Saturday 10 September 2016

10. septembar


Svetska zdravstvena organizacija (WHO) procenjuje da preko 800 hiljada ljudi godišnje u svetu izvrši samoubistvo - to je jedno na svakih 40 sekundi, tj. oko 3000 dnevno. Do 25 puta više njih to pokuša, ali bez fatalnog ishoda. Ovaj tragični efekat krugova na vodi zapravo govori da postoji daleko više ljudi koji su pogođeni samoubistvom nekog svog voljenog ili su bili u blizini nekoga ko je pokušao ili uspeo da oduzme sebi život. Sve se to dešava uprkos činjenici da je samoubistvo, kao glavni uzrok prerane smrti na koji utiču razni faktori rizika (psihosocijalni, kulturološki, životna sredina) -  apsolutno moguće sprečiti.
"Povezivanje. Komunikacija. Briga." - ovo je krilatica Svetskog dana prevencije suicida (zvanični naziv) 2016. godine. Baš te tri reči predstavljaju srce prevencije samoubistava.


Povezivanje
Negovanje veze sa onima koji su izgubili svoje voljene ili su i sami imali suicidne namere, od ključnog je značaja za što bolju prevenciju. Iako je svaki pojedinačni pokušaj samoubistva poseban na svoj način, postoje neke zajedničke lekcije koje treba naučiti. Oni koji su bili na ivici samoubistva mogu mnogo pomoći da se razume kompleksan odnos događaja i okolnosti koji su ih doveli do te tačke, kao i šta je to što ih je spasilo ili im pomoglo da se ipak okrenu životu. Ljudi koji su izgubili nekoga ili pomagali nekome ko je pokušao da izvrši samoubistvo, takođe mogu da pruže vredne podatke o svemu što (im) se dešavalo. Dovoljno je sagledati broj ljudi koji su na neki način bili pogođeni nečijim samoubistvom ili pokušajem, pa da shvatimo koliko bi to ogromna mreža pomoći bila kada bi svi oni bili u nju uključeni.
Naravno, to povezivanje mora biti obostrano. Postoje trenuci kada je podrška zaista neophodna ljudima koji su izgubili nekog svog i onima koji su upali u samoubilačku spiralu nemoći. Razlika bi zaista bila osetna kada bi postojali drugi ljudi koji bi o njima vodili brigu, pitali ih da li je sve u redu. Dokazano je da društvena povezanost među ljudima drastično smanjuje stepen rizika od samoubistva; naći se uz nekoga ko je izgubio povezanost sa ostalima itekako može spasiti njegov život. Njihovo povezivanje sa formalnim i neformalnim grupama za podršku, takođe pomaže u prevenciji. Odgovornost je u ovom slučaju podjednaka kako za pojedince i organizacije, tako i za cele zajednice.


Komunikacija
Otvorena komunikacija je od vitalnog značaja u prevenciji samoubistava. U mnogim društvima, čak i danas, samoubistvo je obavijeno velom ćutanja ili se o tome retko i nemušto govori. O tome je potrebno razgovarati baš kao i o bilo kom drugom problemu vezanom za javno zdravlje, ukoliko želimo da razvejemo mitove koji okružuju tu temu i eliminišemo stigmu koja je prati. To ne znači da treba zaboraviti na neophodne mere opreza, jer niko ne želi da samoubistvo postane normalna pojava u društvu. Sasvim je opravdano pažljivo pratiti poruke na temu samoubistva i prevencije, baš kao i razvijanje svesti o tome da različite grupe i pojedinci različito primaju i tumače te poruke. 
Osposobiti ljude da efikasno komuniciraju sa onima kojima je možda teže da se izbore sa suicidalnim težnjama, predstavlja veoma bitan deo preventivne strategije. Nije nimalo lako probiti odbrambeni zid koji je potencijalni samoubica podigao oko sebe, posebno zbog činjenice da takva osoba najčešće izbegava razgovor na tu temu. Međutim, postoje sitni saveti koji mogu pomoći da se ta barijera otkloni. Većina saveta podrazumeva saosećanje i empatiju, slušanje sagovornika bez osuđivanja njega i njegovog problema. Najgori mogući odgovori su "Ti to izmišljaš" ili "Kakva melodrama...", iako su njihove depresije i samoubilačke ideje stvarne baš kao i borba s njima. Osobe koje su prošle kroz neku epizodu ekstremnih samoubilačkih misli često izjavljuju da im je pažljivo usmerena konverzacija sa drugima pomogla da se oporave. 
Mediji, takođe, imaju važnu ulogu u prevenciji samoubistava. Istraživanja pokazuju da su neki načini izveštavanja na temu suicida (npr. eksplicitne priče/vesti ili one koje urednici namerno ističu u prvi plan, na naslovnim stranama) povezani sa tzv. pikovima (vrhovima grafikona) stope samoubistava, dok su drugi (npr. oni koji izveštavaju o dobrim praksama rešavanja suicidalnih kriza) imali sasvim suprotan, pozitivan i zaštitini efekat. Međunarodno udruženje za prevenciju suicida (IASP) i Svetska zdravstvena organizacija su razvili set medijskih preporuka koje će pomoći novinarima da pišu na korektan način.


Briga
Svo povezivanje i komunikacije sveta neće imati nikakvog efekta bez konačnog sastojka - brige. Moramo biti sigurni da će oni koji kreiraju planove i politike voditi brigu od prioritetnog značaja za prevenciju suicida, da će je finansirati na nivou koji je srazmeran društvenom značaju rešavanja ovog problema.
Moramo biti sigurni da kliničari i ostali pružaoci zdravstvenih i javnih usluga u dovoljnoj meri vode brigu o tome da je prevencija suicida u suštini njihovog posla. Takođe, moramo biti sigurni da same zajednice na pravi način vode brigu o tome koliko su sposobne da identifikuju i pomognu pojedincima koji se nađu u situacijama povišenog rizika od samoubistva.
Kao najvažnije, bitno je da i sami vodimo brigu. Moramo paziti na druge koji se možda upravo bore sa problemom, ohrabrimo ih da ispričaju svoju priču na način koji njima odgovara. Od osoba koje imaju problema sa samoubistvom, možemo zauzvrat puno naučiti.


"Samoubistvo u svojoj suštini ima niz kompleksnih i međusobno povezanih faktora. Svi oni itekako mogu doprineti osećanju bola i beznađa. Slobodan pristup raznim sredstvima koje se mogu upotrebiti za samoubistvo (najčešće su to vatreno oružje, lekovi i otrovi) podjednako predstavlja snažan faktor rizika."

Svetski dan prevencije suicida ustanovljen je 2003. godine na inicijativu IASP i WHO, i od tada se svake godine obeležava 10. septembra. Njegov cilj je podizanje opšte svesti o potrebi prevencije suicida kao i o psihičkim bolestima koje dovode do njega; u to su uključeni pojedinci, udruženja i vladine agencije širom sveta.
U SAD samoubistvo već poprima karakteristike epidemije. Ono obuhvata sve starosne i rodne grupe, kao i društvene slojeve - bez razlike. Smatra se da je samoubistvo uzrok smrti #1 kod mladih ljudi u starosnom dobu 15-24 godina. Južna Koreja je trenutno država sa najvećom stopom samoubistava među razvijenim zemljama sveta. U Kini, samoubistva su najčešća među osobama između 15 i 34 godina života. U Kini je, takođe, uočena veoma visoka stopa upotrebe pesticida prilikom samoubistava, i to naročito onih na bazi organofosfata koji su na listi zabranjenih za upotrebu zbog štetnosti po ljude i okolinu - na godišnjem nivou, stopa se kreće od 60 do čak 90 procenata upotrebe tih pesticida. Sličan problem imaju Malezija, Sri Lanka i Trinidad. Od zemalja bivše SFRJ, Slovenija se nalazi na prvom mestu, mada ni ostale ex-YU republike ne zaostaju mnogo za njom. Ispred Slovenije, kao članice EU, po stopi samoubistava se nalaze neke ne-EU zemlje poput Rusije, Latvije i Belorusije. Definitivno, najveća stopa samoubistava zabeležena je u Istočnoj Evropi.
Osim u Kini, muškarci su češći počinioci samoubistava (i ubistava). U Zapadnim zemljama, broj muškaraca-samoubica je 3 do 4 puta veći nego što je to slučaj kod žena.
Globalno gledano, samoubistvo je na 13. mestu glavnih uzroka smrtnosti, jer obuhvata skoro polovinu svih slučajeva nasilnih smrti u svetu. Zbog svog karaktera tj. cilja, a to je smrt što više drugih ljudi, u ovu grupu se ne ubrajaju bombaši-samoubice; za njih sopstvena smrt predstavlja sekundarni problem.

***
Pogledajte koliko je vesti o samoubistvima u domaćim medijima objavljeno samo u poslednjih deset dana, ko se ubio, koje starosne ili socijalne grupe, zašto i, naročito, način na koji su domaći toaletoidi sve to objavili: ogromna slova u naslovima, objavljeno na naslovnim stranama, fotografije maloletnika, sumanute konstrukcije ko/kako/zašto, besmislene priče komšija koje po običaju "ništa znaju sve", budalaste reakcije nadležnih (čitaj: nesposobnih) institucija, botobesnilo divlja čak i u komentarima na te tekstove...
Kao konačni zaključak "naše priče", na društvenim mrežama se pojavio tekst iz Blica, intervju sa penzionisanim doktorom medicinskih nauka, profesorom fiziologije Bogosavom Lažetićem iz Novog Sada, u kome on kaže sledeće:
"Bez biološke slobode nema slobode, a gladan čovek nije slobodan čovek. Psihoemocionalni stres menja odnose ljudi i duhovni svet čoveka, to je uzrok 80 odsto svih bolesti. On ima akutni socijalni značaj i došao je do kritične linije iza koje nastaje degradacija društva, masovni gubitak zdravlja i epidemija umiranja. I nerođene generacije osetiće posledice takvog traumatičnog društvenog stanja jer psihoemocionalni stres utiče na genetski aparat ćelija organizma, dovodeći do urođenih poremećaja razvoja i zdravlja dece. Biće još više ubistava i samoubistava i drugih teških zločina."

Intervju je bio objavljen u februaru prošle godine.

izvori:

No comments:



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...