Showing posts with label Vreme čuda. Show all posts
Showing posts with label Vreme čuda. Show all posts

Tuesday, 12 May 2020

Vreme čudotvoraca


Ko bi rek'o čuda da se dese,
30 godina ludila niko da odnese.


1990

Alan Vladimirovič Čumak (1935-2017), jedan je od najpoznatijih ruskih prevaranata koga su forsirale sve moguće novine. Kako se tada pisalo, ovaj iscelitelj na daljinu je omogućavao ljudima da čudesno "ozdrave" netremice gledajući u njegovu fotografiju. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, počeo je da u Rusiji održava televizijske seanse. Tokom tih seansi, gledaoci bi držali pored ekrana tegle sa vodom, pomade, paste za zube i druge predmete na koje bi se prenela njegova isceliteljska energija.
U Srbiji se Čumak prvi put javlja u jednom januarskom broju lista Radio TV revija iz 1990. godine. Zbog velikog interesovanja čitalaca, gostovao je na Jutarnjem programu TV Beograd kod Baneta Vukašinovića, zajedno sa Brankom Petkovićem, novinarom Radio TV revije. Počev od oktobra 1990. godine, Radio TV revija je u narednih 12 brojeva štampala po jednu sliku Alana Čumaka, čije bi "dejstvo" bilo isto kao kod njegovih televizijskih seansi, ali sa ograničenim rokom trajanja od trideset dana. Te slike su bile u formi džepnih kalendara. Zvuči neverovatno, ali mnogi ljudi su zaista u to verovali.

2020

Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac (Stojan Jovanović, 1610-1671), bio je episkop zahumski i srpski pravoslavni svetitelj. Njegov život bio je u stalnoj opasnosti od Turaka. Bio je proganjan i klevetan i od militantnih rimokatoličkih misionara - jezuita i prelata. Bio je svrgavan sa mitropolitskog prestola u Trebinju od strane lažnog episkopa-unijate Savatija. Izlagan je bahatostima plemenskih knezova i neposlušnih uskočkih četovođa. Kao arhijerej živeo je u manastiru Tvrdoš i odatle utvrđivao u pravoslavlju svoje vernike, čuvajući ih od turskih svireposti i latinskog lukavstva. Kada su Turci razorili Tvrdoš, Vasilije se preselio u manastir Ostrog gde je nastavio svoj strogi podvižnički život. Kao što Svetitelj ne imađaše mira za zemaljskog života, gonjen od mnogih neprijatelja Božjih i od glavnog neprijatelja ljudskog spasenja - đavola, tako ni njegove svete mošti ne ostadoše u Ostrogu pošteđene od nečastivoga. Odmah po prestavljenju Svečevom narod poče dolaziti na njegov grob i moliti mu se, kao što mu dolažaše i za vreme njegovog zemnog života. A na grobu se počeše dešavati mnogobrojna čuda, koja ni do danas u Ostrogu ne prestaju. Na poklonjenje dolaze i muslimani.


Tokom devedesetih godina prošlog veka, nosile su se ovde, čuvale i ljubile, osim Čumakovih i Miloševićeve slike. Taj ih je sve čudotvorno oslobađao svih tegoba posedovanja novca i sopstvenih života. Danas se po istoj formuli nose i ljube Vučićeve slike, bedževi, majice, ikone, freske, posteri i bilbordi. Naročito oni sa Bratom Sijom, u poslednje vreme.
Svetom Aleksandru Čipuljičkom Čudovištvorcu, koji je trenutno neprikosnoveni #1 na listi najvećih srBskih patridiota-prevaranata, takođe se dolazi u hodočašće, priklanja, poklanja, ničice pada i prostire pod njim. I to ne samo figurativno. Dolaze mu knezovi i četovođe, gubavi i sakati, muslimani i katolici, naši i Naši, sendvičari i preživari, botovi i vikari, punoletna tela i mrtve duše konzumenata glasačkog prava, polupune i poluprazne čaše, vino i voda, 4000 rajhsdinara i 100 evra po šticovanom kursu, šerpe i baklje, struka i muka. Međutim, bez obzira na bezbroj svakodnevnih televizijskih seansi, još uvek ga proganja najveći neprijatelj kradikalskoga spasenja - Đavo Đilas lično, em neštedimice. Bivajući neprekidno izložen bahatosti toga đavola i njegovih satrapa, ovdašnji Vrhovni Zaceljitelj rupa na saksiji primoran je da ima marsovsko radno vreme - 25 sati dnevno, bez odmora.

Vreme jeste došlo poslednje.
Koronadramatično.


Thursday, 24 October 2019

Vreme čudovišta



Pogledajte, vrlo poštovani Pontije (govorio je Valerije Grat, rijući noktom Sveti grad) - Gornja varoš, koja gleda na dolinu Hinom i Akra prema kidronskoj dolini. Ove geografske neznalice kojima ćete od sada upravljati zamišljaju da je tu negde ulaz u pakao, što i nije rđavo ako se uzme u ubzir da ga na taj način uvak imaju pred očima (on pomeri prst malo ulevo), one oveštale kućerine, koje su se pribile jedna uz drugu kao ovce preplašene od rimske vučice, to je Morija, neka vrsta starog jerusalimskog centra, ili neuspela kopija našeg Foruma. Tamo je nekad bila kuća premudrog Solomona i kuća njegovog oca Davida, onog što je, mada preispoljna hulja i prevarant, sastavljao tužbalice tužeći za Bogom kao naš Katul za Klodijom. Uostalom, njegov mu je narod verovao, pa zašto mu i Bog ne bi naseo. Ja očekujem da Bog ne može biti pametniji od naroda koji je uzeo u zaštitu, i da inteligencija takvog naroda samo ponavlja promućurnost božju u onom stepenu u kojem je ima on sam. Mislim da narodi imaju onakve bogove kakve zaslužuju, i da bogovi biraju one narode koji najviše odgovaraju njihovoj sopstvenoj prirodi. Šta vi mislite?
Pilat nije ništa mislio. Držao je maramicu na nosu, iz koga kao da su još uvek isparavali judejski zaseoci svoja đubrišta. Odsustvo i najobičnije misli beše na njegovom zamišljenom čelu tako očigledno.

- Borislav Pekić: "Vreme čuda" (Čudo u Jerusalimu, str. 95)


Nikakav Bog, Svetac niti Mesija ne vode sluđeni narod ovdašnji u ovo - ne Vreme čuda, već Čudovišno vreme. Vreme čudovišta. Kroz zlatno doba Propasti vodi ga jedan uobičajeno sumanut, lukav i pokvaren džeparoš tuđih para i kradljivac tuđih života, smrdljivi farisej starozavetne radikalske partije ogrnut plaštom napredne vere u Boga Pljačke. Na magarcu koji više ne ugleda anđela, da ne bi opet dobio batine.
A narod ga sledi, jer ga mrzi.
Jer mrzi sve svoje Bogove, Svece i Mesije, baš koliko mrzi i Sebe.
Jer ga mrzi da mrdne Dupe kao prvi korak ka razmrdavanju Mozga.
Jer ga je On uzeo u zaštitu, izabrao narod koji mu baš leži na prirodu i dao mu tačno onakvog boga kakvog je zaslužio.
Zato što sam pametan, reče On.
Zato što nisi pametniji od onih koje si uzeo u zaštitu, odgovori mu Pisac.
Nema veze, uvaliću ti trg sa tvojim imenom pa ćeš i ti biti Isti, reče On.
Pisac ne reče na to ništa, vrati maramicu na nos, mahnu Ludi rukom, pljunu, okrete se i ode svojim poslom.
A On, taj Luda sadukejski, to Zlatno tele naših čudesnih dana, otvori usta i sazva još jednu konferenciju za medije. Jer ništa drugo, do toga da 'ladi usta, niti je znao niti će ikada znati - da radi.



Tuesday, 17 November 2015

Lazare...


- Lazare... znaš li šta će se dogoditi ako te vide?

- Pustiće čoveka na miru.

- Lazare... poverovaće da si se ponovo vratio. Da te je ponovo oživeo, Lazare.

- Možda me je i oživeo, Nikodime!

- Lazare... Lazare... Lazarrree!!



Kada jedan narod, planski i sistematski biva u potpunosti sluđen i još "misli" da uživa u tome, onda nije za čuditi se što žudno iščekuje Vreme čuda & spasenja upravo od raznih Nikodima u svojim redovima. Jer, povazdan se samo o njima i radilo.
Čuda se ne dešavaju, već samo vremena. Kako uvek i svuda, tako i ovde i sada.

Čudotvorci su sastavni deo miljea bezumlja palanačkog fašizma.
Onog, koji bi i dalje da ubija.

Thursday, 16 January 2014

Vreme čuda


U vukojebini, koja se po uzoru na biblijsku (gle čuda) zove Vitanija/Betanija, po završetku još jednog od večitih ratova koje ovaj narod vodi sa samim sobom, caruju nova pravila za nova vremena. Komesar-farisej Nikodim i učitelj Lazar upadaju u crkvu džipom, pokušavaju da od nje načine školu, krečom prekrivaju ikone koje odbijaju da se pokore tolikom napretku, maltretiraju narod, umiru mu staro a uteruju novo Bezumlje. Prave dogovor kako da "osveste" meštane glumeći scenu Vaskrsenja. U sukobu dve dogme, dva podjednako primitivna tumačenja komunizma i hrišćanstva, zna se - pobednika nema niti će ga biti među gubitnicima.
Zato što svi oni i dalje troše Vreme čekajući Čudesa koja se ne događaju.
Zato što su učitelji ovde oduvek sumnjivi, ma koliko bili podobni.


- Izlazi, Lazare. Naš narod zna šta je mrtav čovek. Lež'o si... k'o pravi mrtvac.
- Nije mi bilo teško, već sam bio.
- Odvešću te do raskrsnice, tamo te čekaju tvoji. Evo ti dokumenta.
- Prvo je bilo lažno vaskrsenje, pa lažno pogubljenje, sad ću ja da živim sa lažnim imenom a ti ćeš i dalje da lažeš narod kako sam ja mrtav.
- Sprema se oluja. Najbolje da krenemo.
- Ima li išta što je pravo?
- Ima. To što čuješ.
- Stoka pijana. Poludeli su, ubiće mladića.
- Niko ne zna ni ko je, ni odakle je, ni odakle dolazi, niko ga ne traži, nikome ne treba. A da se vratimo, nema nikakve nade.
- Ko kaže?
- Iskustvo. Ti misliš da je on jedini? Takvih beskućnika su puni putevi. Idemo, Lazare. Mislim da je to najbolje, Lazare!
- Za koga najbolje, Nikodime?
- Za sve! Za tebe, tvoje, mene, revoluciju.
- I ti ćeš to... da dopustiš, a?!
- Ja za to i ne znam!
- Ali ja znam!
- Lazare... znaš li šta će se dogoditi ako te vide?
- Pustiće čoveka na miru.
- Lazare... poverovaće da si se ponovo vratio. Da te je ponovo oživeo, Lazare.
- Možda me je i oživeo, Nikodime!
- Lazare... Lazare... Lazarrree!!


Lazarus Kruciforminus je vaskrsao, umešao se (konačno) u svoj posao. Rekao je ne alavom Nikodimusu Bajatusu, jer ne poštuje pravila igre koja ih je spojila u ovaj totentanz što ga zajedno plešu po glavama sluđenog naroda. Lazar sadašnji reče sikter!, pa mrtav hladan Nikodimu svome okrete leđa. Bilo je to Lazara Sadašnjeg prvo i poslednje vaskrsnuće, zato što se Lazar opametio i izučio na greškama svojih prethodnika. Zato što zna da ovoga puta Nikodimu za leđima stoji drugi Nikodim, još jedan farisej sa lugerom u ruci. Ovog Lazara neće pogubiti ili tek tako žrtvovati, što se baš ne može reći i za njegovog Nikodima. U palanačkom teatru apsurda&mržnje uloge se menjaju tokom predstave, ne završava se svaka na isti način iako su posledice po publikum i vernike svih dogmi obavezno iste. Nekada Lazar prvo umre da bi ga vaskrsli, Nikodim sveti se probrati u sledbenika; a ponekad, Lazari razapnu Nikodime, čisto radi razbijanja dosade - ili koalicije.
Dugačak je niz Nikodima ovdašnjih, predugačak da bi mu u samo jednom pogledu, ili životu, mogli videti i glavu i vrh repa.


Otkako je proletos uhvatio bidAIRmajer na venčanju avio-kompanija, Lazaru Krstiću je ovo prvi put da se ponovo istakne pred pučanstvom. Al' stvarno - muški. Zapravo, stvar je jasna: bude li se Lazar okrenuo da pogleda šta se dešava sa Nikodimom, neće valjati. Od njega se to i ne očekuje, ponajmanje da se osvrne i suoči sa Nikodimima. Ipak je njegov jedini zadatak bio da vaskrsne u pravom trenutku i trgne publiku iz dremeža između činova Velike Predstave.

Ma... samo još jedna predizborna konstatacija
Ništa više.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...