Friday 9 September 2016

Mokranjcem protivu nekulture


Petak, 9. septembar.
U Negotinu su svečanim otvaranjem započeli 51. Mokranjčevi dani. Kao što je to i običaj, svečano otvaranje održano je u dvorištu Mokranjčeve kuće, gosti i domaćini posađeni po stolicama raposređenim po stazi i travnjaku posred dvorišta. Ništa strašno, uvek bilo i biće kada ne pada kiša.


Ko želi da se detaljno i blagovremeno informiše o svemu što se događa na 51. Mokranjčevim danima, evo linkova:

Ovde prestajemo sa pričom o kulturi.

Hronika palanačkog uma se bavi dekulturom, kulturocidom i urbicidom koji divljaju više od dve i po decenije na ovdašnjim prostorima. Ukoliko nemate želudac za životinsko ponašanje humanoidnih dvonožaca, ovde stanite i nemojte čitati dalje.
O čemu se radi?
Pa, Negotinci mnogo vole sebe da dele na "stare" i "nove", "domoroce" i "došljake", pa se zbog toga nikako ne mogu da dogovore oko minimuma pristojnosti i njegovog održavanja, čak ni kada su u pitanju Mokranjčeva kuća ili sam centar grada (čuveni loksodrom od štampanog betona). Baš takvi kakvi su, Negotinci uvek drže do tradicije - i ne pušćaju.
Primer sledi.

Mesto zločina: Dvorište Mokranjčeve kuće u Negotinu
Vreme zločina: različito, datum varira - bitno da je tradicionalno


Maj 2013.
Velika kapija na ulazu u dvorište Mokranjčeve kuće
Na mestu zločina nađene žute salvete, što asocira na poreklo ekskremenata (susedna kafana)


Septembar 2014.
Velika kapija na ulazu u dvorište Mokranjčeve kuće
Na mestu zločina ovog puta nađene bele salvete


Mart 2015.
Velika kapija na ulazu u dvorište Mokranjčeve kuće
Ovog puta, papirne maramice umesto salveta


Septembar 2016.
Centralni travnjak u dvorištu Mokranjčeve kuće
Nedostaju salvete i papirne maramice, što ukazuje ili na veliku frku počinioca ili na tzv. kereći faktor (mada u manjem procentu, jer su šinteri nekoliko dana pre početka festivala žestoko proredili taj deo lokalne populacije)

Kao da sve to nije bilo dovoljno tradicionalno, na fejsbuku je 5. septembra ove godine osvanuo video snimak na kome se lepo vidi da kereći faktor nema nikakve veze sa lokalnom antikulturom. Zato stočni faktor ima - jer nam se može tako.


Mokranjac je Mokranjac, loksodrom u centru je to, ali kad nam prigusti ni bandera sa zastavom Mokranjčevog festivala neće biti loša za pridržavanje - kada više ne bude moglo da se priđe Hajduk Veljkovom spomeniku zbog prepunjenih kapaciteta minskog polja.

***
Poslednjih desetak godina, među lokalnom funkcionerskom kvazielitom jako je izražena želja da neki drugovi & drugarice sebi obezbede beg iz ove Psihorupe, i to ako je moguće u Prestonicu. Jedno od sredstava za ostvarenje tog cilja bilo bi oduzimanje "Mokranjčevih dana" Negotinu i preseljenje festivala u Beograd. Trajno, baš kao i uhlebljenje za onoga ko u tome uspe. Na našu sreću, još uvek nije, iako se i dalje svom snagom trude.
Pa dobro, reći će neko, kad negotinci već toliko vole da se bave minopolaganjem posred lokacija od kulturnog i istorijskog značaja, što da im ne uzmu festival kada ga očigledno ne žele. Svako ko to kaže, nije pažljivo čitao tekst od početka - promaklo mu je ono "životinsko ponašanje humanoidnih dvonožaca". To što se oni tako ponašaju, ne znači da su u većini i da je to životni (a ne životinjski) stil ove (sve manje) varoši. Iako se zdušno trude da Negotin svedu na sopstveni brlog, treba da se zna: ovde još uvek ima živih ljudi.
Negotinci, ali oni pravi - i stari i novi, i odavde i odande - u duši, ne smeju da dopuste otimanje jedinog praznika kulture koji im je preostao, festivala koji je bio od najvećeg značaja i za kulturu SFRJ a ne samo Srbije, koji tradicionalno ima i međunarodni karakter.
O toj tradiciji, i njenom očuvanju pričam.
Stoka će ionako balegati i po šorovima i po bulevarima, samo ako je pustite da slobodno luta. Neki će od njih zapišati zidove Mokranjčeve kuće ili Doma kulture, posle degustacije svečanog otvaranja i koktel-prijema, uglavnom oni kojima na pileću pamet ne pada da plate ulaznicu za koncerte (pobogu, pa elita ne plaća, to važi samo za pučanstvo i nepodobne), ili povraćati po Rajačkim pivnicama jer su pod zaštitom države (posle konzumiranja partitura), što se od njih i očekuje.
A šta se očekuje od onih koji nisu takvi? Šta to oni mogu da urade?
Posetom koncertima, i to ne da bi, poput lokalnih dahija i popova, bili viđeni, već Mokranjca, kulture i samog Negotina radi. Đake treba naučiti da sami dođu, a ne zato što ih šalju škole da popune prazna mesta u sali, ili prave masu oko muzičkog paviljona u parku. To je naša poslednja linija odbrane, nazad više nemamo gde.

Mokranjcem protivu dekulture i urbicida varoši Negotinske!

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...