Showing posts with label šekspir. Show all posts
Showing posts with label šekspir. Show all posts

Tuesday, 10 March 2015

Shadowplay


Igra senki

Ka centru grada gde se svi putevi sreću, čekajući tebe
Do dubina okeana gde sve nade tonu, u potrazi za tobom
Išao sam kroz tišinu ne krećući se, čekajući tebe
U sobi sa prozorom u uglu nađoh istinu
U igri senci glumim svoju smrt, jer ništa drugo ne znam
Dok su ubice, u četiri reda postrojene, na sredini igrale
Mirisa k'o hladan čelik, krenuše da se telima spoje
U neverici, samo, gledam kad ta rulja ode
Učinio sam sve, sve što sam želeo
Dopustio da te iskoriste za sopstvene ciljeve
Ka centru grada u noći, čekajući tebe
Ka centru grada u noći, čekajući tebe

(Ian Curtis, 1979)


Macbeth

Život je samo iluzija, senka koja hoda, očajan glumac
Što se šepuri i strepi, u iščekivanju svoga časa na sceni
Jer potom, niko više neće čuti za njega.
Tu priču idiot pripoveda, od buke i besa satkanu,
Lišenu svakog smisla.

(William Shakespeare, 1606)


Alegorija pećine

A sada, rekoh, uporedi našu prirodu sa ovim stanjem. Zamisli da ljudi žive u nekoj podzemnoj pećini, i da se duž cele pećine provlači jedan širok otvor koji vodi gore, prema svetlosti. U toj pećini žive oni od detinjstva i imaju okove oko bedara i vratova tako da se ne mogu maći s mesta, a gledaju samo napred, jer zbog okova ne mogu okretati glave. Svetlost im, međutim, dolazi od vatre koja gori iznad njih i daleko iza njihovih leđa.
Između vatre i okovanih vodi gore put, a pored njega zamisli da je podignut zid kao ograda kakvu podižu mađioničari da iznad nje pokazuju svoju veštinu.
Zamišljam, reče on.
Zamisli uz to još da pored tog zida ljudi pronose razne sprave, i to kipove ljudi i drugih životinja od kamena i drveta, kao i sve moguće tvorevine ljudske umetnosti, ali tako da one iznad zida štrče, i da pri tom, kao što to obično biva, pojedini od njih u prolazu razgovaraju a drugi ni reči ne govore.
Tvoje je poređenje neobično, reče on, a neobični su i tvoji zatvorenici.
Slični su nama, rekoh. Zar misliš da oni vide nešto drugo osim svojih senki i senki drugih ljudi, koje svetlost vatre baca na suprotan zid pećine?

(Platon, Država VII knjiga)

***
Stanovnici Platonove pećine svet posmatraju kao igru senki. Za njih ta igra ne predstavlja čak ni senke stvarnosti, jer osim senki oni za drugu stvarnost i ne znaju. U tome leži razlog potpunog odsustva želje da se pobegne iz pećine. Ukoliko bi se, ipak, neko odvažio da iz tog mraka pobegne i izađe na svetlost, privikavši se na nju, stvarnost (a ne senke) sagledao bi na pravi način. A kada bi se okrenuo i pogledao unatrag, ka onima u pećini, video bi naizgled nesputane zarobljenike koji nepomično hodaju okovani samo senkom iluzije.


Dakle, koji je vaš izbor: Vlada senki ili Vlada u senci?

Ima li ikakve razlike između te dve Pećine, u kojima važi samo filozofija crno-belih senki sivila, gde je kontrast umesto komplementarnosti jedini smisao, koncepcija i srž politika kojima se vode, prolivajući gadosti jedni na druge, polivajući sve oko sebe.
Jedina senka, iluzija, koja bi mogla da neuke lažno asocira na Yin/Yang filozofiju, jeste laž da u Naprednjaka ima demokratije tj. da su Demokrate progresivne, tj. da je i jednima i drugima stalo do sluđenih i obnevidelih Pećinara. Unutar njih takvih nema onih "tačkica" drugih, kao što ni linija koja ih razdvaja nije krivudava već prava i tanka da tanja ne može biti. Zapravo, tačkasta je.
Izbor između dva zla & naopaka nije izbor.
"Oni su se smejali meni zato što sam drugačiji, a ja sam se smejao njima zato što su svi isti", svojevremeno je rekao Čarls Bukovski.
Oni i dalje uporno odbijaju da shvate realnost: domaći birači, a ne glasači, žele da konačno biraju glasajući za boljeg umesto za manje zlog ili suprotno-istog, lošeg glumca što nervozno iščekuje još jedan bis, repete za još jednu od svojih očajnih izvedbi. Ne žele druge, već drugačije. Ostaviti narodu izbor između nametljivih akademskih naturščika sa jedne, i poturenih sposobnjakovića-naivaca sa druge, predstavlja čist bezobrazluk. Najblaže rečeno.
Pećina će ostati pećina, i tako će biti sve dok Pećinari sami ne izađu iz nje, ili se neko od onih spolja ne vrati i unese svetlo da razveje mrak, umesto da beskonačno cupka na ulazu dodajući sebe postrojenim senkama.

p.s.
Ilustracije u ovom tekstu su životno delo južnokorejskog umetnika Daehyun Kima, serijal crno-belih slika pod nazivom "Moonassi".

Moonassi.com
Design Faves: Beautifully meditative black-and-white Korean illustrations

Friday, 6 February 2009

San zimske noći

Priča, u stvari antička tragikomedija koju je napisao stari dobri Bil Tresikoplje Avonski, odvija se na letnji Jovanjdan.
(napomena: pomenuti pisac nije indijanac, niti gornje ime ima ikakve veze sa kozmetičkom industrijom)
Da se manemo poznatog zapleta, tako uobičajenog za komade autora, u kojima se više ne zna ko-šta-koga-koliko-zašto (preteča latinos sapunica).
Obratimo pažnju na onaj deo u kome vilenjački kralj Oberon naredi svom slugi, vilenjaku Paku, da kraljici Titaniji podmetne čarobni napitak od koga se ova prvo komira, pa kada se probudi zatreska do ušiju u prvo živinče koje ugleda.
Na scenu stupa grupa glumaca-amatera koja sprema pozorišni komad za najavljenu svadbu (koja je inače povod za svađu kraljevskog para). Jedan od glumaca zaspi u šumi, a Pak mu glavu pretvori u magareću.
Matori engleski pokvarenjak se tu malo igrao rečima: lik glumca se zove Nik Botom (Nick Bottom, veoma antički, može i Nikola Guzina), pretvoren u magarca (ass, Ušati Guzina). Pretpostavljam da znate da ass (magarac) i bottom (dno) u engleskom žargonu označavaju isto - debelo meso.
Ono nick je već poznato kompjuterskim manijacima.
Dakle, probudivši se iz sna, Titanija ugleda Ušatoga Guzinu i umalo ne presvisnu od ljubavi za njim skoro do kraja komada. Jedva je odmađijaše, i potom joj do samog završetka nije bilo jasno kako je to moglo da se njoj desi (u međuvremenu su raščinili magareću glavu i povratili Nidžu G., ali ovaj beše u staroj formi još grđi).
Hajde da se iz Letnjeg Jovana 1594. prebacimo u 2009. godinu, 16. januar, na samo četiri dana pre Zimskog Sveca istoimenog.
Neka buda zima.
Neka ostanu san i noć.
Neka ostane Titanija, i dalje omađijana. (sumnjam da sme opet da se posvađa sa Oberonom)
Neka ostanu glumci
Neka ostanu i magarci.
Nama je ostalo sve isto.
400 ili 4 godine - koja je razlika, kada je komad tako dobar?
Igraju to assinus kolo do zore, ne može im niko ništa ... samo da ne menjaju keca.
Asinus asinum fricat
(baš kao u komentaru na prethodni post)
* * *
Šta na to kaže SFRJ-rečnik?
Dalmatinci magarca zovu tovar.
Ovi "domaći" su se izgleda pretovarili. Premagarčili.
Ili istovarili - na nas. Izmagarčili.
Nabrstiše se mozga narodu, i nikako im nije dosta, misle da u glavi imamo slamu pa pasu li pasu ... razdružuju se i udružuju.
Bojim se da su nas sve natovarili.
Namagarčili.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...