Wednesday, 13 August 2014

Talk to the hand


Današnji Peščanik prenosi tekst Tomasa Breja, originalno objavljen 8. avgusta u nemačkom Špiglu, na temu falsifikovanih akademskih zvanja koja poseduju neki od najviših srbijanskih funkcionera, u kome između ostalog kaže i sledeće: 
"Svemoćni premijer Aleksandar Vućić je odlučio da prekine špekulacije. Akademske optužbe protiv njegove desne ruke, ministra unutrašnjih poslova Stefanovića, su nešto najgluplje što je ikada čuo."

Da ostavimo sada po strani raspravu o plagijatima, koja i dalje traje iako je sve jasno, i osvrnemo se na jednu asocijaciju koja se sama nametnula prilikom čitanja ovog citata teksta sa Peščanika. Da li ste čuli za frazu iz Engleskog jezika, često ponavljanu u akcionim filmovima, koja glasi: "Talk to the hand"?


Fraza 'talk to the hand' se može prevesti kao 'pričaj sa rukom' ili 'obrati se ruci'; međutim, njen smisao se mnogo bolje odslikava u domaćim frazama 'pričaj u vetar' ili 'pričaj sa zidovima'.
Koristi se kada neko na sarkastičan ili prezriv način želi da sagovorniku stavi do znanja kako ga uopšte ne zanima to što ovaj priča. Frazu često prati i gest rukom: šaka postavljena dlanom prema licu sagovornika, kao da se time o nju odbijaju njegove reči, poriče prisutvo - pa čak i samo njegovo postojanje. Upereno, pa zatim lučno unazad uz okretanje glave, kao kod plivanja kraul stilom (videti uputstvo za upotrebu, na gornjoj slici).
Smatra se da korišćenje pomenute izjave i pratećeg gesta za cilj ima svesnu uvredu onoga kome je namenjena. U ovim krajevima to najčešće počinje sa 'nemoj ti meni', 'ne zanima me', 'okači ti to mačku o rep' i sličnim verbalizmima kvaziimperativnog tonaliteta, začinjenim obaveznim žustrim rukomlatom širokog otkosa nalik Kejtovim karate udarcima.
Ova fraza, propraćena odgovarajućim pomenutim gestom, sagovorniku šalje jasnu poruku:
Umukni!


Da ne bi morao svaki čas da razdvaja teškom mukom slepljene prste, cepa čakru & remeti nirvanu, plus ponavlja 'talk to the hand' odbivaljku, Gospodar V. kraj sebe uvek drži odanoga drmr Vnutrašnjeg (negdašnjeg ladyspokesmana Parlamenta, iz prohujalih vremena PPV-ovanja), čiji je jedini zadatak baš to - da bude Gospodareva (desna) ruka kojoj ćete se obratiti, na koju ćete adresirati svoje gluposti.
Cilj je toliko jasan, da sredstvo samo po sebi prestavlja opravdanje.

Doduše, bogat jezik (poput Srpskog), ima mnoštvo sličnih fraza i još sličnijih hiperasocirajućih reči na račun gorepomenutog & jošgorepomenutijih. Evo, na primer, probajte - zec.
Klizi kao voda, uklapa kao tetris.

***
Doduše, ni Gospodar V. nije mogao da izbegne da i sam ne popije jednu ruku.
Tek da se zna kako i mi frazu za trku imamo, čuvenog Sv. Rukoljuba Karića.


Mada, ovo je ipak neka druga ruka, za neke druge najgluplje stvari i prilike. Sve je to ionako prohujalo mnogo pre nego što je vihor pomislio da duva.

What comes up, must go down.
Što bi gore, biće dole.

Monday, 11 August 2014

Ništa između


Sanja i Bojan Jovanović, roditelji Luke koga je u noći 26. jula neka zver pregazila kolima kao da je pseto, traže da im ova država kaže kako je konačno uhvatila i uhapsila ubicu njihovog sina, umesto da im policijski funkcioneri "pružaju podršku kao građani i nadaju se da će taj vozač biti uhvaćen, iako ih je možda neko navodio na pogrešan trag". Tako je već 17 dana.
U stilu poznate radikalske tradicije, danas se u ministarskim glavama pojavio i "strani faktor". Naravno, kada istraga poturica krene naopako i okrene se kao bumerang, najbolje je za sve okriviti vanzemaljce i strance. Samo, šta ako su tablice na kantrimenu* iz neke od zemalja-stubova napredne spoljne politike?


Neki su se ljudi ipak otrgli sveopšte letargije, ludila pod punom Lunom, palanačke histerije i krvožeđi, pa pozvali i druge da se Jovanovićima pridruže na mostu svaki dan, sve dok se pod punim imenom i prezimenom ne objavi da je Lukin ubica uhapšen. Pozivi su osvanuli na Fejsbuku, Tviteru, blogovima, pa i sajtu Telegrafa...


I zamislite, neki su se odazvali i došli da podrže Lukine roditelje u njihovom nemom bolu i protestu. Nadam se da će nekih svakoga dana biti sve više, bez obira što tzv. novine već drugi dan licitiraju brojem okupljenih građana (kao da je to nekome bitno).
Pre petnaest godina, današnji vlastodršci su se sakupljali na Brankovom mostu u Beogradu, noseći onaj idiotski target na grudima i pokojem čelu. Danas, na tom istom mostu, okupljaju se građani koji od svoje (kako god) izabrane vlasti zahtevaju da im konačno sa života skine taj nišan. Ne prethodna, niti preprethodna, ili ona iz 2001. godine, već baš ova vlast: ista ona od pre petnaest godina.

&

Kao da Supermesečarskog ludila nije bilo dovoljno, "nadležni" danas objavljuju nekakav snimak na kome se navodno vidi 'auto kojim je pregažen Luka Jovanović'. Snimila ga je kamera "na Tramvajskom mostu"... Nije baš sasvim jasno koja strana mosta, verovatno novobeogradska, jer ovakva raskrsnica ne postoji sa druge strane (kod Autobuske stanice). Ukoliko jeste, koja je to logika ubice da se sjuri Brankovim mostom, napravi belaj kod Parka Nesvrstanih, pređe most i skrene u ulicu Milentija Popovića, pa onda nazad prema priključku na stari Savski most (Tramvajski), projuri ispred kamere koja se tu nalazi i produži dalje - kraj Starog sajmišta ponovo prema priključku na Brankov most?! I sve to u "vreme događaja". Ne morate biti stanovnik Prestonice da bi shvatili, pogledajte mapu tog dela Beograda i biće vam jasno da tu baš i nema neke logike.
Osim "vraćanja na mesto zločina"...

countryman vs clubman

Na snimku se ne vidi da li vozilu nedostaje desni retrovizor, koji je nađen na mestu nesreće. Ne vidi se ni prednji desni "migavac", koji se na kantrimenu nalazi odmah ispred retrovizora (veći je nego kod klubmena). Da li je na snimku BMW-ov Mini Cooper Countryman black ili Mini Cooper Clubman SE graphite black, ili možda običan Roverov Mini Cooper graphite grey? Da li su utvrdili model na osnovu pronađenog retrovizora, i kako - kada je kod svih BMW Mini Cooper modela isti dizajn? Pronađena 'narandžasta plastika od migavca' je možda jači dokaz?
Zašto su 31. jula, preko svog neformalnog cink-glasila, objavili kako rade na otkrivanju toga da li je Mini vozio vlasnik ili neko drugi, da je vlasnik identifikovan i da je privođenje u toku? Kako su sve to tada mogli da znaju, a sada više ne? Da li na isti način, kao što je sada drmr Unutrašnji 'skoro siguran da su tablice strane'? I ko bre tu, od svih njih u policiji, ne zna svoj posao ili čak - laže?
Ukoliko vam je ovde, i pored silne šume upitnika, ipak nešto jasno, pomozite onima koji su snimak plasirali u javnost zajedno sa pratećim "informacijama". Njima, izgleda - nije.

&

Život nije film pa da traje kratko.
Stati u kadar i biti kadar nije isto.


U američkoj palanci (ali i svakoj drugoj na kugli Zemaljskoj) individualno, lično, umire natenane, polako i na rate, pretvara se u (još jednu) kukuruznu strnjiku i šaš kraj prašnjavog puta kojim jurcaju traktori i porodične limuzine. Svako dobija svoju palanačku ulogu, koju je dužan da odradi svakoga dana. Možda i celog života, ako im se posreći. Pa naredne godine opet iz početka, u beskraj. Tako i Salman, standardni working-class luzer, za nadnicu od 6 USD na sat, dobija plavi kostim nećega što je negde između Čiča Gliše i depresivnog robota Marvina, u kome besmisleno stoji kraj nekog seoskog puta posred beskrajnih teksaških polja kukuruza, gde farmerima koji prolaze pokušava da udeli flajere svoje firme koja iznajmljuje poslovni prostor.
U tom besmislu naš Gubitnik nije usamljen: tu je i gazda marketa koji kasirku dugačkog jezika (kupcima govori da su kase neispravne i ne registruju svu robu) za kaznu tera da ispred radnje stoji obučena u gauda-kostim radi promotivne prodaje sireva (kojima je istekao rok); Salmanova snaja, koja se švaleriše sa direktorom Salmanove firme kako bi dobila povišicu i deci obezbedila bolji život; razmažene seljančure pune para i botoksa, koje više ne znaju šta će od besa pa se utrkuju u abrovanju i bacanju novca na gluposti; lokalne pijandure, bajkeri, seljačine i ostali (gu)bitnici.
Tu je i nezaobilazna Debela Žena, otelotvorenje zatucane US-palanke, koja svakoga dana bezuspešno pokušava da kolima udari kostomiranog Salmana, ubeđena kako se radi o nekakvom čudovištu. Kada Salman na kraju filma konačno sa sebe svuče plavu ljušturu životne farse i baci je u smeće, ona je pronalazi i, ubeđena da se konačno otarasila napasti, odlazi sva srećna i zahvalna, pogleda uprtog u Nebesa.
Baš kao i svaka druga blesa.


Za razliku od američke, kod nas se pomenuto (čega ovde imamo na megatone) sve češće i trajnije prekida tragedijama koje čak ni srpska palanka ne ume tako lako da proguta. Ono što je nekada bilo nezamislivo, incident, danas sve više postaje stereotip. Letalna doza svakodnevice, našte srca. Na prazan stomak, ili glavu - razlika je sve teže uočljiva.
Ovde je plava zamenjena crnim nijansama sive.
Blue je na engleskom plavo. Blue is the color.
Blue je na engleskom i tužno. Blue is the feeling.

Dokle više, to ćutanje i gutanje. Dokle, to nemo stajanje kraj puta tužnih, utučenih, dok prolaznici nemo okreću glave od njih da ne bi videli sebe. Zašto bre, krajputaši života nijedni mutavi palanački? Zar stvarno mislite da se vama tako nešto ne može da desi?
Aman.

***
"Trgni se bre ćale. Otišo si u pičku materinu. Bori se, nisi dete."

Trgnite se, sve jeste otišlo u pičku materinu i to poodavno.
Ovde više ne postoji nešto između.


Možda će vam ovako biti lakše da razumete ovaj tekst.

__________
*countryman (eng.) - čovek sa sela; takođe, model vozila koje je usmrtilo Luku Jovanovića
Još jedna od nesrećnih asocijacija koja spaja američke selendre iz filmova i ovaj naš noir od života, taj palanački teatar u kome smo svi prinuđeni da glumatamo - hteli mi to ili ne.

Saturday, 9 August 2014

Ebole


Svetska zdravstvena organizacija upozorava zbog ebole
Proglašena međunarodna vanredna situacija zbog epidemije te smrtonosne bolesti.  
Ebole nema u Srbiji.
Pojačan inspekcijski nadzor, klinike spremne za svaki slučaj.

Tako kažu domaći mediji.


Ti isti mediji (možda je bolje reći medijumi) kažu još i ovo: počinje kao glavobolja, završava se agonijom. Donose je i prenose stranci iz zaraženih zemalja, ali i domaći koji se sa njima druže.
Ajdebre...

ebola1


ebola2

ebola3

Sednice Vlade u hodu, na točkovima, leteće, po šumama i gorama; čak ni vikanje ne pomaže kod kasnog paljenja. Plus, telefonske sednice vlade su do daljeg zabranjene - jasno bre?! Tasovac, tebi govorim. Vlada vlada u tesnoj koži, okačenoj mačku o rep, koja i dalje žulja pa cepa.
 

***
U poslednje (zadnje?) vreme svedoci smo dva nova talasa epidemije: ksenofobične ebole glede stranaca-azilanata iz Afričkih zemalja, i pomahnitale fejsbuk e-bole selektivno željne krvi domaćih monstruma umesto razuma i civilizovanosti. Onaj prvi, najstariji nalet ebole opšte manitosti i divljaštva, odavno šenluči ovim krajevima.
I nikako da popusti.
Ebole su sve to redom; očajni šefovi kuhinja, koji običnim ljudima život sole do bljutavosti, silom im namećući repete. Zvezde Granda i Pakla palanačkog teatra apsurda i mržnje, tog zabrana besnila u kome je čak i obična bolest (ebola) nepoželjna, čisto da nekom od palančana ne bi pala na pamet kao mogući izlaz iz ludila.
Stoli njih bojko za Maloga Čoveka.

Pa opet, Gospodine nemoj vikati. Budi ti sit gladnog i razorenog društva koliko hoćeš, ali Srbija nije tvoj obor, kneže od ebole.

Friday, 8 August 2014

Čekajući Beka (zvanog Želja)


Ključne reči iz nemačkog jezika:
zug (cug) - voz
zugsführer (cugsfirer) - mašinovođa
eisenbahn (ajzenban) - železnica, put od gvožđa/železa

Četvrtak 7. avgust 2014. godine

Tanjug 14:50
Odbor direktora "Železnica Srbije a.d." imenovao je na današnjoj sednici za generalnog direktora tog preduzeća Svetozara Ćapina, dosadašnjeg izvršnog direktora. Istovremeno je doneta odluka da Đapin bude imenovan za predsednika Obora direktora, navodi se u saopštenju "Železnica".
Odluka o imenovanju generalnog direktora doneta je u skladu sa Statutom "Železnica Srbije a.d.", do konačne odluke Vlade Srbije. Na istoj sednici, Odbor je za izvršnog direktora kooptirao Momčila Tunića, diplomiranog saobraćajnog inženjera iz srpskih železnica. Odluke su donete u skladu sa Statutom Društva i na osnovu preporuke resornog Ministarstva, navodi se u saopštenju.

Obor direktora...

Tanjug 15:34
Srpski biznismen Milan Beko zakazao je za sutra konferenciju za novinare na kojoj će, kako kaže, pokašati da zatvori temu o izboru direktora JP Železnice Srbije.
"Želim da odgovorim na brojne kontroverze koje su ovim povodom otvorene: da li mi imenovanjem u Železnici premijer Vučić prijateljski pomaže da popravim svoj javni ugled ili sam ucenjen pa moram... da li je Železnica dogovorena, sa kim i kada ili je to propalo...?", navodi se u pozivu za konferenciju na temu "Izbor za direktora JP Železnice Srbije i ostale povezane teme".
Ranije danas Odbor direktora Železnica Srbije a.d imenovao je na današnoj sednici za generalnog direktora tog preduzeća Svetozara Ćapina, dosadašnjeg izvršnog direktora.
Istovremeno je doneta odluka da Ćapin bude imenovan za predsednika Obora direktora, saopštile su Želenice Srbije.

... oj, Resavo

Inače, Beko je proteklih nedelja pominjan kao budući prvi čovek Železnica Srbije, a nakon što je premijer Aleksandar Vučić izjavio da je nekolicini članova kluba Privrednik ponudio da vode neka od javnih preduzeća koja su u ogromnim gubicima.
Beko je tada potvrdio Blicu da je nije mogao da odbije ponudu premijera da preuzme Železnice, a i izvestan broj biznismena je potvrdio je za medije da je spreman da prihvati takav angažman.

Bekole

Tanjug 17:23
Na preporuku Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, odbor direktora Železnica Srbije stavio je danas van snage svoju odluku o imenovanju Svetozara Ćapina za generalnog direktora tog javnog preduzeća.
"Na preporuku resornog Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture, dva izvršna direktora će biti potpisnici do imenovanja novog direktora, kojeg će Skupštini Železnica Srbije predložiti Vlada Republike Srbije", navodi se u saopštenju tog preduzeća.
Železnice su nekoliko sati ranije saopstile da su izabrale Ćapina za generalnog direktora i da je odluka o njegovom imenovanju doneta u skladu sa Statutom Železnica Srbije a.d, do konačne odluke Vlade Srbije, a na preporuku resornog ministarstva.
Na istoj sednici, Odbor je za izvršnog direktora kooptirao Momčila Tunića, diplomiranog saobraćajnog inženjera iz srpskih železnica.

duribaba

Petak 8. avgust 2014. godine

Politika
Svetozar Ćapin, izvršni direktor "Železnica Srbije" juče je imenovan za predsednika Odbora direktora i generalnog direktora tog preduzeća, ali je posle nekoliko sati smenjen, odnosno povučena je odluka Odbora direktora o njegovom postavljenju. On će ostati izvršni direktor i zajedno sa sadašnjim izvršnim direktorom Predragom Jankovićem, vodiće preduzeće do imenovanja novog generalnog direktora, prema preporuci resornog Ministarstva građevine, saobraćaja i infrastrukture.
Inače generalnog direktora bira Odbor direktora. U tom odboru sede tri izvršna direktora. Trenutno su to Svetozar Ćapin i Predrag Janković, a Momčilo Tunić, koji je juče najpre postavljen kao zamena Dragoljubu Simonoviću, posle intervencije ministarke Mihailović, njegovo imenovanje je povučeno. Prema statutu preduzeća tri izvršna direktora na preporuku vlade odlučuju ko će od njih sesti u fotelju generalnog direktora. Njih, takođe na predlog vlade imenuje Skupština preduzeća na čijem čelu se nalazi Zoran Anđelković, iz SPS-a.
"Železnice" su najpre saopštile da je odluka o imenovanju Ćapina doneta u skladu sa Statutom "Železnica Srbije a.d.", do konačne odluke Vlade Srbije, a na preporuku resornog ministarstva.


Trenutno, Srbija i njene železnice čekaju na Beka, potencijalnog Obercugsfirera, da se oglasi.
Da bekne.

***
Gde se dede čuvena radikalska odbojnost prema železnici (ona, od pre tačno 130 godina), silna kuknjava gvozdenih magaraca kako im gvozdeni konj plaši stoku pa krave ne daju mleko (za aflatoksin tada nisu znali)?
Još 2001. godine bilo je pokušaja prvog javno-privatnog partnerstva u ŽS, uključivanjem privatnih lokomotiva u eksploataciju. Nije im padalo na pamet da probaju japansku varijantu (naravno, to je ionako "neuporedivo") gde država ne da svojinu nad infrastrukturom (pruge, zemljište, elektroinstalacije, komunikacija, signalizacija, obezbeđenje, stanice i drugi objekti) već privatizuje linije, rad dopušta privatnim kompozicijama samo ako ispunjavaju visoke standarde kvaliteta (nešto češće u teretnom, u odnosu na putnički saobraćaj). Naravno, pošto je to ionako "neuporedivo", zato ćemo sada pokloniti to JP na upravljanje bitangama koje se od dosadašnjih stranačkih razlikuju po tome što umesto partijskih knjižica kod kuće imaju izložbu skalpova firmi koje su unakazili pod zaštitom države. I partije, da ne zaboravim.


Od oborknezova, cugsfirera... do oborsfirera. Ovo je neosrBska kovanica koja najbolje opisuje stvarnost ovdašnju. Svo to silno cimanje kao na lastišu, idimi-dođimi, jo-jo, oćekakinećekaki oko izbora direktora i drugih funkcionera u "Železnicama Srbije" a.d. (kako se ispravno piše), jasno govori da u Zerbišeajzenbanakciengezelšaft lokomotive uopšte nisu potrebne, možda čak ni vagoni. Njima trebaju samo manevarke, da se do mila igraju i vozaju napred-nazad i u krug, narodu prodaju paru i maglu, smrad sumpora i sopstvenu ću-ću politiku.
Pogledajte samo linkove koje Gugl izbacuje kada otkucate "Obor direktora ŽS": da li postoji domaći medij koji se potrudio da ispravi Tanjugovu inicijalnu grešku i doda to prokleto jedno slovo koje toliko jasno razotkriva suštinu magaraca koji nas beskonačno vozaju u krug. Dobar deo tih linkova je mrtav, jednostavno su brisali vest umesto da je isprave. Podrazumeva se da to nije zbog obora ili odbora, već zbog onog vremenskog pomeraja od dva sata - između imenovanja i smene Ćapina. Ćapnuše ga, ladno.

Da ne zaboravim još nešto - ono Bekovo "sutra" je danas.


Što reče Bora Koštunjara:
Hej šinoma, stipu rupa čeja.




appendix 12:05


Blic
"Uslovi Vučića su bili da ti bude pun angažman, dakle sedenje u preduzeću puno radno vreme, a ne neka savetodavna uloga. Što se tiče mog rada i plate, u jednom periodu ću raditi pro bono*. Posle ćemo napraviti presek i videti da li treba neko drugi da dođe" - rekao je Beko na konferenciji za štampu, koju je sazvao povodom spekulacija da će on biti novi direktor Železnica Srbije.


* Kada je Veran Matić izbacio "Retrovizor" iz programske šeme b92, izjavio je da će Ljubomir Živkov na toj televiziji raditi "pro bono, dok se ne prevaziđe ekonomska kriza". Dakle, za džabe ili džaba - videćemo. Na ono "sedenje" svaki komentar biće besmislen.

Thursday, 7 August 2014

Ju tokin tu mi


Ni najmanje nije kontradiktorno to što upravo jedan autokrata putinovskog, orbanovskog ili pinočeovskog profila Srbiju gura baš u kapitalizam. Jer putinizam (i orbanizam, dođe mu na isto) nije nikakva zaštita „naroda“ od surovosti kapitalizma, a još manje mu je alternativa: do nas dolazi veoma malo slika iz Rusije i njene surove stvarnosti gotovo da nismo malo svesni. Kao što je običaj u marketizovanoj stvarnosti, do nas dopire reklama: preskupa Moskva sa svojim bogatim bonvivanima u ferarijima, beskompromisni vođa koji zna da puca i koji doesnt take no shit ni od koga, Soči (naravno, prvo milijardama gasnih dolara našminkan za kamere, pa tek onda pušten u etar). Ali to je tek lice putinovskog vladanja – naličje i rupetine ostaju da se otkriju u nekim zabačenijim delovima gde kamera ređe zalazi. A putinovski kapitalizam je jedini kapitalizam koji je danas moguć: autoritarni, neslobodni, surovi, normativni i dosadni*.
__________
*Reč-dve o dosadi: Premijer nam je jedna strahovito dosadna osoba. Samo kuka, pravi se nevešt, besan i teatralan. Smatram da će građanima on jednostavno dosaditi sa svojim kičastim teatralnim nastupom (kao što im je dosadio i njegov prethodnik Tadić).



"Da, baš tebi. Ne tupi više o tom prljavom žutom taksiju, nego vozi pravo do kupleraja. Jeste, tog iznad Železničke prema Slaviji. Imam tamo neka preča posla" reče glas u glavi obeućenog taksiste, autoritativnim tonom.

Wednesday, 6 August 2014

Japan, Srbistan...


U avgustu 1945. je nekim manijacima pala na pamet fantastična ideja kako da konačno upotrebe Ajnštajnovo otkriće čiju su pravu prirodu uporno odbijali da razumeju. Dan-danas, mnogi još uvek nisu ukapirali šta su tada stvarno uradili, hteli bi opet i još. Hirošima 6. i Nagasaki 9. avgusta 1945. godine predstavljaju krajnju granicu bezumlja, koju, na sreću, do danas niko ponovo nije prešao.
Nije da nije bilo trudbenika...


A može i ovako:


Kažu komentatori, "malo strpljenja, ipak je ovo neuporedivo" i slično.

Jedan urbani mit kaže kako su prvih godina posle II svetskog rata Japan i Jugoslavija bili itekako uporedivi, kretali se (navodno) podjednakom brzinom razvoja.
Jedan drugi urbani mit kaže glede onog prvog da je u pitanju bila teška budalaština i propaganda, čisto grebanje o Zapadnu kesu na konto plašidbe okretanjem ruskoj mečki, na šta nas donekle navodi i današnje stanje u kome se nalazimo. Nas nisu snašle ni atomske bombe, ni zemljotresi niti cunami. Nama se stalno dešavao narod, kao najbolji izgovor za nerad.
Dešavali smo se sami sebi, i to još uvek veoma uspešno radimo.
Ogromna moć samorazaranja koju poseduju ovdašnja divlja plemena, višestruko prevazlazi onu koju su imali Little boy & Fat man pre 69 godina. Pa šta je bre tričavih 20 kilotona za balkanoidiote!
Kod nas su najmanje mere kolektivnog ludila mega i giga. Ništa manje od toga ne priznajemo..

Tuesday, 5 August 2014

Car zmijinji & čobani


Tokom obilaska jednog apsolutno slučajno izabranog poljoprivrednog gazdinstva (kakva bre farma, ranč - govorimo domaće!), obraćajući se telom prisutnima (sa dušom u nosu), Premijer je na temu budućih ulaganja u poljoprivredu, razvojnih projekata i uopšte najperspektivnije oblasti privatnorealnog privređivanja koja treba da bude oslonac budućeg spasa nadrealne države i nerealnog naroda, obnarodovao sledeće:


                                                                                                100                            .
"                                      "

                                                                                                           ,                                                                                      .
                                                ,                                                                100          .


"                                       .                                 ,                                         ,                                                       365              ,                             ",                                       :
                                                                                                   ,                                    ,                                .
"                                                               ,                                                                                     ",                    ,                                                                                                     . 


"                      "

                                                                                                                                                             ,                                                .
        ,                                                                                        ,                                                                                                                           .
"                                                            .                                                          ,                                                                                 ",               .


                     ,                                                                            .
"                            ,                                  0,7                  ,                       2,5                  ,                                                     ,                    .                                                                                                                               ,                        ",               .


                                                                                                     ,                                                                                                 .
"                       ,                           ,             ,                 ,                                                                         20                             7      ",                                                                                            .


                                             ,                             ,                                                               .

Na samom početku posete premijeru je domaćica uručila prigodan poklon među kojim je i velika uramljena slika sa fotografijama razvoja farme od 2005 do 2014. godine. Prema njenim rečima, u bašti proizvodi i sve što joj je potrebno za porodicu, tako da je u šali rekla da osim soli, vegete i šećera, skoro ništa i nema potrebe da kupuje.
Premijer je domaćici, takođe, uručio prigodan poklon u ime vlade.


Nedelja, 3. avgust 2014. godine
izvor: b92

"prigodan poklon među kojim je i" - OMG, kakvih li deb92ila.
Kao na vašarskom luna-parku: "Bravo majstori, bravo vozači! A sada, biramo najboljih između najboljima! Koj pobedi, nagradni žeton dobija!"

***
Imate utisak kako vas očinji vid ne služi baš najbolje? Ne vidite ništa od gornjeg teksta, nedostaje vam uvid u to epohalno obraćanje Gospodara svojoj agronaciji? Pomislili ste da je u pitanju nekakva zajebancija od blogposta?
Hm... a da niste možda slučajno propustili da vam zmijski Car pljune u usta?


Onda Car zmijinji reče čobanu:
- Šta ćeš da ti dam za to što si mi sina izbavio?
Čoban odgovori:
- Ništa drugo neću, nego da mi daš nemušti jezik.
A Car reče:
- Nije to za tebe, jer da ti to dam, pa da kome kažeš, ti bi odmah umro, nego išti drugo štagod hoćeš daću ti.
Na to mu čoban odgovori:
- Ako ćeš mi što dati, daj mi nemušti jezik, ako li mi to ne daš, a ti s Bogom ostaj, meni drugo ne treba ništa!
Pa pođe da ide. Onda ga Car vrati natrag govoreći mu:
- Stani! Hodi ovamo, kad baš to hoćeš. Zini.
Čoban zine, a zmijinji mu Car pljune u usta, pa mu reče:
- Sada ti pljuni meni u usta.
Čoban mu pljune u usta, a zmijinji Car opet čobaninu. I tako tri puta pljunu jedan drugome u usta, pa mu onda zmijinji Car reče:
- Sad imaš nemušti jezik. Idi s Bogom, ali za glavu svoju nikom ne kazuj, jer ako kažeš kome god, odmah ćeš umreti.


Trenutni skor glasi: 2 parlamentarna + 1 predsedničko izborno pljuvanje. U usta, a i šire.
Zajebana stvar, taj nemušti jezik.
Mnogo.

Monday, 4 August 2014

Izveštaj sa kote 101


Posle lastarenja i obilaska Tadićevog i Nikolićevog preobraćenog glasačkog tela na farmi, Gospodar Vučić je rešio da siđe međ' narod i obrazloži Zapovest o smanjenju plata i penzija koje ionako ne utiču na potrošačku korpu, jer do nje uglavnom i ne stignu.
Kao što je i red, krenuo je prvo od javnog sektora.
Onog nerealnog, naravno.

Nećete vi meni više mito&korupciju bez kontrole, jokbre sektoru jedan nerealni!

Btw, gde se dede onaj Dr.Death ministarski, nešto ga nema ni da pisne? Koliko je Tomice imalo preko sve mere, toliko ovog sada nema ni za lek. Čak ni na recept. Šta mu je, da ga nisu povukli sa tržišta?
A sad, hajde složno svi u jedan glas pročitajte, brzobrženajbrže:
Preupotrebepažljivopročitajteuputstvazainformacijeoindikacijamameramaoprezaineželjenimdejstvimaobratitesesvomlekaruilifarmaceutu.
Stvarno, original dileri deviza sa Zelenjaka.
Baš kao i ova vlast. Na takvom su spidu, da je postao nemoguće razumeti šta to pričaju; bogami, skoro da su postali i nevidljivi od silne brzine, kao da su postali nekakav Marvelov kolektivni Fleš, brži od Brzog Gonzalesa, sa jednom usijanom glavom i gomilom uspaljenih guzica. Čini mi se da je sve to zbog slabe airsrbijadinamičnosti i povećanih beogradnavododinamičkih performansi. Ne znam šta bi treće moglo da bude u pitanju: ili to, ili ona trčkavica (o kojoj je već bilo reči).

Ako ste makar samo na tren pomislili na bukarenje, znajte da grešite. To je drugi resor, druga kota. Zabran je bio obiđen na iluzionoj koti 100 i dosta više s tim aluzijama na Životinjsku farmu, 1984 ili Sobu 101...
Sram vas sve bilo, orvelovski narode jedan nerealni.

Sunday, 3 August 2014

Protivotrov


Radomir Konstantinović: Da se vratimo u svet
Nema razgovora sa ludilom


Upamtiću tri dana: 5, 6. i 7. decembar 95: tada su, u organizaciji našega Društva antifašista, govorili ljudi najrazličitijih profesija, i različitih shvatanja, ali u jednome svakako isti: u nemirenju sa fašizmom, u svojoj hrabrosti da to nemirenje javno ispoljavaju.
Pri tome, pokušavali su da se suoče sami sa sobom: šta je za antifašistu, danas, usred naše razorene zemlje, suočavanje sa istinom te zemlje, šta drugo nego suočavanje sa samim sobom? Mi smo ta razorena zemlja. Istorijski govor, ovde, često je govor ispovedni - to je ispovest bez jezika ispovesti, to je ispovest jezikom istoričara. (Uostalom, svaka ispovest jeste svojevrsna forma istorije?)
Svi smo mi sada pomalo istoričari - svi smo nesrećni. Nesreća nas pretvara u istoričare, utoliko više ukoliko se manje mirimo sa njom. To je samosuočavanje, i kad se iskazuje polemičkim jezikom, i upravo kao takvo ono je suštinski antifašističko, esencijalno demokratsko. Ako demokratija podrazumeva mogućnost opštenja sa drugim. - Kako da budem sa drugim ako nikada nisam bio drugi za sebe samoga? Onaj koji ne uspeva da za sebe bude drugi, da sebe vidi, da se sa sobom suoči - šta je on? Ali šta je fašizam, kao apsolutna negacija drugoga i drugosti, šta je ako ne ovo slepilo: ova apsolutna nesposobnost za sebe kao za drugoga
(Tvrdim da onaj krvavi pajac Musolini, velikim svojim gestovima, nije glumio samo za druge, on je glumio i za sebe samoga: on se sakrivao iza tih velikih gestova.)
Fašizam je paranoidan. Gde se bolje otkriva fašizacija ove zemlje, ako ne u ideji o Srbiji koju mrzi celi svet (dakle, ne samo zapadna Evropa, Vatikan, do juče Kominterna, i ne samo Amerika?) Novi svetski poredak nije ni počeo da se stvara, a barbarogenijska, anti-evropska, anti-svetska Srbija tražila je već svoje: starija je ta Srbija od svetskog poretka (ja sam joj svedok: pisao sam o njoj 1966-1969). Jesmo li zaboravili na Kosovu prosutu krv, 27. i 28. marta 1989, na tzv. dan državnosti? Vidimo li, možemo li, da li se usuđujemo da vidimo i svoje lice u njoj? Sačuvao sam Politiku od 7. maja 1989, sa spiskom pobijenih u ove dane, i sada, sedam godina kasnije, taj već izgužvani list Politike jeste groblje moje albanske (arnautske, šiptarske) braće, groblje nad kojim, ponekad, u ovoj užasnoj našoj noći, u ovoj najstrašnijoj srpskoj noći, ja čujem najuzvišenije reči srpske epike: Jaoh mene do Bog miloga, đe pogubih od sebe boljega.
Pa ipak, ono što mi je u svemu ovome odvratno, to nije sama podvala, koju inspiriše potreba da se sakrije sopstveno zlodelstvo; odvratno je što je ta jeftina politička smicalica, ta prostačka lukavost, mogla da postane motiv čitavoga jednog sveta, motiv sposoban za fantastičnu reprodukciju, jednaku nesposobnost (fantastičnoj takođe?) toga istog sveta da se suoči sa samim sobom.
Mera ludila, kolektivnog ludila, ravna je ovoj nesposobnosti za samosuočavanje: duševna praksa totalitarizma jeste praksa ovog masovnog izluđivanja, ovog pretvaranja besmislice u sopstveni opsesivni motiv: ovoga nemorala apsolutnog slepila ili apsolutne neodgovornosti. Fašizam nas čini neodgovornim, i u tome jeste njegova ogromna privlačna moć: predavanje fašizmu jeste predavanje neodgovornosti, neka vrsta slobode, strašna sloboda od slobode.
Svi mi imamo iskustvo života (?) u blatu ove slobode (i to je možda najporaznije, ali svakako i najznačajnije iskustvo poslednjih godina, iskustvo „nacionalnog osvešćenja“?), u blatu ovog ludila: ko od nas nije dolazio do samoga dna nemoći, i beznađa, već i pri najslabijem, najuzdržanijem pokušaju oponiranja onima koji su do grla u tom blatu, kojima je, umesto reči, to blato u ustima, krvavo blato? Tu reči ne vrede. Nikakvi dokazi. Nikakva analitika. Nema razgovora sa ludilom. – Ludilo i jeste ludilo jer je nedodirljivo. Ludilo isključuje opštenje (ili je ono, možda, pre svega upravo ovo ukinuto opštenje?) Naš raskid sa svetom, naš rat sa svetom (jer nije to bio samo rat sa Muslimanima i Hrvatima, nego rat sa svetom), šta je to drugo nego ludilo, i koja bi druga sila mogla taj rat da vodi, ako ne sila ludila?
Najzad, i sva ona čudovišna, a sistematska, negacija Narodno-oslobodilačke borbe, koja delirijumski vrhunac svoj dostiže ubijanjem Tita nasred Titovog Užica - zar nije ona istovremeno i ova paranoidna negacija sveta, jer Narodnooslobodilačka borba jeste sami zenit naše svetske istorije, našeg učešća u svetu: Tito je svetski čovek.
Postavljam pitanje: kada je počelo klevatanje NOB, ako ne u onom istom času kad je počela paranoidna samoizolacija Srbije, kad smo se našli usred samoće kao usred nekog ponovljenog ledenog doba, kada je ovo društvo moralo, sa osnovnim svojim institucijama (ne samo bankarsko-finansijskim), u podzemlje, kad nam nije „posivela“ samo ekonomija - kad su nam duše „posivele“: kad je podzemlje preuzimalo vlast, kad je mafija postajala svemoćni gospodar?
U izolaciji trijumfuje mafijaštvo, kriminal je jedina stvarnost izolacije: biti svetski, znači biti jači od kriminala; kriminal je anti-svet (Anti-svet jeste kriminalan svet.) Rušenje NOB, njene istine, njenih ideja, njenih heroja i mučenika, nije samo komplementarno rušenju avnojske Jugoslavije (te jedino moguće Jugoslavije), nego je to i rušenje sveta. I nije, doista, ni najmanje slučajno što je pokušaj povratka u svet, iznuđen totalnim porazom Velike Srbije (koji je, sasvim sigurno, dosad najveći poraz u srpskoj istoriji), takođe i pokušaj „povratka“ NOB (pa makar i samo svečarski, ili feljtonski): ta borba jeste svetska borba, tom borbom ovaj ovde svet postajao je svetski svet. Negacijom te borbe ovaj svet dostigao je najvišu samonegaciju.
Patnje su ogromne; poniženja svakodnevna. Pa ipak, neumitan je i naš govor, ovaj naš pokušaj govora, kao što je onaj 5, 6. i 7. decembra 95. Neumitno je samosuočavanje, uprkos svemu. Divim se onima koji su, u ta tri dana, izgovarali ovu knjigu, divim im se i kad ne mogu da nađu pravu reč, kad pokret njihov ne prati ni dovoljno umenja ni dovoljno znanja: ovo je samosuočavanje, za koje je potrebna ogromna moralna snaga, ako je naš svet propao, ako našom zemljom luta milion i po ljudi bez kuće i kućišta, ako je trista hiljada mrtvih, ako u Hrvatskoj jedva da još ima Srba, onda mi nismo nikakvi pravednici među nepravednima, uzvišeni među niskima, nepogrešni među pogrešnima. Moramo da se suočimo sa sopstvenom bedom: moramo da se vratimo u svet, iako je taj svet još veoma daleko: taj svet smo mi sami.

- Tekst je objavljen u zborniku “Stvaranje i razaranje Jugoslavije”. Knjiga, koja je skupila radove sa okrugog stola održanog od 5. do 7. decembra 1995. godine u Beogradu, izašla je 1996. godine u izdanju Društva za istinu o antifašističkoj NOB.


***
Poslali ste decu u klerofašistički kamp gde će ih uz blagoslov mantijaša (opet...) učiti da ubijaju? Oduševljava vas borba protiv tajkuna tako što će oni preuzeti neka od velikih državnih preduzeća? Obeućeni ste ukidanjem TV pretplate, koje to uopšte nije? Meko srce je bolje od medenog, jer ne kvari zube?
Gledali ste jednosatni samozadovoljavajući Gospodarev monolog i recitaciju na B92?
... onda ništa.

Konstantinovićev tekst, star bezmalo pune dve decenije, protivotrov je za kolektivno ludilo koje traje i nikako da prestane. Uzimajte ga, čitajte na šte (vašeg, sasvim običnog) srca najmanje jednom dnevno. Zaista deluje.
Sa ludilom nema razgovora, osim beskonačnih recitacija i monologa.
Osim ako vam je dobro ovako.

Saturday, 2 August 2014

Glasno, glasnije


Svakog Prvog maja Branislav Čanak (predsednik UGS Nezavisnost) izvodi performans "Opasuljivanje", kada lično kuva i služi pasulj na Trgu Marksa & Engelsa. Naravno, omrse se svi koji tu prođu, ne samo oni koji plaćaju sindikalnu članarinu. Isti se oglašavaju nešto kasnije, niz Bulevar i po Pionirskom parku, dok čekaju gradski prevoz.
Po, očigledno i ušislušno, regresiranim cenama u Skupštinskom restoranu, (ne)narodni zastupnici krljaju sve i svašta, pa tako i pasulj. Potom interno & koalicijski jednoglasno usvajaju zakon za zakonom, baš kao da kače gaće na žicu za sušenje. To bre prosto klizi od parlamentarno unisone miline hitnosti em žurbe. Naravno, sve to čine u Bulevaru, preko puta Pionirskog parka - kako je i red.

Što bi Hrvati rekli - trčkavica.
Brza, najbrža, glasna, najglasnija.

magnet

I tako, to nadvikivanje traje li traje...
Od silne nam grmljavine poodavno stene popucaše, dubovi se salomiše, zemlja se istresla - i to sve samo zato što je bilo čvrsto. U staroj himni se ne spominje ništa tečno ili gasovito. Očigledno, trebalo je neko agregatno stanje ostaviti budućim pokoljenjima u amanet.

***
Od kolevke pa do groma...
Sve je počelo tom varnicom u primordijalnoj supi, kolevci života. Videćemo da li će se završiti na aktuelnoj nam gromovitoj atmosferi i padavinama - meteorološkim ili političkim, što ćemo vrlo brzo saznati, hteli ili ne. Sve ono između, ionako je svedeno na plemensko-partijske varijante obožavanja munje nebeske koja nam podari vatru, tog dobrog slugu na kome se pasulj kuva ali i lošeg gospodara kada isti krene da se oglašava.
Mislim na pasulj, naravno.


Sindikalno opasuljivanje, skupštinski pasulj, Sveti Ilija, Perun, Zevs ili Tor - svejedno; bitno je da se čuje daleko, što dalje, najdalje. Plus, stičemo utisak kako se ta skupštinska trčkavica sve više i vidi.
Brza, najbrža, glasna, najglasnija.
Reformska.
Napredna.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...