Showing posts sorted by relevance for query vlašar. Sort by date Show all posts
Showing posts sorted by relevance for query vlašar. Sort by date Show all posts

Monday, 21 September 2009

Opet vlašar, al jesenji ...


Bogumi, dvajesprvi septembar - cr(k)veno slovo, em Gospojina em Mala em Jesenji Vlašar. Pa još začinjeno prvim danom čuvene i dugo najavljivane naplate parkinga u Palanci.

Prvo što se još od ranog jutra dalo uočiti jeste neverovatna količina prostora na mestima gde se do juče trotoarom ni zmiče nije moglo da provuče a kamo li živ pešak. Negdašnja parking-autopijaca zvrji prazna ceo dan, kako izjutra tako i u podne. Oko Barbaroša milina jedna za pešake, moglo je čak i u podne da se prođe trotoarom. Peške, naravno, ne kolima.
Sveže iscrtana i obeležena parking mesta, vertikalna signalizacija nabijena u asfalt na ključnim tačkama. Stoje i neka obaveštenja-uputstva, ali, koliko se danas dalo po ulicama čuti, retko ko da je iz prve ukapirao kako se plaća parking. Narod se žali da šalje SMS uplate koje ne prolaze ili da im se odbijaju veći iznosi nego što bi trebalo ... Plus, masa njih izjavljuje da će da kupuje pretplatne ili koje već karte, ne veruje narod tim mobilnim sokoćalima. A ni komunalcima.
OK, na greškama se uči, naročito kad su po tuđem džepu.
Nego, hajde da mi polako krenemo na turneju po Jesenjem Vlašaru, bilo je tu koječega za videti.

Na samom ulazu u ulični deo Vlašara (ulica Kneza Mihajla, prosvetitelja) postavljena nekakva blatna sobna fontana. Jbmga, šta bi pa drugo mogla da bude obzirom na onu gustu braon-žućkastu tekućinu koja iz nje kulja, preliva se i opet vraća u sistem. Moglo bi to da bude i nešto "drugo", ali da ne preterujem sa komunalnim obrtnim materijalom još na početku.
Potom, duž ulice sledi skroz do vašarišta standardni set tezgi: red gaća, red ЋЕТРИ ПАРА ЋАРАПЕ = СТО ДИНАРИ, pa onda idu malo šubare & kokarde & bakrene ikone, sportska oprema, opet gaće, razne džidžumidže koje ama baš ničemu ne služe, nacipatriotskosrboslavna beletristika & proročanstva, opet gaće, srpske mekice sudbine (kada ih prelomite, unutra otkrijete da li vam je sudbina namenila sveže prženu bubašvabu, sa šećerom u prahu i dva deci užeglog zejtina gratis), gle - opet ЋАРАПЕ, maskirne uniforme, delovi za nešto, pa opet - gaće. Ovo sa gaćama zaista poprima zabrinjavajuće razmere: to se toliko namnožilo da prosto tera na razmišljanje šta to ovaj narod radi sa tolikim gaćama? Ma, pade mi na pamet jedan odgovor ...
Nego, da uđemo mi na samo vašarište, tek tu ima šta da se vidi.

Čudo jedno čega tu sve ima (po slikama):
Pomenuta ulica Kneza Mihajla. Skala koji narcisoidno mora da utrči u svaki kadar (bre, što to voli da se slika). Domaći prodavci robe sa auto-hauba. Ćevap-aleja. Plastičarski pogled na ringišpil. Livada sa pogledom na rumunske i bugarske auto-haube. Luna park u bekgraundu. Sala za ručavanje K2 (ne bre, nije to drugi vrh na Himalajima po visini, nego kafana Kamiondžija2). Skakaonica za one do sto kila. Garderoba gore. Garderoba dole. Lubenice, dinje, paprike, kivi, limun - Piljara kod Groblja. Brusthalteri sa pogledom na groblje. Ručni i nožni (dakle - udovni) snagomeri ispred luna parka na kome ne naplaćuju parkiranje. Backstage iza kruševljana-korpara (Mačkovac, Krvavica i tako to). Konji iz Kragujevca (u stvari, poni). Ladno pivo & klaker, baš da legne na jetru. Farmerke sa pogledom na groblje. ŽAR, šampion roštilja - lepo piše za pismene. A tek što narod beži čim neko izvadi foto-aparat, čudo jedno ...

Ima tu i neki zubati glumci a ima i DISO LJULJA. Valjda "disco", ali ko bi ga znao šta je ФNРМОПNСАЦ u stvari hteo.

Neko pazari oči sa sve etiketom, neko VEŠARILJE, a neko čuveni srpski vez-wallpaper za sve moguće prilike i tehničke uređaje.

Međutim, ovo čudo je definitivno moj favorit: ПРОТИВ НЕПРИЈАТНОГ МИРИСА НОГУ. Nemam pojma da li postoji prijatan miris nogu, ali ta aparatura sproću nazalne receptorske neprijanosti mi nekako liči na 3 bebi sedišta za bicikl + 5 mišopacolovki. Ako neko zna kako ovo sokoćalo radi, tj. sprečava da vam noge bazde, slobodno neka kovertiran odgovor pošalje na neku od opštinskih tenderskih komisija, možda od toga ispadne i neka donacija u korist budžeta. Kad ih već Dinkić zavrće za pare.

Pored vlašara, u Negotinu se paralelno održava i Sajam naoružanja i vojne opreme. Vid'o ja, Rade mi Radikalne. Samo fale još Maskirnoogrnuti Btadić, Pilot Šuntanovac i Ušljemljeni Peđa Bradonja. Onaj na donjoj slici ne salutira lutki u uniformi, nego mu nešto bije Sunce u oči, reklo bi se.

Da sve protekne u standardnom redosledu, pobrinuli smo se i mi komunalci. Izložili smo lično naš patent, ovo do sada još nikome nije palo na pamet - paz'vamo: Navali narode, žena-zmija, gledaj al' ne pipaj! Kontejner za PET ambalažu sa duplim dnom!!!! Bacaš u njega a on se nikada ne prepuni! Navali narode, bacanje džabe do mile volje, koj ga napuni besplatnu plavu kantu s žuti poklopac dobiva! Nenumerisanu!!!!!
Ma pomerila ga bre neka baraba, ne bi ga mi postavili po tuna garant. Kud bi ...

Danas jeste prvi dan Jesenjeg Vlašara, a ovako izgleda centar negotina u 13h. Slikano pod precednicin prozor, da se zna. Ako uočite razliku u odnosu na svakodnevne gužve koje vladaju na centralnim lokacijama u gradu - svaka čast.
Aman, vidi se bre da je ovo velegrad a ne palanka, nemož se okupi tolki narod kolki mi trg za trku imamo. Ono, jes' da se u kafićnom delu centralne gradske pešačke zone za motore i bicikleta, okupilo i Udruženje Negotinaca iz Negotina, da proslavi svoju slavu. Uz armonikaša, kad je ona balavurdija rokerska tražila pare da svira, mamucu im kapitalističku neće da sviru za džabe Udruženju Negotinaca iz Negotina. Plus, izgleda da Mokranjčevi Dani još uvek traju.
Velepalanka sestro, pa neka gudi ko i koliko hoće.

***
Jesenji Vlašar će, kao i majski i julski, doći i za tri dana proći.
A nama i dalje ostaje cirkus svakodnevni.

Thursday, 12 July 2018

Vlašar na vodi


Palanačka vinjeta:
Promotivni kontejner "Belgrade Waterfront" u centru Negotina
Zaista nisu mogli da nađu bolje mesto da se postave, od ovog kraj čuvene SPS-fontane.


Danas u Wlashingtonu počinje tradicionalni Petrovdanski vlašar. Na prvi pogled, ovaj BGH2O potez deluje potpuno besmisleno - Bg i Ng nemaju nekih preteranih veza osim par autobuskih i putovanja kao diližansom, Ng nije na Savi a svojevremeno su lokalni gospodari odbili ideju preseljenja varoši na obalu Dunava koji je udaljen desetak kilometara, Ng je ionako non-stop na vodi i bez Bg varijante (čitaj: pod vodom)... jedino su kradikali svuda isti.
Vaistinu, šta radi maketa Beograda na vodi po sred palanke negotinske?
Ko ne zna odgovor, biće odmah prosvetljen:
Negotin je ovih dana pun gastarbajtera, populacija uvećana za 30% (i više). Pa kad već to ne mogu da iskoriste za neko patriotsko glasanje, deder da im barem izmuzemo koju kintu za neki stančić u Orlovim brdima na savamahalskom živom blatu. Trend pazarenja nekretnina po prestonici ovde nikad nije zamro, čak ni tokom veselih devedesetih - zašto bi to sada bio slučaj?
Muzemo ih za glasove, za pare - ma nema frke, samo neka kaplje.

***
Kaže mi juče lik, kradikalski kadar, "što tupiš o ovom BGH2O štandu, šta mu fali, pogledaj maketu baš je lepa..."
"Jebala te maketa, Vučić samo to i radi, šeta i pokazuje makete i ništa drugo."
Odjednom se okrete i hitro udalji od mene.
Doktore, šta mu je?

Monday, 13 July 2009

Vlašar


Navalio grdan narod, hoće vašar za Otisak nedelje - pa to ti je!

Negotin (Wlashington), 12. jul 2009. godine. Petrovdanski vašar.
Na.

vlašarski foto-album
(klikći po gore)

Staze na vašarištu (iza kafana) u koje su oni moji (komunalci) nagurali prvenstveno bugare i rumune izgledaju kao mesto gde se srušio neki putnički avion. Na sve strane razbacana garderoba, stvari, kese, papiri, alat, krš, poluošamućene face (od vrućine) ... i usred svega - korito sa ledom, za klaker.

Fascinira me količina đubreta koju uspemo da napravimo i potom ga instaliramo na najistaknutija mesta. Neki kreteni su kupili celu kutiju srećki nekakve nesrećne lutrije na kojoj se dobija Yugo, lepo seli na travu i sve pootvarali i pobacali okolo. Od Yuga ionako nema ništa, šta li su pa očekivali?!

Ovo je početak Borskog naselja, gde se istresaju prvi utisci posle vašara ...
Ma, bezveze.

Thursday, 23 September 2010

Slike sa poleđine


Prođe još jedan negotinski jesenji Vlašar. Malogospojinski.

I još jedan pun Mesec, pride.
Evo nekih slika iz Vlašarskog bekstejdža, tek da se vidi i ta strana sveta.
Sva silesija reciklažnih materija od ića i pića, veselja i poneke tuge.






(kraj, za ovu godinu)

Garant se pitate šta se sve tek može videti u bekstejdžu Opštine ili političkih stranaka.
I ja se pitam, čega sve tamo ima za reciklažu...
Da se uplašiš.

Tuesday, 17 September 2013

Mokri dani


Na današnji dan, ponedeljak 17. septembra 2. Napredne Godine, dobacismo se do sredine 48. Mokranjčevih dana u Negotinu. Ovaj renomirani muzički festival, manje od karaktera a daleko više od značaja (koji "neki" nikako da ukapiraju) za Negotin i celu Srbiju, započet je u petak 13. i biće završen u petak 20. septembra.
Potom sledi tradicionalni klajngospojinski vlašar, kako je i inače red u Palanci.


Elem, ko je i kako sve pevao, svirao i igrao, možete pratiti u izveštajima koje objavljuju na sajtu opštine Negotin, dok se detaljnije informacije o programu (tzv. programska knjižica, u pdf formatu) i link za live streaming nalaze na zvaničnom sajtu 48. Mokranjčevih dana.


Varoš negotinska dočekala je renomirane domaće i inostrane goste okićena zastavicama i cvećem, povremenim kišno-vetrovitim ispadima, komentarima "može to i kraće, a i duže da traje" + "a gde je Bekuta" + "jel' će bude neki folklor na zatvaranje", standardnim nedeljnim crkveno-svetovnim krkanlukom u rodnom Mokranju za učesnike & goste Festivala i opštinske "strukture", kao i tradicionalnom dnevnom uličnom muzičkom podlogom u vidu Mokranjčevih rukoveti sa opštinskog razglasa.
Tu stajemo sa daljom pričom o kulturi, prelazimo na dekulturu.
Samo bez hvatanja za kundak, drugovi, moliču fino.

***
U danima koji su prethodili početku Mokranjčevih dana, komunalci su pripremali doček gostima i izvođačima, po nalogu ovdašnjih "izvođača". To im je ionako redovan posao. Elem, u najboljoj nameri i radi efikasnijeg pražnjenja kanti za otpatke u dvorištu Mokranjčeve kuće, u iste su postavljene PVC kese. Niko nije računao na nevreme koje je prethodilo početku Festivala. 
Zato smo već posle prve jače kiše dobili ovo:

Galadrijelino ili Mokranjčevo ogledalo?

Ideja da se potom te iste kese probuše, naravno - pala je u vodu. Ta ista voda i dalje ostaje u kantama, kese tu uopšte nisu bitne. A provale oblaka su nešto zaređale svaki drugi dan.
Kako stoje stvari, Republički hidrometeorološki zavod slobodno može u Negotinu da registruje novu stanicu za merenje vodenog taloga i padavina, pored one već postojeće. Pa da uporede tačnost podataka, na relaciji Samarinovači put - centar grada. Red je.


Obe kapije dvorišta muzejskog kompleksa "Mokranjčeva kuća" ne zaključavaju se van radnog vremena. O tome svedoče gomile kesa, flaša, limenki koje ujutru osvanu po dvorištu i stepeništu doksata kuće. To, da je ovo dvorište postalo i javni toalet okolnih kafana, najbolje mogu da posvedoče radnici Gradskog zelenila i čistoće koji su primorani da se bave i nekim drugim komunalnim "nečistoćama", onim manje zelenim.
Ukoliko pred ovim sasvim nepotrebnim problemom lokalni budžovani i funkcioneri u oblasti kulture godinama drže oči zatvorene, morao bi makar da ih povremeno zasvrbi nos - jer zaista ima zbog/od čega.


Nedavno je na zid nekadašnje bašte hotela "Inex-Krajina" postavljena spomen-ploča posvećena Negotincima izginulim u II Svetskom ratu, kao i onima koji se nisu živi vratili iz ratova u kojima, naravno, nismo učestvovali tokom devedesetih godina. Ništa sporno, treba ispoštovati. Problem je što te ljude ne poštuju oni koji su najglasniji u njihovom svojatanju i napadima na svakoga ko im nešto zameri. A zamerka postoji, i stoji svima na uvid:


Prilikom livenja desne table napravljena je standardna greška koju svako od nas ponekad načini kada kuca ćirilični tekst na latiničnoj tastaturi - otkuca ЛЈ umesto Љ. Prezime Milosavljević se na ploči javlja dva puta, u obe varijante. Problem je u tome da ova spomen ploča nije od papira niti je tekst na njemu otkucan, pa da se papir pocepa ili greška ispravi korekturom (koju knjigovođe među sobom zovu "mozak"). Greška se može ispraviti samo uklanjanjem pogrešno napravljene i postavljanjem nove ploče sa ispravnim tekstom. Ovu ploču su postavili lokalni SUBNOR i lokalna samouprava, parama iz opštinskog budžeta. Sami su se na njoj potpisali, u dnu.
Ne, uopšte nije nebitno, niti je normalan komentar "pa šta ako je pogrešno". Bitno je, jer se ovom aljkavošću sa samo dva slova toliko mnogo kaže o odnosu prema onima čija su imena tu okačili, podjednako i prema svima nama živima koji to treba svaki dan da gledamo i ćutimo.
Naizgled nema direktne veze sa Mokranjčevim danima, ali veze ima sa slikom o našoj opštini, koju ovakvim glupostima prezentujemo svakome ko dođe u Negotin. Ako već sami nećemo da sebe vidimo na šta ovakvi ličimo, ima ko hoće. Gosti i učesnici Mokranjčevih dana su smešteni baš u hotelu, ispred koga se nalazi ova budalaština.
Koji je to mozak odgovoran za ovaj akt institucionalne aljkavosti?
Narodna izreka kaže "kakav otac takav sin", ili "iver ne pada daleko od klade". Stvarno, kada se prisetimo svih gramatičkih budalaština koje su mogle da se vide na starom opštinskom sajtu ili čuju za skupštinskom govornicom, ni tabla nam neće teško pasti na glavu. Sajt je promenjen, navike i ljudi nikako. Neko je morao da ovo proveri i vidi, ispravi i spreči sramotu pre nego što je postavljeno. A nije.
Iver treba što dalje da padne od klade, inače će se opet roditi samo - klada.


Da dekultura ipak nije samo naš, negotinski tj. srbijanski originalan izum, pokazuju i učesnici i gosti Mokranjčevih dana - iz godine u godinu, bez izuzetka.
Kada sam u septembru 1973. godine krenuo u prvi razred osnovne škole, autobusi su bili tu, na trotoaru moje ulice, ispred hotela. Uvek smo ka školi morali da idemo kolovozom, iako su nas suprotno učili. Danas, tačno četrdeset godina kasnije, sa nekoliko hektara novog gradskog parking-prostora i sistemom njegove naplate, autobusi su i dalje tu - na istom mestu. Na trotoaru ispred hotela, u ulici Srbe Jovanovića. Naravno, pešaci su na kolovozu, da se slučajno ne zapuste.


Ne znam šta bi se desilo nekom Negotincu ili autobusu sa NG tablicama, da uradi ovako nešto u Nikšiću, Skoplju, Prijedoru, Beogradu ili po Sloveniji. Ali znam da oni bez imalo srama ili savesti to i dalje rade kada ovde dođu, na Mokranjčeve dane ili ekskurzije, i da niko od ovdašnjih nadležnih to ne kažnjava. Ovo nije prvi put da o tome pišem.

Dekultura je zajebana stvar, i opštebalkanska. Od Triglava do Gevgelije, and beyond. Za nju svemir ne predstavlja konačnu granicu.

***
Srđa Popović, Danas 17.09.2013.

"Čovek od formata ne misli o imidžu, već o stvari koju radi, kojoj se posvećuje sa osećajem odgovornosti prema sebi samom. To je odgovornost prema postupcima i životu. Društvo se ne menja tako lako, mora da postoji unutrašnja snaga, da se ono iznutra menja. Pa šta ako uđemo u EU? Za to sam, ali ne znači da ćemo od tog trenutka biti neki drugi ljudi. Nema duha, discipline za trajnu obavezu, da svoje vreme pokloniš društvu. Ovde, što više nula poređate iza sebe, to više vredite."

Tačno, nule će uvek biti i ostati nule, nebitno je koliko ih ima.
Naročito one na čelu kolone.

Napomena:
Autor teksta nije Srđa Zlopogleđa,
stvarnost se ispisuje sama.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...