Monday 27 April 2015

Concrete blondes


Stanislava Pak, savetnica (N1 vesti, 20.04.2015)
- Zorana Mihajlović napada predsednika Nikolića. Ona to radi bez znanja premijera Aleksandra Vučića, jer je njen cilj pozicija premijera ili predsednika države.

Zorana Mihajlović, ministarka (N1 vesti, 24.04.2015)
- Nema sukoba između Nikolića i mene. Sukoba nema, ali meni se čini da savetnički tim pokušava da prevaziđe svoje izjave u javnosti koje nisu baš ni na najbolji način prihvaćene i zaista mislim da oni ljudi koji su prozvani, predsednik, premijer i ja, da smo tu usput iskorišćeni.


Vrlo dobro, nastavi tako.

***
Sudar naprednjaka: Kafa diže pritisak (RFE, 22.04.2015)

Borivoje Šurdilović zna dobro vezu između jutarnje kafe i pritiska.
Boris Tadić zna dobro vezu između osnivanja SNS i prosipanja kafe pred izbore, koje će potom izgubiti od tog svog čeda. Da se još jedared podsetimo želje #2 (kažiprst, za posao):

TADIĆ: Da bi ste imali čime da ispunite vesti, ja sam pred ovaj sastanak prolio kafu po svom sakou, to je srećan znak. Znači, biće sve u redu. Hvala veliko na pažnji.
DAČIĆ: Trebalo je ranije da ti prospu kafu.
TADIĆ: Nije mi niko prosuo, nego sam sam prosuo.

Kao što već rekoh: vrlo dobro vam ide to foliranje, samo nastavite tako.
- Staraćemo se!
Svi, u isti glas.

Thursday 23 April 2015

Hotel Kolonifornija


I tako, dok se naš Ljuba Panker po belom svetu bavi zaista ozbiljnim poslom, za to vreme u njegovom rodnom Kladovu budale orgijaju li orgijaju.


 - Od 28 odbornika, na sednicu nije došlo 10 odbornika SNS-a, dva iz SDS-a, dok su dvojica odbornika bili odsutni zbog bolesti! Da je došlo 10 odbornika SNS, premijer Vučić bi od danas poneo titulu počasnog građanina - kažu odbornici.
Za sada je nejasno zbog čega SNS-ovci nisu došli da glasaju za svog vođu. Predsednik opštine Kladovo Radovan Arežina (SPS) izjavio je da nešto ovako nikada nije doživeo u svojoj političkoj karijeri!
- Ovo shvatam kao krajnji nonsens! Prihvatam svaki oblik političke borbe, ali je ovo nečuveno! U ovom slučaju trebalo je da bude jedinstvo opozicije i vlasti, barem dok se ne dodele nagrade onima koji zaista to zaslužuju - izjavio je Arežina.
Na dnevnom redu sednice koja se nije održala, povelju zahvalnosti za nesebičnu pomoć opštini Kladovo u vreme poplava, trebali su da dobiju: ministar odbrane Bratislav Gašić, Velimir Ilić, Blagoje Spaskovski, opština Bor, Predrag Marić, Zoran Drobnjak i general Milosav Simović.



Čitaocu ovih "novina", nesviklom na budalaštine koje politikanti građanima Srbije svakodnevno priređuju, teško bi ovde bilo šta moglo pružiti trunku ili slamku za koju bi se mogao uhvatiti u bezuspešnom pokušaju da razume ovu vest. Stvarno, otkud to da naprednjački odbornici bojkotuju svog šefa?!
Uopšte se ne radi o bojkotu Gospodara Vučića od strane njegovih (kaba)dahija, baš kao što ni predsednik opštine uopšte nije naivan niti je u politici od juče, kako bi se iz njegovih izjava dalo zaključiti. Naprotiv.
U opštini Kladovo su pre poslednjih izbora vlast tvorile DS i SPS. Posle održanih izbora i lapota koji je počinio Tadić, svi dotadašnji odbornici i nosioci javnih funkcija prelaze u njegovu stranku i tako omogućavaju kontinuitet iste ekipe na vlasti, što je podrazumevano razbesnelo lokalne kradikale koji su računali na tzv. beogradsko-republičku formulu (koalicija SNS i SPS). Tokom prošlogodišnjih poplava, više nego upadljivi bili su helikopterski desanti najviših državnih funkcionera (od Vučića pa naniže) po okolnim ugroženim mestima, od Tekije preko Petrovog sela do Grabovice, uz neskriveno zaobilaženje Kladova, iako je i sam grad prvih dana bio potpuno odsečen od sveta (sve telefonske veze i internet bili su u prekidu, osim VIP mreže i naravno rumunskog signala mobilne telefonije), a 3/4 meštana Tekije u prvih 48 sati je bilo privatnim brodom evakuisano u kladovski hotel. O dočeku koji je prilikom prve posete bio upriličen drugospodinu Vulinu, ravnodušnim pogledima meštana i škrgutanju zubima, verovatno ni on sam nije smeo da podnese raport Gazdi bez prethodnog kandiranja.
Ukoliko je neko zaista zaslužio da pude pohvaljen i počastvovan opštinskim priznanjem, to su onda na prvom mestu piloti i tehničari iz kasarne u Batajnici, radnici RTB Bor, kladovski komunalci i šašavi Velja Ilić. O pomoći koja je Kladovu tada stigla iz Zagreba, u gornjoj vesti ni reči. Ostalim "laureatima" je Kladovska opština uglavnom služila kao rezervni položaj ili izgovor da na strašnome mestu ne budu, ali da sa njega ipak uteknu. Pardon - da ne šetaju pod dugom, već "da idu u Tekiju da rade". Blato sa tekijanskih ulica ili voda u Grabovici nisu mogli da se uklone jezikom, bio on velik kao lopata. Jednostavno, stvari ne idu tako.
Elem, u Kladovu je ponovljen negotinski scenario iz 2014. godine, posle vanrednih lokalnih izbora. Tada je dotrajala ekipa DS+SPS na vlasti imenovala komisiju i kandidate za majsku nagradu, povodom 12. maja Dana opštine Negotin. Zbog, u međuvremenu, utvorene nove koalicije SPS i SNS, cela priča je bila stopirana, a u Negotinu se 12. maja 2014. godine bukvalno nije dogodilo ništa. Jednostavno, u kalendaru 2014. godine Dan opštine Negotin nije postojao. To što su socijalisti predložili listom svoje kandidate za nagrade, moglo je biti naknadno izmenjeno jer postupak kandidovanja i dodele nagrada nije bio do izbora okončan, ali komisija je jednostavno samu sebe hibernisala iako za to nije bilo nijednog razumnog razloga ili povoda. Razumnog ne, ali palanački sumanutog - da.
Taj razlog je sada, godinu dana kasnije, primenjen u Kladovu.
Jednostavan zaključak se sam nameće:
Opozicioni naprednjaci ni po koju cenu ne žele da im vlast bez njihovog učešća nagrađuje zaslužnog Vođu. Kada se to promeni, Tadićevci budu eliminisani iz vlasti a kradikali sa Miroča siđu da stoluju u Fetislamu, onda će sve leći na svoje mesto i Aleksandar Vučić primiti zasluženu nagradu - iz pravih, podobnih ruku.

Stvar je prosta, druže Arežina. Samo se ne pretvarajte da je ovako nešto nečuveno, ili je "prvi put" - jer nije. Ali jeste patentirano vaše, espeesovsko.
Baš kao što nije ni prvi put zatvaranje svojih ili tuđih odbornika u "karantin", poput poslednjeg slučaja u Inđiji. Setite se iste tehnologije nadgornjavanja u Kragujevcu ili Nišu, ponegde začinjene i šlagom od batina (Majdanpek, Zaječar, Niš). Dakle, na Istoku ništa novo. A zatvaranja odbornika i kandidata u "karantine" je bilo i ranije, i opet u Negotinu.
U zimu 1996. godine, u vreme "onih" lokalnih izbora, kandidat koalicije Zajedno u selu Štubik, čuveni Mića (potonji član GSS), tri puta zaredom (ponovljeno) uspeva da ima na tom biračkom mestu isti broj glasova kao i kandidat SPS. Tek kada su čoveku uvalili poziv za vojnu vežbu i tako ga eliminisali iz, po četvrti put, ponovljenog glasanja, SPS konačno dobija svog odbornika u selu iz koga se tradicionalno snabdevaju jagnjetinom. U kafani, u kojoj su se 12. marta 2003. uveče, ti isti, mrtvi pijani upisivali u "Knjigu radosti" zajedno sa koštunjavom sabraćom. Neki od tih "upisnika" su danas u SNS, neki su se vratili u SPS, a neki su i dalje u DS (do sledećeg mešanja karata)...
Da, ovo poslednje ste dobro pročitali, nije greška.
Kada je Radmila Gerov u novembru 2008. godine, posle preleta odbornika SRS u SNS, rekonstruisala lokalnu vlast i kradikale ubacila u šemu umesto radikala, niko nije očekivao da će rok hlapljenja te "nove vlasti stare ekipe" biti tako kratak - tek, do sudskog oduzimanja mandata SNS i vraćanja istih SRS. Na stranu što se to kosilo sa istim slučajem potpuno suprotnog ishoda, kada su Tadić (opet on...) i Malovićka blagosiljali 20 poslaničkih mandata koje je Nikolić ukrao radikalima, ali po objavljivanju sudske presude u januaru 2009. godine vlast u Psihorupi biva ponovo "rekonstruisana" a radikali sa vraćenim mandatima bivaju vraćeni i u vlast, ovoga puta sa novim odbornicima. Shodno pilećoj pameti koju pomenuti poseduju, logično je bilo da naprave kiks i zajebu stvar - da požure sa imenovanjem nekih od odbornika u Veće a da pre toga ne obezbede kvorum bez njih, kako u Skupštini tako i u Izbornoj komisiji. Ono što je potom sledilo predstavlja istoriju negotinske nesreće, palanačke parapolitike, koju još uvek zajedno ispisuju ovdašnja "vlast" i pripadajuća joj "opozicija". 
Na ovom blogu je tada, u tekstu Otisak nedelje 12.04.2009. (Predlog #5 - Kozaci, hajduci, bećari, delije i bekrije), bilo napisano sledeće:

"I tako, dođe na dnevni red u petak 10. aprila čuvena Osma sednica Skupštine opštine Negotin. Beše i ničim izazvani & iznenadni direktan TV prenos, koji je uredno plaćen iz budžeta Opštine. Dođoše 20 legalnih i 3 nelegalna odbornika, taman 23/45 koliko im treba za vlast. Ona 3 glasaše za izbor novih članova Opštinske izborne komisije koja treba da im (tim odbornicima) dodeli mandate kako bi mogli legalno da učestvuju u radu Skupštine - tj. da glasaju za sebe. Sve je u redu, baš po propisima, reče tadašnji ministar Marković. Kada bi se zezali, ako je kome još do toga. Sve po dobro nam znanoj formuli 20+3=0, toliko puta do sad praktikovanoj u ovom gradu. Zaista, nije nam prvi put.


I opet lokalna opozicija čeka, umesto da sama kreira istoriju. Prvo su se okupili svi (12 odbornika DS, 8 odbornika SPS, svi članovi OIK-u-ostavci ispred DS+SPS+SNS, svi predsednici stranaka) toga jutra u 9 sahata u zgradi Komiteta (čuveno Orlovo gnezdo SPS), malo da prokrljaju sveže spravljenih 25 kila pečenja sa prilozima. Ali - pod ključ, da neko od njih slučajno ne izmakne kontroli i počne da posti na sednici SO, desetak dana pred Vaskrs po istočnom obredu (kako to zove RTS).


Po završetku Sednice i jedni i drugi su se još malo proveselili, pade pečenje i u Opštini (količina veća od komitetske). Plus hektolitri. Onda(k) Trio Fantastikus sede da piše prijave i prigovore nadležnom ministarstvu, sve na salvetama, jašta - kako i priliči komitetskoj atmosferi. I održaše konferenciju za novinare koja je na momente podsećala na dodole."

Magistar Unogović je tada velikodušno ponudio prostorije SPS da tu pod ključ smesti odbornike SPS&DS i članove Opštinske izborne komisije iz SNS, kako neko od njih ne bi po gradu zalutao pa ušao u zgradu Opštine u vreme održavanja sednice SO, za koju je tada trebalo oboriti kvorum i izazvati tako im omiljene "privremene mere". Kao apendiks zaključavanju, da ne zaostane, tadašnji žuti Šef Novostilski je doćerao 25 kila roštija i pečenja (ovog puta ne iz Štubika, nikako!) pride, ne bi li holesterolom i špricerom odbornicima isterao bubice iz glave, najsitnije trunke primisli kako bi možda ipak mogli da se prodaju Svetoj Peenteki za neku dijetalniju opciju prehranjivanja flore i faune. Vlast je, naravno, doćerala u opštinu sopstveno krdo mesa&veselja. Za lubenice je još uvek bilo rano. Svi srećni, siti i napiti... i tako do dana današnjeg u skoro neizmenjenom sastavu.
Karantini, vojni ili komitetski, crvene i druge ruke nagradodavne (ne)podobne, zaključavanje sa prehranjivanjem i opijanjem, nelegalne sednice, nenadležne komisije, spasitelji, preletači, trafikanti... sve je to, nažalost, surova realnost domaćeg strančarenja, koja traje još od Miloša Velikog pa do danas, i nema ni trunku namere da prestane.

Posle negotinskog sindroma u Kladovu i nedavno održanog inspekcijskog nadzora u režiji Tome Nikolića, tj. utvrđivanja na čijoj je pravoj strani lokalna kradikalska ekipa (tj. javno podoban deo nje), čisto sumnjam da će ikome ovdašnjem na pamet pasti da Vučiću ponudi majsku nagradu opštine Negotin. A možda i hoće, ko to zna? Pileća palanačka pamet i dalje predstavlja veliku misteriju, mnogo manju za ornitologiju i daleko veću za društvene nauke.

***

Po čemu je Belgija poznata? Po čokoladi, zar ne? E pa to više nije tako. Tamo sada postoji jedan hotel koji spolja ima oblik jednog velikog ljudskog creva. Radi se o kreaciji holandskog dizajnera Jupa Van Lishuta, koji joj je nadenuo ime "Hotel KasAnus". Nadasve ironično, zar ne... Gosti koji su proveli noć unutar ovog hotelskog objekta, kažu da im je bilo super jer im niko nije ometao san, naokolo je priroda prepuna crnih labudova i žabljeg kreketanja.
Uz prenoćište ide i doručak, a vi probajte da zamislite fruštuk unutar debelog creva.


Mnogi tvrde da svetske sile u Srbiji vode svoju kolonijalnu politiku, da smo za njih samo slepo crevo moderne civilizacije. Posle svega izrečenog, utisak je da domaće siledžije vode svoju kolonalnu politiku. Pravi ljudi na pravom mestu, onako prežvakani i nesvarljivi kakve ih povazdan vidite po naciservisima i ostalim pinkovima, zaista ne mogu naći bolje mesto za to od domaće varijante pansiona KasAnus.
U svaku opštinu obavezno treba uvesti po jedan ovakav karantin, sa kompletnim supozitorijalnim menijem i rum-servisom za odbornike-zatočenike. Ako treba, obezbediti strane investitore i subvencionisati iste, platiti franšizu autoru, dati koncesiju na plac. 
A naziv, glupo bi bilo da ostane onaj stranski, kolonijalni?
Dajte bre nešto domaće, kolonalno, de profundis Gospodarevog trakta.

Tuesday 21 April 2015

Dieses Land ist unser Land


ISTORIJA DOSELJENIŠTVA ZA BUDUĆE GENERACIJE


Naše gore list, Ljubomir Bratić, jedan je od članova tima koji će sastavljati muzejsku postavku Zbirke istorije doseljeništva, projekta koji grad Beč sprovodi zajedno sa Gradskim muzejom i koji će biti završen 2016. godine. Za koncept sprovođenja projekta zadužen je tim u kome se pored Bratića nalaze Arif Akiliç, Vida Bakondy i Regina Wonisch. Biće sakupljeni predmeti i fotografije, koji oslikavaju istoriju migracije, njen uticaj na razvoj grada Beča.
- Projekat će biti realizovan do kraja avgusta meseca 2016. kada slavimo jubilej potpisivanja ugovora između Austrije i Jugoslavije, kojim je omogućen legalan pristup radne snage iz Jugoslavije austrijskom tržištu rada. To je jubilej koji treba prikladno da bude obeležen, objasnio je Bratić za Vesti.

On je ukazao da činjenice govore o važnom doprinosu takozvanih gastarbajtera razvoju zemalja iz kojih potiču, kao i onih u kojima žive.
- Istovremeno, ta grupa živi na margini javnog mnenja. Njima je, na primer, u Austriji još uskraćeno pravo političke artikulacije, tretiraju se zakonskim merama generacijama kao stranci itd. Priznanje njihove uloge u istorjskom nasleđu znači istovremeno prizanje da oni kao grupa i kao individue u društvima u kojima žive treba da imaju i ista prava kao i svi ostali članovi tih društava. Biti deo istorijskog nasleđa jedne države znači isto što i biti ravnopravni deo društva. U tome se sastoji politički smisao traženja priznanja, objasnio je Bratić.

foto: Kurir

Na konferenciji za novinare prilikom predstavljanja ovog projekta, predstavljena je audio kaseta koju je jedna jugoslovenska banka delila svojim klijentima 1986. kao poklon. Bratić objašnjava da se radi o eksponatu koji pokazuje kako je bila, od strane finansijskih instituta, zamišljena uloga "radnika na privremenom radu u inostranstvu".
- To je bila uloga štediša za čije je štedne uloge jamčila država. Ti štedni ulozi iz godine 1986. i ranijih i kasnijih godina, završili su u aferi nazvanoj "stara devizna štednja". To je istorijska linija koja je dovela do raspada verodostojnosti svih instituta sa područja bivše Jugoslavije. Naravno da se kroz proces "čitanja" audio kasete kao istorijskog artefakta mogu pročitati i druge informacije. Na primer, za naučnike koji se bave studijama kulture, interesantno je šta se tada plasiralo kao muzika zanimljiva za "gastarbajtere", ali i signal ozbiljnosti postignut decentnim dizajnom predmeta. Sve su to informacije koje se mogu videti u takvoj jednoj, negde na nečijem tavanu ili u podrumu, u nekoj kutiji prašnjavoj i zaboravljenoj audio kaseti, objasnio je Bratić.

Timu koji radi na ovom projektu je želja da se u proces sprikupljanja uključi što više pojedinaca i organizacija u dijaspori.
- Proces sakupljanja je neka vrsta kampanje, čiji je pri tome cilj nabavka predmeta koji će zauvek postati deo istorijskog nasledstva grada Beča. Mi trenutno radimo na internet prezentaciji i dostupni smo svakog radnog dana od 10 do 16 časova preko službenog telefona ili elektronske pošte, poručio je Bratić.

telefon: +43 680 2468804

Ana Bošković za Bečke "Vesti" (20.04.2015), novine na Srpskom jeziku

***

Ljubomir Bratić je rođen 1964. godine u Velikoj Kamenici kod Kladova. U Negotinu (poput većine njemu sličnih "neprilagođenih") ga znaju kao Ljubu pankera. U Austriju je došao 1984. godine kod roditelja. Magistrirao je filozofiju na Univerzitetu u Insbruku, i od 1995. živi u Beču. Temom migracije se bavi od početka devedesetih godina kada je počeo da radi u Savetovalištu za strane radnike u Insbruku. U međuvremenu je učestvovao u brojnim projektima (npr. "Gastarbajteri i manjine: Napast ili kulturno bogatstvo?" iz 1992, ili "Skrivena istorija: Remapiranje Mocarta" iz 2006), imao više naučnih radova i publikacija, a od 2004. do 2008. i od 2013. godine je naučni saradnik projekta o Romima (Romanistan) i naučni saradnik na Institutu za savremenu istoriju u Insbruku, u projektu sa temom istorije radnika-migranata u Austriji. Od 1999. do 2004. je bio savezni portparol Austrijske antirasističke mreže. Od 2012. je jedan od inicijatora i osnivača radne grupe Arhiv migracija (Migration Sammeln) koja i danas aktivno učestvuje u debatama o načinima istorizacije u Austriji i šire.

Bibliografija (deo):
- Druga generacija: Migrantska omladina u nemačkom govornom prostoru (Die zweite Generation: Migrantenjugendliche im deutschsprachigen Raum); koautor, 1994.
- Pejzaži činjenica: Istraživanje, transformacije i dvosmislenosti antirasizma u Evropi (Landschaften der Tat. Vermessung, Transformationen und Ambivalenzen des Antirassismus in Europa), urednik, 2002.
- Umetnost, kultura i pozorište za sve! (Kunst, Kultur un Theater für Alle!); koautor publikacije, 2010.
- Politički antirasizam: Samoorganizovanje, istorizacija kao strategija i diskurzivna intervencija (Politischer Antirassismus - Selbstorganisation, Historisierung als Strategie und diskursive Intervention); autor, 2010.

Linkovi:
Ljubomir Bratić (Facebook)
Politički Meridijan (17.03.2015): Muzej grada Beča sprema kolekciju o migrantima
Romakult: Romanistan

Sunday 19 April 2015

Rat i(li) mir?


Nemamo pravo na eufemizme i zaobilaženje istine, stvari moramo jasno imenovati. Ponovo je pitanje rata ili mira, kao devedesetih, ali valjda sada imamo pouku? Mir se brani u miru a kad se zapuca onda stvari krenu svojim neumitnim tokom. Problem predugo traje, ne pokazuje se odlučnost da se on reši a zlokobni tutanj novog rata valja se pod našim nogama. Budimo najotvoreniji, stavimo karte na sto i bez ikakvih zamagljivanja pogledajmo stvari u oči. Nemam nameru da se pozivam na istoriju, jer je ova "nauka" dobrano kompromitovana i referisanjem na nju svako može da dokazuje šta god hoće.


Kosovo se otcepilo od Srbije uz pomoć Zapada, i ono je sada polusamostalna državnopravna celina još uvek pod međunarodnim nadzorom i bez zaokruženog suvereniteta. Posle šesnaest godina nismo bliži održivom rešenju uprkos pozitivnim pomeranjima. Ovdašnji političari preostale Srbe na Kosovu tretiraju kao svoj hazardni ulog u bleferskoj igri. Nemajući jake karte pokušavate da igrom "na sve ili ništa" prevarite protivnika da ste sila i primorate ga da se povuče iz igre i tako dobijete partiju. Međutim, u ovom slučaju svi znaju da blefirate. A vi i dalje blefirate, ne odustajete. Srbi na Kosovu su kockarevi taoci i oni će prvi platiti skupu cenu. Oni su ili toliko politički neuki ili toliko bezvoljni da ne umeju da kažu NE manipulantima iz Beograda i povedu samostalnu politiku. Svetla tačka bila je pojava Samostalne liberalne stranke, koja je imala smelosti da uđe u vladu Kosova i time prizna Kosovo u ime jednog dela kosovskih Srba. Međutim, iz Beograda ne prestaju da se brinu za "južnu srpsku pokrajinu". Trebalo bi da im kosovski Srbi kažu da prekinu već jednom da se brinu i da ih štite, kad već ne mogu da ih zaštite.
Pretpostavka nekih upućenih krugova jeste kako je ova vladajuća kombinatorika, formirana posle izbora 2012. godine, nastala blagoslovom Zapada sa zadatkom da prizna Kosovo i uspostavi dobrosusedske odnose. Međutim, tri godine su minule i mi ne vidimo da se bilo šta bitno promenilo. I dalje se sedi na dve stolice, pravi se spoljnopolitički slalom i veleslalom. Da li se Zapad prevario ili su ga prevarili? Ne lažimo se: konačan uslov za pristupanje EU biće formalno priznavanje Kosova kao države. Sve je manji prostor za manevrisanje i čas istine se bliži, ali na žalost niko ne zna koliko nam je vremena preostalo. Javnost ništa ne razume, ona je kao guska u magli. Ljudima treba objasniti da sve ima svoju cenu. Naknadna pamet veli da ratova devedesetih ne bi bilo da je neko najotvorenije izneo ljudima koliko će koštati politika za kojom se krenulo. Ali, niko se nije usudio na tako mračnu predikciju: poslaće vas ili vašu decu u rat, žena ili kćerka će vam biti silovana i zaklana, bićete ubijeni ili osakaćeni ili će vas naterati da vi sve to činite drugima, osiromašićete… Onda, razmislite. Tako i sadašnja politika ima svoju cenu a čas naplate se bliži.


Politika nepriznavanja Kosova vodi u novi rat. Jasno je da se pregovorima i diplomatijom ono nikada neće vratiti pod suverenitet Srbije. Oni koji ga ne priznaju zapravo pripremaju novi rat hteli to ili ne, bilo to njima jasno ili ne. Hipotetički je moguće predvideti nekoliko crnih scenarija koji se donekle prepliću i preklapaju. 
  • Prvi scenario je da na Kosovu dođe, kao posledica nekog zločina, do novih pogroma i iseljenja preostalih Srba. Iz Srbije na tako nešto niko neće moći niti smeti da odgovori. To će biti nemoguće sprečiti. Desničarski pobesneli elementi mogli bi da stvore nerede u Beogradu i drugim mestima, mogli bi da pale lokale, da linčuju za odmazdu nekog ovdašnjeg Albanca ili nekog stranca sa Zapada, ali će ih policija na kraju suzbiti. Međutim, na taj način će medijski za čitav svet ta dva događaja biti "egalizovani". 
  • Drugi scenario je da u slučaju daljeg zaoštravanja odnosa Zapada sa Rusijom ovde ojačaju pritisci za svrstavanje na stranu Rusije uz odbacivanje evrointegracija ili da se vlast pred narastanjem takvih osećanja u javnosti iz oportunizma i zarad opstanka sama preokrene na tu stranu. U oba slučaja računica kreatora takvog preokreta bila bi da će iz Rusije dobiti političku i diplomatsku podršku, naoružanje, zadužiće se bilo gde ne pitajući za kamatu, nateraće omladinu da služi vojni rok, militarizovaće društvo a sve sa ciljem da se u pravom trenutku krene u rat za "oslobođenje Kosova". To bi zapravo značilo fašizam u Srbiji sa logorima i ubijanjima politički nepodobnih. Možemo nagađati kolike bi žrtve pale i kakve bi se sve međunarodne komplikacije stvorile ali je jasno da bi NATO koji je tamo već prisutan odbranio Kosovo, a da bi se deo tamošnjih Srba iselio a deo stradao. 
  • Treći scenario je da vlada pritešnjena pritiscima EU i SAD najzad smogne snage i prizna Kosovo. Ovo bi bilo šokantno iznenađenje za sve, bez prethodne pripreme javnosti, pa bi se dogodilo isto što i u drugom scenariju - obaranje vlade u kombinovanom prevratu od strane pobesnele linčerske rulje podržane insajderima iz vojske i policije, jer bez njih uspeh nije moguć.
Dođe čas kada političari, ti ovejani lažovi, moraju izaći sa istinom na sredu. Situaciju ne treba ulepšavati, mora se jasno reći koliko će određena greška koštati. Državnik mora da bude odlučan i hrabar, svi bismo morali naći otrežnjujuće rešenje ma koliko ono nepopularno izgledalo. Uveren sam da ukoliko bi se ljudima najotvorenije i najiskrenije objasnilo da im nije u interesu produženje ovakvog stanja i predočila visoka cena koju bismo svi platili, da bi tada ogromna većina podržala novu politiku. Za onu ekstremističku manjinu našlo bi se leka ali samo pod uslovom da vlada zaista kontroliše bezbednosne snage.

Nenad Ž. Petrović

***
Umesto komentara GK:

Kod nas, posebno u Nišu je problem što vlast stvarno misli da smo svi mi (narod prim.aut.) budale. Kod nas je problem u sistemu. On ne dozvoljava da se politički artikuliše biračka volja. Ti glasaš, biraš, a oni zbog nekih svojih interesa naprave koalicije, i kako posle toga čovek može da se oseti… 
Drugo je što se država odrekla socijalnih funkcija - to je besplatno školstvo, zdravstvo… Država se odrekla najvažnijih socijalnih funkcija i dovela je društvo u bolesno stanje. Ko će posle toga da veruje biralištu kada je društvo u potpunom stanju anomije (neefikasnost društvenih normi) i raspada društva. Ovde je država sama dovela do raspada društva.

prof Đokica Jovanović

Tuesday 14 April 2015

Kruciformiranje


Hrišćani su poslednja dva vikenda slavili Uskrs (shodno različitom poimanju nebeske mehanike), obeležavajući smrt i potonje uskrsnuće Isusa Hrista, za koga veruju da je umro na krstu zarad njihovih grehova. Proslavili, svako na sebi svojstven način...


Na Veliki Petak (katolička varijanta, 3. aprila), u američkoj palanci po imenu Firenca (država Misisipi), vlasnici jednog restorana su uspeli da voznesu kraj puta krstaču koju je nemoguće ne videti, gde god da ste se zaputili. To čudo je visoko 110 stopa (oko 33,5 metra) i teško 18 tona, tj. $170,000 (pola je dao vlasnik restorana, a pola su donacije) - prevedeno u nezaobilazne zelembaće koje vernici podrazumevano ne podnose. Na zahtev vlasnika restorana ("Berijeva kuća plodova mora i somovine"), ovu kruciformnu 11-spratnicu postavila je firma koja u tome ima dovoljno iskustva, nadasve inspirativnog naziva: Crosses Across America (Krstovi širom Amerike). Ta "organizacija" je već podigla 156 ovakvih krstova u državi Misisipi, i 1842 komada u 29 drugih US država, ali ovaj u Firenci je najveći do sada. CAA je osnovao bivši naftni magnat Bernard Kofindafer, rešivši da svoje bogatstvo pretvori u krstače koje će posaditi po Americi svuda gde stigne, ali obavezno na privatnim placevima kraj državnih auto-puteva. Kofindafer je preminuo 1993. godine, a posao je kasnije preuzela aktuelna Sara Stivenson Ejbram, obnovila već postavljene krstove, i uvela novu praksu njihovog postavljanja kraj puteva, sada na svakih 50 milja. Inače, Berijeva krstača je četiri puta viša od standardnih drvenih i metalnih koje CAA "sadi".
Naravno, sve to obavezno neprofitno.


U Firenci-palanci se niko ne buni, čak ni konkurentski restorani. Svečanom puštanju krsta u rad, pored ser Kerola Berija od Somovine & morskih plodova, prisustvovali su i nasmejani gradski velikaši, neprofitna krstopobijačica i razduševljena masa građana.
Gazda Beri je prilikom otvaranja izjavio: 
"Iznerviralo me kada sam pre dve godine na TV video kako su u obližnjem Brendonu meštani na referendumu izglasali da se krst tamo ne postavi, pa sam odmah pozvao CAA i predložio da ga donesu kod nas. Ovo će biti pravi magnet za turiste. Dolaziće ovde da se slikaju, pazare suvenire u mom novom gift-šopu, ići će u moj novootvoreni višespratni restoran od 1858m2 (op.a. - visina te zgrade je duplo manja od visine krsta kraj nje). Naš grad će imati veliku finansijsku korist od turizma, jer se očekuje da međudržavnim auto-putem I-20 godišnje prođe oko 28 miliona putnika. Baš je super što ovde imamo guvernera, njegovog zamenika i kongresmena koji se i dalje drže vrednosti na kojima je ova zemlja zasnovana pre 200 godina. Kada bi ih se svi tako držali, Amerika danas ne bi ovoliko otišla dođavola. Tačka. Znam da će se sada na nas obrušiti razni ateisti, kritičari. Ali, ako se borite za Hrista, i on će se boriti za vas. Da budem jasan - to je početak nove obnove Hrišćanstva u ovoj zemlji."
Ovo poslednje mu dođe kao šlag na somovinu. Vaistinu neprofitno.

Ko će pobediti u toj tržišnoj utakmici, nahraniti gladne američke putnike-namernike-vernike:
Mekdonaldsovi plastikburgeri...

Florence (Downey, California)

... ili Berijeva somovina pod krst-sačom?

Florence (Mississippi)

Videćemo, videćemo...

U stvari, na kraju se može dogoditi da postane nemoguća vožnja širom Amerike a da vam kraj puta na svakih sat-dva ne štrče krstovi. A to je upravo ono što Beri, Ejbramova i ekipa žele i rade. Hrišćani ovu temu smatraju bezopasnom, ili makar kao povod za ćaskanje koji uvek možete ignorisati; u stvarnosti (sa kojom pomenuti i nemaju baš uvek dobre veze) ta tema itekako predstavlja suptilan način "obeležavanja teritorije" - nalik čuvenom pobijanju zastavica i kočića na plac u doba zlatne groznice, ili razvijanju barjaka po čukama kolonijalnih Nedođija u doba konkvistadora i krstaša. Vo imja careva, i bogova.
Koga ne zanima javno ispoljavanje posebnih verskih potreba slobodno može da ignoriše ove kruciformne toteme-krajputaše, podrazumeva se. Može još jedared, 50 milja dalje niz put. Pa opet, nakon narednih 50 milja. I još... Na kraju ćemo ipak morati da uvidimo očigledno: verske slobode se polako ali konstantno premeću iz "prava na slobodno praktikovanje religijskih ubeđenja" u "pravo na slobodu praktikovanja religijskih ubeđenja, čak i kada zadire u prava drugih ljudi".



Te krstače - koje bi jednog dana mogle da pokriju Novi Svet u celini celosti - samo su očigledan simbol onoga što može da se desi.

***
I šta sad - američke budalaštine se kao nešto razlikuju od Konstantinovog krsta u Nišu, saobraćajnog u Kragujevcu, svetlećeg na Bioktošu kod Užica, kraj Ljubovije, u Skoplju, ili onih planiranih na Rtnju (jedan svetleći je već namontiran u manastiru kraj obližnje Čestobrodice), Zlatiboru, kod Mileševe, povrh Kotora, na Trebeviću?
Valjevski krst, na ušću Gradca u Kolubaru, podignut je istog dana (3. aprila o.g.) kada je i gazda Beri vozneo onu svoju neprofitnu krstoliku reklamu za somovinu.



Šta tek treba reći za kancelarijski krst na zgradi PTC "Ušće", 2008. godine - poznatijoj kao nekadašnji CK, iliti leglo JUL/SPS/Pink bande?



Elemdaklem, šta će kod nas prevagnuti - Las Vegas ili Diznilend?
Nismo deca - palanaštvo i glupost nemaju granica, pritom nisu nimalo naivni
Naprotiv.

p.s.
NASA planira u budućnosti tzv. teraformiranje Meseca i Marsa, stvaranje sredine nalik Zemlji pogodne za život ljudi. CAA već sprovodi kruciformiranje po Americi, stvaranje životne sredine podobne za opstanak krstova. Videćemo šta će biti sa ostalima, ako išta preostane.


čitulje:

Robin Marty (Care2, 06.04.2015): What if There Were Crosses Everywhere You Looked?
CBS News (05.04.2015): Many crosses to bear
C. Todd Sherman (Hattiesburg American, 03.04.2015): Giant cross dedicated at Florence eatery
Kate Royals (The Clarion-Ledger, 09.03.2015): 110-foot Florence cross nearing completion
Cheryl Lasseter (MS News Now, 04.12.2013): Towering cross going up in Florence
web Crosses Across America
e-novine (03.04.2015): Poboden valjevski krst
R. Dragović (Novosti, 13.08.2011): Podizanje krstova u senci rasprava
Grad Kragujevac (zvanični veb sajt, 21.07.2010): Osveštan Đurđevdanski krst
Kurir (09.01.2008): Osvećen CE-KA

Monday 13 April 2015

Prvo identifikacija, pa suočenje


KAKO DA: Prepoznajte da li je jaje pokvareno!

Donosimo vam tri veoma brza testa kojima ćete s lakoćom proceniti svežinu jajeta, bilo da niste sigurni u to koliko dugo već stoji u frižideru, bilo da baš i nemate poverenja u prodavnicu u kojoj ste ga kupili.
Koliko je opasno pojesti pokvareno jaje, znaju svi oni koji su doživeli ovakve stomačne muke. Zato, ne dozvolite više nikad da vam jedno pokvareno jaje iz čitave korpe upropasti jelo (a posebno ne torte i kolače koje ćete spremati za praznike) i napravi pakao od života! Evo tri načina da proverite da li je u pitanju sveže jaje, mućak ili ono kojem je istekao rok upotrebe.


PRVI TEST

U duboku staklenu posudu ili čašu natočite vode. Jaje nežno ubacite u čašu i posmatrajte šta se događa.
- Sveže jaje u potpunosti će potonuti i ‘zalepiti’ se za dno
- Malo starije jaje će jednim delom biti na dnu, a drugi će se podignuti prema površini
- Jaja koja plutaju na površini vode rizična su za konzumaciju i zato ih bolje bacite.

DRUGI TEST

Jaje uzmite u ruku i držite ga pored uha. Lagano ga protresite i slušajte zvuk koji dolazi iz unutrašnjosti jajeta.
- Ako ne čujete nikakve zvukove jaje bi trebalo da je friško i dobro za konzumaciju
- Ako se iz jajeta jasno čuje bućkanje, ono je najverovatnije staro i bolje ga nemojte pripremati za jelo.

TREĆI TEST

Pripremite jaje i veliki, beli tanjir. Uzmite jaje, nežno ga razbijte na tanjir i osmotrite njegov izgled.
- Ako žumance stoji čvrsto i uzdignuto, a belance ostaje okupljeno oko njega, jaje je sveže.
- Ako je žumance čvrsto, ali se malo raširilo i spljoštilo, a belance prozirno i još uvek nije potpuno razliveno po tanjiru, jaje je starije, ali još uvek dobro za konzumaciju.
– Ako je žumance mekano, potpuno spljošteno ili se odmah razlio, a belance vodenasto i potpuno razliveno po tanjiru, jaje je najverovatnije staro i bolje ga se rešite.


***
Lepo i poučno. 
Hajde da zamenimo određene reči u ovom tekstu, pa ga ponovo pročitamo:
jaje = politička stranka
žumance = predsednik stranke
belance = članovi stranke


Čudo jedno, još lepše & poučnije.

Saturday 11 April 2015

Kako su krstaši maznuli zeca i jajca...


Poput inkorporiranja paganskih korena Božića i Hanuke u svoju religijsku praksu, hrišćani su slično uradili i sa paganskim praznikom proleća koji su potom nazvali Uskrs. Pre prelaska na monoteizam, Jevreji su takođe bili pagani, što se dobrim delom oseća u Starom Zavetu - jer su imena pojedinačnih božanstava listom zamenjena onim Jedinim. Hrišćanstvo je, naravno, nastavilo sa takvom praksom: svaka paganska kultura sa kojom su dolazili u kontakt bila je pokrštavana. Taktika je bila prosta ali lukava: nehrišćanima će lakše biti da prihvate novu religiju ukoliko im bude dozvoljeno da zadrže sopstvene stare običaje, naročito ako se tom prigodom iznađe i nekakva paralela koja bi spojila lepo i korisno.


Dok su pagani u atmosferi davanja i sreće slavili obnavljanje života, hrišćani na Veliki Petak i Uskrs obeležavaju dane patnje, užase stradanja i smrti jednog čoveka mučenog pa prikovanog na balvan koji se potom supermenski vinuo u novi život Nebeski. Paganima nisu trebala verska ubeđenja da bi slavili život; nasuprot tome, hrišćanska deicidna mitologija zahteva versku pripremu za pretpostavljeni (obećani) večni život u Raju pritom laskajući Bogu kroz patnje i beznačajnost tokom ovozemaljskog bivstvovanja - ko ovo ne prihvati leti pravo u večne muke Pakla, a vi vidite onda kakvo se to sredstvo pokrštavanja pagana, osim ognja i mača, samo po sebi nametnulo: 
Inkorporacija starih i bezopasnih rituala u novoosnovanu firmu "The Church Inc.", naravno.

Naziv Uskrs (engl. Easter, nem. Öster) potiče od starogermanske boginje proleća Ostara (Ēostre); njoj u ime, hiljadama godina pre hrišćana, postojao je praznik kojim su slavljeni plodnost i obnova života, odakle potiču mnogi od današnjih hrišćanskih običaja vezanih za Uskrs. Hrišćanski Uskrs slavi Isusove muke i smrt na krstu, njegovo oživljenje (uskrsnuće) tri dana kasnije. Sličnosti i veze sa jevrejskim praznikom Pasha ("prelazak") su jasne, ali većina judeohrišćana nije svesna paganskih elemenata ovih običaja, starijih od onoga što smatraju originalnim i jedinim. To se naročito odnosi na obojena jaja, koja predstavljaju sve jaču sunčevu svetlost u proleće, i zečeve kao simbol plodnosti.


Veoma je važno naglasiti: prvi hrišćani nisu slavili Uskrs. Trebalo im je više od 300 godina da se na saboru u Nikeji (325) dogovore oko datuma Uskrsa, koji po njima pada u prvu nedelju posle punog meseca nakon martovske ravnodnevice.
Nadasve prosta računica, zar ne?
Važno je naglasiti još i ovo: u Novom Zavetu se nigde ne spominju hrišćanski praznici. Četiri jevanđelja koja ga čine, bila su pisana decenijama posle Isusove smrti, i to na Grčkom, jeziku koji ni Isus niti njegovi sledbenici nisu govorili, još manje na njemu pisali. Jednostavno, jevanđelja nisu bili napisali očevici ili neposredni učesnici događaja koji se u njima opisuju. Posebno bode oči to, da gotovo nema spominjanja Uskršnjih motiva u jednom jevanđelju koje nije u kontradiktornosti sa spominjanjem u ostalima, što dodatno dokazuje da su ne samo autori različiti i da se nisu poznavali, već je različito i vreme u kome su ona bila zapisivana.

Stvar je jednostavna: hrišćanski praznik Uskrs izmišljen je naknadno, stotinama godina posle "prvog uskrsnuća".


Uskršnja jaja imaju čisto pagansko poreklo. U svim drevnim kulturama jaje predstavlja univerzalni simbol života i plodnosti. Egipćani, Persijanci i Kinezi - svi imaju u svojoj tradiciji običaje bojenja jaja početkom proleća, i to u razne jarke boje (ne samo crvenu). Jedna vavilonska legenda kaže da je ogromno jaje sa nebesa palo u reku Eufrat, odakle su ga ribe izgurale na obalu. Na obali su ga golubice polegle u svoje gnezdo, i čuvale sve dok se iz njega nije izlegla Kraljica Nebeska
Rimokatolička crkva je u svoje rituale ubacila jaje kao simbol Isusovog uskrsnuća. Ljuska jajeta, tako, predstavlja kameni grob (pećinu) u koji je bio položen Isus (žumance) posle smrti i iz koga je potom izašao u novi život. Zluradi bi rekli - eto, izlegao se Sin Nebeski.
RTS u ime SPC svake godine redovno (tradicionalno?) prenosi mantru da se "Uskršnja jaja (najčešće) boje u crveno, jer to simbolizuje Isusovu krv". Ni ove godine nisu načinili izuzetak po tom pitanju. Svaka baba, bivajući iskusni verski praktikant ali i ekonomična domaćica, na to će odmahnuti rukom bez komentara, smatrajući ovakve floskule besmislenim. Jaja se ne farbaju "tradicionalno" u crveno (mada, u srBskim okvirima, svašta postaje tradicionalno a naročito ono što se radi po prvi - tradicionalni, jelte - put, ili se ponavlja tek u poslednjih "sto godina"). Tradiciju ne određuje dužina ponavljanja nečega, već njegov smisao, a tu smo na Balkanu na tankom ledu čak i usred leta.
Čemu ova opaska o boji?
Stvar je daleko prostija nego što izgleda, ali za nju je bilo neophodno biti pažljiv na časovima istorije još u osnovnoj školi. Crvena, zapravo grimizna/skerletna boja je bila običnom čoveku (verniku?) praktično nedostupna zbog cene proizvodnje (sve dok se "tradicionalno nedavno", pre koju deceniju, na tržištu nisu pojavile veštačke boje za jaja & sve i svašta), ali i daleko više zbog činjenice da je to bila boja "carske" garderobe - od Kine i Indije, starog Rima, preko Pape i Engleske kraljice, pa sve do Josifa Visarionoviča Džugašvilija i potonjih kamarada. Narod je jaja nekada bojio ljuskama crnog luka, alevom paprikom, raznim biljkama... bojama koje su sve drugo samo ne crvena.
Dakle, ne radi se o Isusovoj krvi - to je samo viševekovni spin o žrtvi, a kroz žrtvu i varalica na trokrakoj udici o navodnoj jednakosti vernika i crkve - već o boji njegove odore. Poruka je sasvim očigledna, baš kao što je jasno i da je upućena svima koji SIZ-ovima Gospodnjim osporavaju pravo na Tronove Nebeske od Vatikana do Moskve. Da se zna ko je gazda, i koje je boje to gazdovanje.


Inače, papa Pavle V (rođen kao Kamilo Bordžija), početkom XVII veka u praksu uvodi Uskršnju molitvu u kojoj se vernik obraća Gospodu, govoreći kako mu prinosi žrtvu tako što će pojesti jaje u znak sećanja na Isusa, pritom tražeći blagoslov. Znajući za "porodični zanat" ovog pape, pitanje je koliko su jaja njegovom rukom bojena bila žrtva u slavu Isusovu, a koliko sredstvo eliminacije nepoželjne konkurencije. Nije zabeleženo koliko tih i takvih jaja je pojeo Galileo Galilej, u to doba omiljena meta progona inkvizicije i samog pape Pavla V lično. Isto je važilo i za jezuite, koje je Pavle V Bordžijski proterao iz Vatikana, a kojima pripada aktuelni konzument Svete stolice, papa Franjo - prvi poglavar Katoličke crkve iz redova jezuita, otkad funkcija "prvog među jednakima" postoji u Vatikanu. Btw. njega ćete teško naći u odori neke druge boje osim bele - naročito ne u crvenoj.
Inače, papa Pavle V je poznat po brojnim organizaciono-arhitektonskim uspesima unutar Vatikana, ali i još brojnijoj umešanosti u mnoge zločine počinjene za njegovog mandata. Lično on je odgovoran za tzv. Barutnu zaveru u Engleskoj (1605), danas poznatu po maski Gaja Foksa koju koriste Anonimusu širom sveta, koja je u velikoj meri povezana sa potonjim tzv. Tridesetogodišnjim ratom između protestanata i katolika u Evropi. Pored propalog pokušaja ubistva engleskog kralja, ovaj papa je povezan i sa ubistvom francuskog monarha (1610) koji je pokušao da sprovede zakon o verskoj toleranciji i jednakosti, pa čak i da osnuje Francusku crkvu po ugledu na Anglikansku. Inkvizicijske "uspehe" u lovu na veštice ne vredi ni nabrajati, zbog obimnosti. Toliko o molitvenom slovu ljubve sproću Isusa i jajolikom slavljenju bogomdanog života, kojih su bila puna usta pape Pavla V - preteče mladog Janga Trovača.

Crveno je i boja Đurine ljubavi, ali danas nam za taj eksperiment više ne trebaju ni crni luk ni razno drugo bilje, tako da ih možemo odma' bačit, tj. izest uz farbana jaja. Naravno, prvo oljuštena.

U redu, pojasnili smo poreklo naziva Uskrsa, jaja i boja.
A zerrrcovi, Mekrori, šta s njima?


Da se, još jednom, vratimo boginji Osteri i prolećnom prazniku njoj posvećenom. Ostera je, pored ostalih kvalifikacija, starogermanska boginja plodnosti - čega su zečevi (shodno ultrarazmnožavajućoj karakteristici) logičan simbol. Kako je Ostera "pozajmila" ime hrišćanskom Uskrsu, tako su se i prateći običaji polako ali sigurno uvukli u hrišćansku tradiciju slavljenja Isusovog rikverca iz mrtvih. Jaja, zečevi, početak proleća i plodnosti bili su i dalje poštovani iako je Hrišćanstvo preuzelo dirigentsku palicu i narodu objasnilo kako od sad pa nadalje i ubuduće istim povodom ima slaviti život i smrt Isusa Hrista. Tišina, nećemo više ništa da čujemo!
Zapravo, stvar je postala sasvim uvrnuta - zec, koji rađa žive mladunce, u mnogim zemljama širom sveta dobija ulogu glavnog dilera uskršnjih jaja za decu. Taj paganski simbol novog života se nekako isprepleo sa uskrsnućem Isusa, pa je priča o zecu koji nosi jaja postala legenda u koju se veruje.

Bez obzira na lična religijska uverenja, ovo je ipak doba godine kada slavimo novi život i novi početak.
Srećno i dobrodošlo nam svima Proleće.



linkovi:

Judy Molland (Care2, 19.04.2014/05.04.2015): How the Christians stole Easter
Wikipedia: Ēostre/Ostara
Piper Hoffman (Care2, 11.12.2012/23.12.2014): 5 ways Christmas and Hanukkah co-opted paganism
pastor Jeff Alexander (Cause of God & Truth, 2003): Should Christians celebrate Easter?
Catholic Encyclopedia (2012): Pope Paul V
Your Dictionary (2010): Pope Paul V facts
OneEvil (2009): Pope Paul V crimes
RTS (10.04.2015): Danas je Veliki Petak

Građanski krug (19.04.2009) post #118: Veligden
Građanski krug (07.05.2013) post #507: Otisak Crvene nedelje
Građanski krug (19.04.2014) post #637: Uskršnja razglednica
Građanski krug (20.04.2014) post #638: Велигден revisited

Wednesday 8 April 2015

Jel toliko frka, brate


"Jel toliko frka, brate?" (Blic, 07.04.2015)

A šta ako se jednoga dana ispostavi da na Aerodromu nisu bili - kao što nisu - samo ministri? Da li će nam tada Arapi iz egzila vratiti svog prijatelja Singera, da malo zapeva?


izvor: Blic

Karikature nisu nikome krive, one samo govore ono u šta niko ne sme da pogleda. U bljutave kreature koje su život Malog Čoveka pretvorile u njihovu brljotinu. U svinjariju koju smo od istih već imali prilike da gledamo devedesetih godina, ali nas se nije ticala jer je bila tuđa, Njihova, onostrana. Sada je Naša, svidelo nam se to ili ne. Ostali smo sami sa svojim Zlom, u kavezu koji smo tako zdušno gradili kriveći Druge.
U stvari, sve vreme je bila naša i samo naša, a mi smo uporno ostajali na nju slepi, gluvi i možda najgore - nemi. Žmureći, nadali se da nas niko neće videti, ušiju punih vode, ogavnog ukusa deteline u ustima.
Istorija je pokazala i dokazala da se sve ovo, isto, dešava svakome ko kroz život ide širom zatvorenih očiju. Pojedincu ili celom društvu - svejedno, ali uvek.

***
Singer je marka čuvenih nemačkih šivaćih mašina. 
Singer/zinger na Engleskom i Nemačkom jeziku znači isto: pevač. Singeršlager je onaj koji "udara" po Singerici; šlagerzinger peva "lagane" note za razbibrigu, pije živa jaja, vaćari seljančice u autobusu za Prestonicu, gunđa sebi u bradu na konduktera-džeparoša, a prasići na zadnjem sedištu mu i ne smetaju preterano. Naprotiv.
Plus, poput propalih prethodnika, taj će da ore prvu brazdu, obilazi koke frustrirane poplavama, miluje krave i telad, poji svinje, skenira oranice, slika se sa ovcama u bekgraundu, miluje polja pšenice, grli kukuruze, bljuje po opoziciji i imigrantima, polaže kamen temeljce u štiklastim cipelama višestruko skupljim od Borkovih, posećuje ćumurane, ne nosi zaštitne šlemove, gradi mostove pa potom i reke - baš kao i nove, lepše i starije Dubrovnike; da kači lobanje na haube džipova, drži kalašnjikov ili vitla pištoljem podjednako kezeći se, vozika traktore i kombajne, falsifikuje referendume i izbore, razume se u Sve&Svašta, drži predavanja predavačima, šutira studentima neprijateljsku vodu a domaću budzašto prodaje probisvetima; da davi prestonicu kako bi posle mogao da je spašava; da laže pre nego što zine; da vređa zdrav razum, Sobom i Svojima. Da organizuje spontane kontramitinge. Da voli i on nas.
Na kraju, malo i da proštepa po koju Krupanjku. Dobro je poznavati i poneki zanat, krpljenja radi.


Sedeo je za mašinom, šio je.
Pitali ga oficiri... 
gde su bili petka trinaestog, u martu.

Propevaćeš ti Biliju kad tad, ja ti kažem.
Frka je tolika i još veća, gospodine.
I tek će.

Tuesday 7 April 2015

Prirodno, prirodno...


Botanic mind in botanic brain.

U botaničkom telu botanički duh. Kada imaš mozak k'o biljka, tako i razmišljaš, bez obzira kako te zovu - a zovu te. I to drvenasto, ne zeljasto, ako je vredno i to napomenuti.


"Japanski naučnik, Masaru Emoto, nedavno je sproveo opsežno istraživanje na temu kako se voda ponaša kad se izloži različitim spoljnjim uticajima, kao npr. rečima, muzici, mislima, pa i molitvi. Rezultati do kojih je došao mogu iznenaditi samo one koji nisu imali priliku da dođu u kontakt sa radovima Viktora Šaubergera, čuvenog austrijskog naučnika, koji je još 20-tih godina prošloga veka tvrdio da se voda ponaša kao živo biće tj. da ima svoj život i smrt, i da ako sa njom nepravilno postupamo, ona može da se razboli i prenese svoje bolesno stanje na sve druge organizme - biljke, životinje i ljude.
Masaru Emoto je uzeo nekoliko hiljada uzoraka vode iz izvora, reka i jezera, zatim ih zamrzavao i posmatrao ledene kristale pod mikroskopom. Primetio je da potpuno čista, prirodna voda koja potiče iz planinskih potoka ili izvora, formira perfektne heksagonalne kristalne oblike neobične lepote, dok su kristali koji potiču iz zagađenih ili stajaćih voda - nepravilni i deformisani.
A iz već poznatih teorija da biljke imaju svest (što mnoge nagoni da svom cveću puštaju muziku i govore razne lepe alteracije) Emoto je, sklapajući sliku, izveo zaključak da zapravo voda koja je sadržana u jelima i biljkama - sluša i reaguje.
"Ljudi postaju radosni i obodreni dok slušaju muziku, zato što se voda u njihovim telima menja" kaže naučnik. I, tako je ovaj istraživač došao na ideju da dejstvo muzike i reči na vodu - i dokaže.
Da li voda čuje? Odgovor na to pitanje Emoto je dobio tako što je napravio prvo snimke destilovane vode, a zatim je identičnoj vodi puštao muziku, kristalizovao je i ponovo snimao. Ispostavilo se da je stepen kristalizacije daleko veći, a sami oblici savršeniji posle tretmana poznatim delima klasika (Betoven, Mocart, Bah, Šopen)."

- sa foruma Duhovna izgradnja, još jednog čeda sazvežđa iz koga dolaze i dubokoumni časopisi tipa Treće/Kurje oko i Zona sumraka, ali i čudotvorci-spasioci poput Šr S.Velkov (šta li je to "Šr"... možda je, umesto titule doktora kojom se kiti, u međuvremenu postala "šoktor"?)



Kako god bilo, sada je već jasna konekcija biljaka, "ozbiljne" muzike i Beograda na vodi. Problem predstavlja samo reka Sava, koja je sve samo ne planinski potok (da sad ne potežemo i čuveno Mrtvo more). Mada, to se sve da srediti nekom specialis uredbom Vlade, garant. Zar ne?

Balvan u skupštini, beglug ispred.
OK, reći će neko, ali kako objasniti ovoliku spontanu masovnost?


Lako.
Na slici nisu ni Enti niti Hvorni, domarširali pred kapije Izengarda. Ovde se radi o efektu staklene bašte: podgrevanje do usijanja, pa onda zagušljiva atmosfera i teške padavine, na kraju spasonosne poplave.
Čuveni SDO ("suvi dnevni obrok" u JNA, naročito omiljen kod spontanih mitingaša u poslednjih četvrt veka srbijanske palanačke parapolitike) je baš to - suv, iziskuje dosta vode kako ne bi došlo do sušenja, uvenuća ili (za)davljenja. Zato biljke treba redovno zalevati paranojama i bezumljem, puštati im periodićno muziku u vidu obećanog radnog mesta i boljitka "za dve godine", đubriti ih antiopozicionim transparentima & usklicima ljubavlju. Čista kradikalska homeopatija u praksi.


Palma u Dubaiju, Beograd na vodi, bolesnici na slobodi... naprednjačka Evropa, spontana k'o pobačaj. Poslednja je nedelja Uskršnjeg posta, prešlo se sa ribe na suvu vodu. Naravno.

If you know what I mean.

Saturday 4 April 2015

Opipavanje pulsa


Čiča-Toma (u daljem tekstu: Č.T.) je 11. marta, samo dva dana pred Petaktrinesti a devet pred Pomr(a)čenje, skoknuo u poluinkognito ekskurziju do Negotina & okoline. Toliko je to poluinkognito bilo, da polovina lokalnih kradikala nije ni znala za to, inače bi se mlade & unapređene četnikinje, listom neobrijane, umesto cvijeća poda nj' pobacale. Nije čak bilo ni uobičajenih snajperista po krovovima, PVO lansera i lakih minskih ronilaca. Ič, bre.
Elem, kako je Č.T. - posle dugih i sušnih 7 godina pohoda kroz institucije Borisa Tadića - ponovo nogom kročio na štampanim betonom prekriven loksodrom u centru Negotina, tako je od lokalnih samoupravljača (takođe listom nedobrijanih) zatražio da ga odvedu direktno u amfiteatar Velike scene Doma nekulture, da se malo podseti skamija iz studentskih dana.
Rečeno - učinjeno! Pravo pod Trkuljin elektrovinogradarski mural u sali SO Negotin, tom poprištu teške rovovske odborničke borbe.


Pošto se trgnuo iz odlutalih misli što ga ophrvaše, provocirane uspomenama na posetu onomad, u kampanji 2008, T.Č. se okrepljen potom obrati ozarenim domaćinima:
- A sad, da vidimo mi te destinacije! Redom, prvo Konj, pa Mokranjac, pa Đoka, pa... sve, sve što imate, dajte ako boga znate!
I bi Konj, prvi.


Pa Mokranjac, drugi.


Pa ondak Đoka, treći.

Pa... e tu nastade incident.
Č.T. osokoljen prijemom naglo skrenu sa rute ka sledećoj destinaciji, i poput slučajnog prolaznika utrča u mesaru u centru, preko puta Đoke, u kojoj se baš tad slučajno zadesi i ekipa izveštača Televizije u transu. Dragi im gost, potpuno neizveštačeno, pruži ruku pravo preko pulta ka mesaru Koski - u trenutku dok je ovaj panglovao neku životinju. Koska, onako u lateks rukavicama, ne dade se zbuniti, već izvežbanim pokretom laktom rukova se sa Č.T.-ovom snažnom, pa opet mekom desnicom ko majčina dušica.
- Pa, kako ide? 
- Ide. 
- Jel' privatna, mislim - mesara? 
- Jes, privatna. Privatizovana, Veterinarska stanica sa mesarom.
- I, ima pos'o? Plata?
- Ima#1. Ima#2.
- A narod, kupuje meso? 
- Kupuje. 
- A jel' jede?
- P... t...


U tom trenutku, pomalo uzvrpoljeni domaćini izvedoše Č.T. iz Veterinarske stanice sa mesarom, privatizovane i preko puta Đoke, pa nastaviše tako zajedno dalje trasom ka narednoj destinaciji.
Na redu je bilo čuveno šabačko klizalište Dula Petrovića, na kome se okliznula svaka od prethodnih vlasti. Al' ova, zato, vala neće jer robovati Dulu neće!


Uf, umalo.
Zadihan, od silnog adrenalina navrlog usled uzbuđenja, Č.T. sede u hlad čuvene SPS kocke, gde uz predah prozbori koju sa obožavateljima & članovima stranke kojoj ne pripada više. A ni manje.


I tako, na red dođe Muzička škola.


Ne, to čak i oni najzlonamerniji moraju da priznaju kako ima neka Sila Odozgo, koja sve ovde gleda i meri! Pa baš sad, kad se sprema dan Muzičke škole, i tim povodom izvođenje Vivaldija, da Č.T. dođe u Negotin! Pa kako da onda odbije poziv, da ne dođe na proslavu, da ne odgleda tog Vivaldija o kome je čuo dok je u biblioteci razmišljao o banci... pa kako, bre, da ga ne stave na plakat posle svega? Hajde, recite - KAKO?!!
Naravno, staviše ga, jer Vivaldi nikada više takvog gosta videti & imati neće.
Posle Muzičke, na red dođe "Klinički centar Negotin", čuven po oživljavanju leve ruke herr Krupitschke iz Wiena, još pre dvaes&kusur godina. Zahvat, jedinstven u svetu: jednim ubodom šprica u nerv ožive leva ruka pomenutom, iako je imao lobotomiju desne polovine mozga pre toga! Nažalost, niko od tadašnjih aktera Negotinskog Čuda danas više nije među palančanima, pa da lično Č.T.-u potvrdi ovu priču. Iz prve ruke. Koje god.
Btw. KC Negotin ima još jednu legendu, čuvenu Ginekološko-akušersku kliniku, istureno odeljenje još čuvenije Bolnice Britanija, za koju su svi garantovano čuli. Č.T. je rezonovao: daj šta daš, kad nema Krupitschke, daj barem da probamo kako to rade najsavremenije aparature i tehnika, em najosposobljenije osoblje. 
To reče - pa prilegnu.


Pa onda ustade, posle urađenih testova koji listom pokazaše negativne rezultate. Hormonalnih disbalansa ne beše otkrivenih, jer je brada bila na svom mestu - samo, obrijana. Baš kao i tetovaža jednog drugog Čiče, na intimnom mestu čiju lokaciju ljubazno osoblje GAK zbog profesionalne etike ljubomorno čuva.
Tada Č.T. upita: 
- Jelbre, a imate vi i stadion, čujem da ste se ogrebali sedišta sa Marakane, još od Mileta Zevala, a? Deder, da vidim tu milinu, iako je Zvezda, ali menjaćemo mi to ime vrlo uskoro, u "Crvena Kokarda", pazi šta vam kažem. Vidi, Dragice, pa onda bi inicijali bili C.K. kao i za Centralni komitet! Leleee, šta mi učini onaj Vivaldi, stalno mi to radi.
I odvedoše ga u VIP ložu sa pogledom.


A onda na red dođe Memorijalni centar "Nova zelena pijaca", ponos lokalnog SPS, veći i od one kocke sa fontanom. Č.T. upita:
- Šta je bre ovo, pa još nije gotovo, kada će da bude?
Partizani i četnici, unisono, u jedan glas i ko jedan bruj, odgovoriše mu:
- Će da bude gotovo Šefe, evo samo još koje milionče i još jedan aneks i par lonci puni s ekseri i petarde, da pukne, i ima ga završimo pre rok! Nema triesti novembar dveiljadečetrneste, jokmore, ima da bude gotovo kako je još na početak bilo planirano do triesti maj dveiljadečetrneste - tako nam Tončev Gradnje! Pijac će bude gotov, a oni u Surdulicu, vaši i naši, to se samo zezaju da se svađaju, mi se ovde volimo i neće se rušimo. Pa sad je tek jedanesti mart dveiljadepetneste, ihaha ima vremena do triestog maja dveiljadečetrneste! Jel' tako, šefe?


I tako, Č.T. onda dade start, zvaničan znak za početak završetka radova na Memorijalnom centru, i samo reče:
- Ajmo dalje, dajte još nešto iz Delatnosti!
Na red dođe Rezidencija u Knez-Mihajlovoj br. 136.


Beše mu milo oko srca... poraso objekt, osamostalio se. Pusti Č.T. i jednu suzu, al da ne vide drugi.
I tako, obiđoše oni sve destinacije u samom Negotinu. Na red dođe sada Okolina, najbombardovanije mesto u Srbiji 1999. godine, ako je suditi po tadašnjim izveštajima CNN.
Zapališe oni tako međunarodnim pravcem Asfaltna baza Srbovo - Kobišnica - granični prelaz Mokranje ka Bugarskoj, ali naiđoše na neverovatan prizor. Put, kao na Mesecu - krater do kratera, garant kao posledica meteorskih kiša ali i NATO zaprašivanja gubara od pre 16 godina. 


Č.T. popizdi na taj prizor, zgrabi najsavremeniji mobilni telefon, pa okrene Mrkonjićev Tviter:
- Alo, Mrko, ja sam. Da, ja, sa velikim J. E taj, što si mu stego špansku. Jelbre, šta je ovo ovde u Negotinu, kakve su ovo nezakrpljene rupčage ka granici? A, ne čujem te dobro? Šta bre kažeš, nisi više ministar za džade & dunđeraj?! Pa da okrenem Velju na Fejs? A? Ni njega, nije ni on više za to? U, jebote... Pa koga da zovem sad? Šta, da cimnem Zoranu na njen Jutjub? E nemam više taj broj, upao sam u roming, ajd zdravo. Cvetko, vozi dalje al' polako.
I krenuše ka Rogljevu.
A tamo dočekaše Č.T.-a i svitu sa svim počastima, maltene kao samog Svetog Trifuna lično. Tu svi zajedno posadiše jedan trs vinove loze, u samom centru Rogljevskih pivnica, i postaviše još i spomen-tarabu da se zna čiji je taj trs. Čokot, jelte. U znak zahvalnosti za toliku količinu iskazane pažnje i posvećenosti, Č.T. se privati da lično ispeče jedan kazan rakije, onako u taku. 
S nogu, što bi se figurativno reklo.


Pošto se potom svi konačno okrepiše od napornog obilaska tolikih destinacija, krenuše u završnu turu. Prvi cilj: plaža Kusjak na Dunavu. Orijentir: hidroelektrana Đerdap 2, taj najveći biznis-inkubator kradikalskih kadrova & milionera.
Naši domaćini, znajući da je Č.T. strastveni motociklista i nosilac zvanja Ataman Ruskih Bajkera, odvedoše ga na Kusjak-beach, to omiljeno okupljalište domaćih i ruskih ljubitelja dvotočkaša. Tu se On malo prošetao, učestvovao u tradicionalnom predprolećnom sakupljanju bačenih konzervi i flaša od piva, kesa i ostalog đubreta za sunčanje koje praktikuju Negotinci tokom sezone.


Zatim, na red je došla Hemijska industrija u Prahovu. I tu je Č.T. pokazao svoju neverovatnu svestranost i znanje u oblasti menadžmenta, pokazavši na praktičnom primeru kako se na licu mesta mućka u menzuri, bez elektronske vage i laboratorijske opreme.


Kao poslednja tačka, usledila je poseta Ćumurani, pa potom odlazak u Jaz na još jedno okrepljenje. "Oće da budu suva usta, od dima" reče Č.T. i svi klimnuše glavama i bradama. Poslušaše, pa se privatiše. Da se ne baci.
On ih je malo psovao zbog silnog praha i pepela u koji ga uvališe, ali i sam ga založi. Da ne zaostane.


I tako, konačno se okonča još jedno studijsko putovanje, da prostite - ekskurzija, našeg milog em dragog Č.T.-a. Na kraju, cela se bulumenta vratila još jedared do loksodroma u centru Negotina, da dragi gost baci poslednji pogled na njega, sumira sve utiske i ode puna srca nazad, do kolibe kraj Bajčetine, gde već sprema svoju drugu i treću doktorsku disertaciju tema za sad nama nepoznatih.
Stvarno, zašto je Čiča-Toma dolazio poluinkognito u ovu, na prvi pogled, ekskurziju edukativnog karaktera? Šta je to ovde tražio?
Šta god da je tražio, izgleda da je našao.


Pre nego što je konačno ušao u blindirano vozilo, okrenuo se i prema slučajnim prolaznicima, koji su još slučajnije pripadali onoj drugoj, o njegovoj poseti neobaveštenoj grupi kradikala, radosno poput Rokija 4 uzviknuo:
- Negotin je moj!

***
Pitate se, kakve bre veze sve ovo ima sa studentima i 4. aprilom, njihovom Danom?
Pa, izgleda da ima, jer "Seneka je rekao Pre uspeha, bogovi odrediše da se čovek oznoji, a Hesiod Pomozi onome koji nosi teret, a ne onome koji se žali na teret koji je spustio", kako je Tomislav Nikolić danas izjavio a Blic preneo.

Zaista, nije lako biti student u Srbiji.
Naročito ne onaj pravi.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...