne vide da time samo produžavaju sopstvenu a ne njegovu agoniju.
Ne radi se ovde o tamo nekom istorijski prolaznom i skoro beznačajnom Vučiću (i njemu sličnima, kojih je samo na prvi pogled bezbroj), već o našoj sklonosti da upravo takvima prepuštamo u ruke svoju i sudbinu drugih oko nas. A skloni smo zato što smo, uz pomoć straha, tako na(v)učeni.
To, što ste se preko Velike Partije negde "zaposlili" ili ogrebali sitnu kintu, smazali po koju mrvicu na beskonačnim "mitinzima podrške", ne rešava nijedan i ničiji problem - pa ni vaš. Samo ste ga privremeno odložili u fijoku sa prljavim čarapama i usranim gaćama, ormar sa kosturima i ostale prividne Zaborave, odakle će kad-tad ponovo izleteti i višestruko jače vas udariti u glavu. Da, ne tuđi, već upravo vaši problemi i strahovi.
Zastanite na trenutak svi, i oni "za" i oni "protiv" nekoga ili nečega, pa porazmislite o tome kakav bi vam bio život kada bi ste uspeli da pobedite neke od svojih najvećih strahova. Šta bi sve tada bio drugačije? Eto šanse - ne mora čak ni ovog dana ili časa, već bilo kog i bilo kada - da se suprotstavite svom strahu, prevaziđete ga i zgrabite život.

To počinje jednim malim i kratkim, ali zato neverovatno snažnim - NE.
Ne pristajem.

Građanski krug o strahu:




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...