Wednesday 29 January 2014

O liberalizmu i neoliberalizmu


Šta nam je promaklo?

Serijal tekstova sa suprotstavljenim stavovima o liberalizmu i neoliberalizmu koji se već nekoliko dana niže na Peščaniku, pokazuje da nismo ni izbliza iscrpli argumente ZA i PROTIV danas dominantne političke i ekonomske teorije i prakse u svetu i kod nas.

Krenimo onda od dualiteta liberalizma: 
- Politički aspekt liberalizma u prvom planu ima slobodarske ideje jednakosti, pravde, solidarnosti, vladavine prava i potiče iz ideja Prosvetiteljstva i individualističko-građanskog koncepta Dž. S. Mila. 
- Ekonomski aspekt liberalizma, počev od Smita, Rikarda i Maršala utemeljen je na apsolutnoj veri u privatnu svojinu i moć nevidljive ruke tržišta koja suprotstavljene pojedinačne interese učesnika pretvara u opšte dobro, uz uslov da se država sa svojom regulativom ne meša u to.
Upravo je taj dualitet i osnovni paradoks liberalizma. Ideje jednakosti i pravde ostvarene su za mali procenat populacije, a države i unije (kao nad-državne forme) propisima štite takvo stanje. Solidarnost prema sve većoj masi siromašnih liberalizam jednostavno ne može da generiše, iako se deklarativno za to opredeljivao.


Period ekonomskog prosperiteta posle Drugog svetskog rata, značajno pomognut baš mešanjem države u raspored resursa, završio se sedamdesetih godina velikom stagflacijom (stagniranjem privrede u uslovima visoke inflacije) u privredi SAD. Novi neoliberalni teoretičari čikaške škole, pre svih Milton Fridman, iskoristili su nastalu ekonomsku situaciju da optuže državu da je svojim uticajem na privredne tokove izazvala pad proizvodnje i inflaciju. Svesno su zaobišli prave uzroke krize – finansiranje rata u Vijetnamu, odustajanje SAD od konvertibilnosti dolara u zlato i višestruki skok cene nafte na svetskom tržištu. Agresivno su krenuli u promociju svojih ideja, pomognuti krupnim kapitalom, koji je brzo prepoznao svoj interes, i državnom administracijom, pod upravom Ronalda Regana u SAD i nešto kasnije Margaret Tačer u Velikoj Britaniji.
Način na koji su nametane neoliberalne ideje, veoma dobro je prikazala u svojoj knjizi "Doktrina šoka“ Naomi Klajn, kanadska istraživačka novinarka. Možda se suština tog prikaza može shvatiti i putem video interpretacije sadržaja ove knjige.
Primena ideja neoliberalne škole proizvela je ekonomske i društvene posledice. Teško je ovoga časa reći koje su teže i dugoročnije. Strukturna ekonomska kriza nastala neobuzdanom trkom za enormnim profitima, sada već potpuno odvojenim od materijalne proizvodnje i robe kao realne podloge, ili savremeni, svetski raširen aparthejd prema siromašnima? Verovatno su društvene posledice teže – ne samo potpuni izostanak solidarnosti sa tako osiromašenim ljudima, lišenim i minimalnih uslova za egzistenciju, nego i potpuna zamena uzroka i posledica, pa se tako siromašni prikazuju kao lenji i neodgovorni, dakle kao krivci za stanje u kome su se našli.
Aparthejd, ili rasizam u širem smislu, bio je imanentan i liberalnom kapitalizmu. Koncentracioni logori nisu nastali pod nacistima. Oni su samo nastavak nemačkog iskustva iz 1904-1909. godine iz Namibije, kada su Herero i Nama narodi skoro potpuno istrebljeni u koncentracionim logorima.


Da se vratimo još jednom na početak. Liberalni kapitalizam je nastao na slobodarskim idejama Prosvetiteljstva, na uzletu nauke oslobođene stega religije i Crkve. Ideje demokratije savremenog doba vezuju se za pobedu buržoazije i liberalnog kapitalizma. Ekonomskom licu liberalnog kapitalizma nisu bile svojstvene ideje jednakosti, pravde i solidarnosti, koje je proklamovalo društveno lice liberalnog kapitalizma. Radnička klasa, žene i manjinske grupe su se za svoja prava izborili, često plaćajući stečena prava i životima.
Manja ekonomska efikasnost je bila samo jedan od razloga za nestajanje socijalizma sa istorijske scene. Njegovim nestankom, neoliberalni kapitalizam je sebe promovisao u jedini mogući i neupitan društveno-ekonomski sistem današnjice i budućnosti. Takvim stavom i činjenicom da danas najveće stope ekonomskog rasta imaju države u kojima nije bilo demokratije, niti se ona u njima razvija (primer Kine je najizrazitiji) – kapitalizam se odvojio od ideja na kojima je nastao.

Do čega će to dovesti – pitanje je kojim se danas bave svetski priznati naučnici. Možda će to biti tema nekog od nastavaka ovog serijala.

Ljiljana Latinović
(autorka je ekonomista i članica Građanskog saveza)

***
Peščanik.net
GrađanskiSavez.rs

Tuesday 28 January 2014

Zlatouste blagovesti


I tako, Gospodar Vučić je konačno prelomio pametno i nakanio se: vanrednih besmislenih republičkih izbora će biti ove godine, i to na dan održavanja onih lokalnih u Beogradu, Negotinu i Pećincima. Valjda uštede radi, ne znam šta bi drugo moglo biti u pitanju, tek - rešio je da proveri volju vascelog naroda: da li će na izbore neizaći 65 ili 66 procenata građana Republike Srbije sa biračkim pravom, tj. koliki će biti broj onih koji će bojkotovati izbore i u nedelju 16. marta ostati od kuće.
Paradoksalno, ali što neizlaznost bude brojnija, to će i najavljena naprednjačka polutka izbornog plena biti sve veća. Ostanak birača kod kuće automatski povećava broj poslaničkih i odborničkih mandata koji će pripasti SNS (kao posledica disciplinovanog biračkog tela te stranke, koje ima svoju gornju granicu, i kojoj se opasno približava, posle čega sledi neminovan pad). Zbog toga će se njihova antikampanja prvenstveno oslanjati na metode ubeđivanja njihovih nebirača da neglasaju za "opoziciju" ili da neizađu na izbore - zato što će SNS svejedno pobediti.
A ako nekim čudom i glasaju za "druge", opet im se isto hvata, jer će ih ionako izdati i grebati se za koaliciju sa narednjacima. Dakle, izborni slogan biće im nešto u stilu "okruglo pa na ćoše". Uostalom, kao i sva politika koju praktikuju.


Šeik Bin-Vučić je lepo sačekao da ga prvo jednoglasno izaberu za novostarog predsednika partije pa da potom natenane krene u kampanje: unutarstranačku & vanstranačku, lokalnu & parlamentarnu, pozicionu & opozicionu, reformsku & antikorupcijsku, ozbiljnu a neozbiljnu.
Zaista, kako da sve ovo neko sa strane sagleda na ozbiljan način, kada pročita novine u kojima piše da je "jednoglasno izabran" pa potom vidi fotografije na kojima i ne izgleda baš tako? Nebitno koji je turnus glasanja sniman, uvek se glasalo za Njega - barem smo toliko naučili posle silnih godina skakavaca.


Ima li nekakve razlike između jednoglasnosti u načinu na koji je izabran predsednik Radničke partije Koreje ili Srpske napredne stranke (i većine ostalih domaćih Partija sa posebnim potrebama)? Pa ima: ovi naši jednoglasno i bez brojanja izglasaju jedinog kandidata za predsednika svoje ekipe; u Severnoj Koreji jedini kandidat jednoglasno jedini glasa za samog sebe, sa brojanjem, skraćenja postupka i uštede radi, plus da neki tamošnji drugovi ne dođu u iskušenje da se samoistrče pred streljački stroj usled dejstva imperijalističke propagande po živoj sili. Tamo je nezamislivo da delegat sedi prekrštenih ruku dok svi oko njega jednoglasno dižu ekstremitete i ortopedska pomagala u vis ne bi li predupredili eventualni previd brojača glasova "za" (da ne bude posle kao sa ovima iz elektrodistribucije, zbog kojih lete direktorske glave i guzice).


Kada smo već kod tih srbokorejanskih similariteta, ni onaj frontalni nije za bacanje. Sumanuti Počasni Tadić najavljuje da će u izborni boj povesti samozvani "Demokratski front", dok na suprotnom kraju Ball of confusion drug Kim Jong-Un predvodi svoj "Demokratski front za ponovno ujedinjenje otadžbine". Korejsku ekipu sačinjavaju: Radnička partija Koreje, Korejska socijaldemokratska partija i Čondistička Čongu partija. Šta god da ovo poslednje znači... Front ovdašnji, po prepodobnom Borisu, neće činiti sledeće Vučićeve dvorske lude: Počasna demokratsko-lojalistička stranka (PDLS), Liga socijaldemokratskih čanaka Vojvodine bez Baranje (LSDČVB), Zajedno za Negotin i Šabac Sanje&Dula (ZNŠSD), a možda i frajla poznata u ovim krajevima kao Liberalni dogovor o preokretanju istine (LDPI). Rekoh neće, drugovi pešadinci, ne trzajte se na sopstvenu senku bez razloga.
I da nema sličnosti u nazivu, podjednaka umišljenost o sopstvenoj unikatnosti frontführera žestoko žulja centar za razlikovanje boja u mozgu.
OK - i žutu mrlju.


Dok je Dragoljub Mićunović neverovao da će biti vanrednih izbora (i po svom starom običaju omašio, ne metu već čitavo strelište), Dragan Đilas iskopao nekakvu potvrdu da su izbori dokaz lošeg rada Vlade (valjda po istoj logici kako su izbori u Beogradu dokaz njegovog lošeg gradonačenikovanja), a Dušan Petrović doživeo snebajavlenije (u vidu zlatoustih blagovesti o vanrednim izborima), prva linija aktivne odbrane SNS izvučena je iz soški i postrojena pred poslenicima javne reči u cilju obznane izbornog fermana, a takođe i radi demonstriranja čvrstine živog zida naprednjaka koji neće popustiti pred ucenama koalicionih partnera, fiksacijama nestranačkih stručnjaka koje su sami dovukli, podmetačinama i aferama koje im spremaju neautocenzurisani mediji (ako tako nešto uopšte u Srbiji još postoji), te hordama tajkuna, izdajnika i srbomrzitelja okupljenih oko desetkovane neopozicije koja bi da se - gle bezobrazluka! - još i cenka oko sopstvene glave, tj. tarife za prelazak cenzusa i glumatanje dvorskih satelita & supozitorija.
Prilikom demonstracione praktične prezentacije tvrdoće i neprobojnosti najnaprednijih materijala od kojih se ta stranka sastoji, njeni prvaci su zauzeli ustaljenu pozu koja im garantuje očuvanje integriteta bez obzira na jačinu udara projektila kojima će biti gađani. Time su pokazali koliku količinu bola su spremni da podnesu, i koji deo svojih sve pozamašnijih tela su spremni da žrtvuju zarad boljitka i napretka radnika, seljaka & poštene inteligencije.
Još nešto: u ovom sportu igranje rukom nije zabranjeno, ali igranje glavom nije preporučljivo.

bananamen

Da se sprema neka ujdurma sa ciljem da obore Gospodara, bilo je paranoično jasno još pre nekoliko nedelja. Prvo se krenulo sa medijskim grudvanjem južnim voćem i raznim agrumima, sa samo jednim jedinim zajedničkim imeniteljem koji povezuje sve likove sa gornje slike.

bananaman

Naravno - banana, vrlo opasno sredstvo komuniciranja u Srbiji, od koga drugog spasa nema do aktivne odbrane tj. napada po koalicionoj živoj sili - em slanini.
Veruje se da je u pitanju plod sa onog istog drveta sa koga je svojevremeno Vojislav Šešelj ubrao nekog od njegovih predaka (bananinih, ne Šešeljevih - sram da vas bude ove primisli), u slast ga progutao a koru bacio (za baksuza) pravo pod noge tamo nekom Barbaliću koji je baš tada silazio niz mračne stepenice. Ovo je samo još jedna potvrda teze da bi bananu trebalo Ustavom obavezno uvrstiti na grb Republike Srbije umesto ona četiri ocila. Red bi bio, konačno.
Na tu voćku čudnovatu, zube polomi Premijer unutrašnjih poslova Srbije (PUPS). I ne samo na nju, već i na reform-tortu sa ruskom čokoladom.
Da će tako biti, bilo je jasno odmah, još prilikom prve podmetačine koju je neko nazvao "Predlog Zakona o izmenama i dopunama zakona o radu" u umjetničkoj izvjedbi apsolutno za to nenadležnog ministra Radulovića. Da dodamo i - nadasve nestranačkog stručnjaka, naročito za stečajne reforme. Taj Zakon, zapravo Predlog, nije ni bio planiran za usvajanje u Skupštini pre održavanja vanrednih izbora, već je njegov cilj bio da istera na čistac sindikalne lidere koji previše mirišu na crveno, da ih potom posvađa sa članstvom pričama o debelim platama (ministarske i savetničke ne spominjati pritom), takođe i nezaposlene sa zaposlenima, kako bi potom Spasitelj imao od koga i čega da spašava zaglupljenu masu koja je zinula, ne od oduševljenja već u neverici za kolike nas to budale On i Njegovi sve vreme smatraju. Vruć krompir (može i banana, tradicije radi) zapao je "nestranačkom" pametnjakoviću, dovedenom u Vladu sa samo jednim ciljem - da u pravom trenutku bude ritualno spasiteljski žrtvovan.
Kada je svađa sindikalaca i Radulovića dostigla privid vrhunca - u prevodu, približio se krajnji rok za raspisivanje vanrednih republičkih izbora, kako bi oni bili održani istog dana kada i Beogradski (Vučić i dalje nije siguran u premoć nad Đilasom, pribojava se veće izlaznosti i posledično pojačanog priliva glasova u korist DS) - Gospodar Vučić donosi odluku da krene u kontraofanzivu. Izgovara epohalno NE kvazireformskom Radulovićevom zakonu, ovaj se brani da nije on predlagač već Krkobabić, potom sledi medijska baražna paljba posle koje svi redom proglašavaju SPS i PUPS kočničarima "reformskih sistemskih izmena" i da pod svojim plaštom drže sindikalne pijavice koje su uništile privredu zemlje. Plaćeni i naručeni novinski članci služe za dolivanje ulja na vatru i cepanje javnog mnenja po jasnoj liniji na one koji su ZA ili PROIV potpuno nejasno i smutljivo podmetnutih novinskih priča o suštini zakona i oponirajućih stavova. Nijednog trenutka nije bila povedena iole ozbiljnija rasprava oko pojedinačnih predloga ili kritika, a retki pojedinci koji su na čudnovate načine uspevali da Raduloviću postave itekako konkretna pitanja očekujući jasne odgovore, bivaju etiketirani kao plaćeni naručeni provokatori. 
Celu situaciju su strogo kontrolisali kreatori izborne kampanje koja je započeta još na jesen prethodne godine. Zapravo, radi se o njenom drugom poluvremenu, jer je prvo poluvreme okončano farsičnom rekonstrukcijom Vlade, i to u zaustavnom vremenu. To prvo poluvreme započeto je u decembru 2012. godine pričom o rotaciji po osi Dačić-Vučić. Od izbora u 2013. se definitivno odustalo 1. februara te godine, kada je procenjeno da se DS može i dalje cepati potpirivanjem sukoba Tadića i Đilasa, pa se pristupilo nadgornjavanju oko kvazirekonstrukcije koja se završila ne izbacivanjem URS iz vlasti, već privremenim sklanjanjem Dinkića na rezervnu poziciju u Emiratima - do sledećeg komponovanja vladajuće garniture. Čovek za vezu sa šeicima, čuveni rušitelj vlada, ovoga puta mirno čeka martovski rasplet zbrinut, kako klimatski tako i finansijski. Otuda ovih dana njegov blaženi osmeh i gromoglasno ćutanje (p.s. kao pomoćno sredstvo laganog nezaborava Dinkićevaca, izmišljena je tzv. Građanska inicijativa sa jedinim ciljem da trenutno skrene pažnju sa URS-a, koji će u pravom trenutku ponovo uskočiti na scenu). Do daljeg, Dinkićevu ulogu je preuzeo Tadić sa svojim sve sumanutijim izjavama i političkim potezima koje povlači.

- Do ovde si mi bre došao sa tom tvojom fabrikom lepka za prste...
- Ujbt...

Isfabrikovana priča oko Zakona o radu, smišljena u Centralnom izbornom štabu SNS, okončana je (prividno, baš kako i treba) "iznenadnom" ostavkom ministra Radulovića i izjavom prvog potpredsednika Vlade da će taj zakon ipak biti usvojen - ali posle izbora. Da li su sindikalci zaista bili pod kontrolom SPS, ili podjednako moguće SNS, postalo je manje važno pred činjenicom da su zajedno sa Radulovićem svi bili iskorišćeni kao sredstvo za opravdanje raspisivanja (i raspirivanja) vanrednih parlamentarnih izbora. Pretposlednji čin ove burleske predstavlja Radulovićevo objašnjenje u medijima, tj. tekst Ostavke koju je podneo Premijeru, u kome kaže da glavni krivac za kočenje reformi nije Dačić, već neko čudo koje se odaziva na "kabinet PPV". Ime osobe A nije decidirano izgovoreno; nikad se ne zna, koliko sutra, posle izbora, čućemo da je osoba A super lik a da je osoba "kabinet" ubačeni plaćeni element reakcionarskih krugova u našim redovima, pa onda sledi prekomponovano druženje iznova. Kao reakciju na tekst ostavke, Gospodar Vučić izjavljuje sopstvenu konsterniranost tom gujom u nedrima i neočekivanje takvih izjava, uz ponavljanje fusnote da 'Zakon o radu nikada nije ni bio podnet Vladi ili Skupštini na razmatranje i usvajanje'. Naravno, biće kako ti kažeš Kićo.
Sve u svemu, vrlo loše režirana ali vrlo dobro poznata predstava, sa očajnim glumcima ubeđenim kako zaslužuju izbornog Oskara za čisti politički kič.
Na kraju ove cirkuske predstave, supružnik najpoznatije travarke na Balkanu umešaće se u svoj posao i raspisaće vanredne parlamentarne izbore koji se imaju održati 16. dana marta 2014. godine. Eto, da i on, kao jedan od atoma mrskog nam javnog sektora prepunog pijavica, malo zaradi tu svoju bednu platicu pa od nje da koju kintu sinovima i prikama za legalizaciju vikendica od po pola hektara stambenog prostora. Siroma' Čiča Toma, toliko se zlopatio po kolibama od stiropora, a oni njemu tako.

***
Teatar apsurda radi punom parom. Šta će nam ovoga puta doneti, skoro je sasvim izvesno. Jedinu prividnu nepoznanicu predstavlja redosled partija-uvlakača na dan posle izbora, iako je manevarski prostor svih stranaka osim SNS toliko sužen da će o svemu (vrlo moguće) odlučivati birački foto-finiš. Jedinu pravu nepoznanicu predstavljaće brižljivo čuvana tajna od strane svih domaćih partija koje učestvuju na izborima - koliko će ovoga puta biti izašlih na glasanje i koliko će njih, od tog broja, odlučiti da svoj glasački listić precrta. Od toga će zavisiti kako cenzus sitnijih Gospodarovih uvlakača, tako i "koalicioni potencijali" svih koji uspeju da osvoje poslaničke i odborničke mandate.
Ponoviću: velika izlaznost po prvi put ne ide na ruku SNS, i naročito veliki broj nevažećih glasačkih listića. Kako to, kada su baš oni ocrnjeni kao glavni krivci za dolazak Toma i Džerija na vlast? Istina je prosta i poražavajuća za one koji su tu konstrukciju izmislili, kako bi izbegli da se pogledaju u ogledalo i suoče sa sopstvenim kosturima u ormaru koje predugo kriju od samih sebe. Takvi su svojim potezima doveli naprednjake na poziciju sa koje ih je danas veoma teško skloniti, ili im makar ograničiti moć. Poništavanje listića je samo izraz građanske neposlušnosti - revolt prema onima koji su upropastili ideju Bolje Srbije, otpor onima koji bi i dalje da luduju i uništavaju preostale džepove opozicionog delovanja (stranačkog i građanskog, podjednako), čin aktivnog nedavanja svog glasa naprednjacima i socijalistima koji iza naočara i šminke i dalje kriju sav talog zla devedesetih. Taj glas je najjače oružje svakog Malog Čoveka koji je prešao crtu lažnog straha od manjeg ili većeg zla, i koji ni po koju cenu nema nameru da se preko nje vraća.
Svako, ko iole prati ovdašnju političku estradu, zna da ovi izbori zaista jesu apsurdni i besmisleni, da predstavljaju samo potez kojim će SNS pokušati da armira dostignuti maksimum svog rejtinga kroz zauzimanje svih ključnih poluga vlasti, pukom silom izbornog rezultata tj. brojem osvojenih mandata kao i jeftinom kupovinom celih privatizovanih opozicionih stranaka ili trenutno potrebnog broja njihovih vlasnika mandata. Tehnika vladanja tom situacijom je zaista prosta i kroz istoriju poznata. Teorijski, zaista je i dalje moguće da se svi ostali udruže protiv SNS i pokušaju da formiraju vlast bez njih. Praktično, svi znamo da je to više nego izvesno nemoguće, kada se uzmu u obzir sastojci boršča koji bi tako trebalo da nastane. Da ne spominjem ukus koji bi od toga ostao.


Ukoliko se pitate šta nas sve u narednih 46 dana čeka po pitanju izbornih slogana i sentenci, ne sumnjajte u to da će sve biti isto kao pre. O krađi ideja već je bilo pisano na ovom blogu, pre tačno godinu dana. Ukoliko pretpostavljate da će se krađa i plagiranje nastaviti, i to na najmanje očekivanim mestima, pogledajte dobro poslednju sliku na kojoj se nalaze prve parole koje će biti lansirane (ili su to već sada) po medijima.
Kako su naprednjaci 2011. sa stiropora rafalno ispaljivali parole DOS-a iz 2000. godine, tako će im sada kvazioponenti uzvraćati nekim od baš-je-cool pinkourbicidnih mantričkih budalaština. Zato što su bezidejne barabe istrošile kreativnost i popile pamet građanima Srbije, koji su im okretanjem glava dali za pravo da umisle kako su jedini, uvek u pravu, spasioci i mesije, da od njih takvih nešto zavisi.
U stvari, oni zavise od Tebe, Građanine Pokorni, i Tvog glasa tj. onoga šta ćeš s njim uraditi. Baci ga, i oni će nastaviti po starom. Sedi kod kuće, zabij glavu u pesak i laži sebe da te se ne tiče ništa od toga, oni će ti i dalje biti zahvalni na slepilu. Ne daj im svoj glas, nikome od njih sadašnjih ili budućih, nećeš promeniti ništa i nikoga osim onih koji shvataju da treba da se menjaju jer ovako dalje ne ide. Ako želiš da glasaš za neke od ponuđenih, poslušaj neke od umnih a manje medijski eksponiranih ljudi, koji kažu kako treba da sami osmislimo svoju ličnu kampanju i zahteve, postavimo ih pred one kojima bi na izborima poverili svoj glas. Pa kada i kako na ta pitanja odgovore, da sami odlučimo šta dalje s tim.
Naterajte ih da vam javno obećaju šta hoće a šta neće uraditi već 17. marta ujutru.

Jedan od puteva ka izlazu iz rupe u kojoj živimo jeste baš to. Niko ne tvrdi da je i jedini, ali ni da je nemoguć. Ne postoje nemoguće stvari osim onih koje nikada ne pokušamo.
Zar ne?

Sunday 26 January 2014

Манастирско шушукане


По манастирите се чуват разно шушукане...


Ukoliko nikada niste čuli za njega, ili probali čuveno bugarsko crveno vino "Манастирско шушукане" (Manastirsko šaputanje, tj. ako je predviđeno za izvoz Klostergeflüster ili Monastery whispering), koje je bilo naročito popularno kod nas sredinom sedamdesetih godina prošlog veka, onda nikada nećete razumeti sve draži malograničnog šverca u vreme socrealizma - u doba kada smo po svim mogućim kriterijumima za Bugarsku mi bili "Zapad". Ono, tokom devedesetih, samo je bleda slika i ostavilo je mučan utisak sa obe strane Stare planine, za razliku od vremena dvadesetak godina pre toga - barem što se naše bratske strane tiče.

Danas je omiljenije šaputanje po sahranama.
Raznim.


Ona: Da ti nešto kažem, u poverenju - džabe se farbaš u crno. Zeznuo si stvar.
On: Manemojte. Si čula bre ti za Milojka Kitića?
Ona: Wtf?! Šta sad s njim...
On: Ima taj običaj da kaže "zašto dugu crnu kosu plavo oboji, skini šminku, umij lice, loše ti stoji". O'š ti zapevam?
Ona: Isto ti se 'vata. Gotov si.
On: U, jaeote...
Ona: Nemoj da plačeš, razliće ti se boja. E da, ima još... videće te Toma.

***
Ma, ništa ozbiljno. Samo predizborno zagrevanje i podgrevanje.
Potpirivanje pipirevke.

Wednesday 22 January 2014

Efekat leptira



G. Mijat Lakićević u svom tekstu pod naslovom „Bez (neo)liberalizma nema kulturnog napretka“ razvija nekoliko glavnih teza:
- O neoliberalizmu piše svako kome to padne na pamet, iako o tome pojma nema
O svakoj temi piše i poneko kome to nije struka, ali o neoliberalizmu danas pišu i mnogi ekonomisti, sociolozi i filozofi, domaći i strani, kojima to jeste oblast istraživanja – Jeffrey Sachs, The Price of Civilization, 2011, Karl Polanji, Velika transformacija, Jovan Dušanić, U zagrljaju neoliberalne hobotnice, 2013, Slavoj Žižek, U odbranu izgubljenih stvari, 2008, itd. Njihove analize i kritike su veoma argumentovane i neprimereno je tako paušalno i sa podsmehom odbacivati svaki kritički ton.
- Neverovatan tehnološki napredak poslednjih decenija postignut je upravo delovanjem zakonitosti neoliberalizma
Zapravo je veliki tehnološki napredak kontinualan proces koji dobija ubrzanje sa sve većim dostignutim stepenom napretka. Istini za volju, strateška istraživanja, dakle ona koja najviše i dalekosežno utiču na tehnološki razvoj, ali i sve više koštaju, više ne finansiraju kompanije i korporacije, nego države. Samim tim je taj skuplji i neisplativ deo istraživanja prebačen svim poreskim obveznicima na teret, a koristi od primene rezultata istraživanja ubira mali procenat korisnika. Tada nemaju prigovora na mešanje države u privredne tokove.
- Podstaknuta je inventivnost na svim nivoima rada, za razliku od nekadašnjeg šabloniziranog radnog procesa
Masovna proizvodnja u velikim fabrikama, karakteristična za “fordističku” fazu kapitalizma, preseljena je na istok, u Kinu, Indiju, Pakistan … u zemlje sa izuzetno jeftinom radnom snagom. Ničega tamo nema od inovativnog rada, niti od normalnih uslova za rad, kao ni zaštite životne sredine. Taj “inovativni” rad je ostao u razvijenim zemljama visokih tehnologija u kojima usluge dobijaju sve veći značaj. Obavljaju ga radnici srednjeg i visokog obrazovanja, vezani ugovorima sa veoma kratkim rokovima za firmu, tako da se uživanje u inventivnosti često svodi na grčevitu borbu za produženje ugovora o radu.
- Veliki umetnici i naučnici danas ostvaruju materijalne blagodeti, za razliku od perioda pre neoliberalizma, kada su takvi živeli u bedi, a naručioci njihovih dela bili, često nezasluženo, bogati
Naravno, uvek je bolje kada naučnici i umetnici mogu za života da dobiju priznanje za svoj rad, između ostalog i materijalno priznanje.
Ono što nije dobro je upravo uzdizanje materijalne nagrade na pijedestal vrhunskog priznanja za nečije delo. Bogatstvo kao merilo uspeha u životu i kao vrhunski cilj vredan upotrebe svih sredstava da bi se do njega došlo, jeste tipična odlika kulture neoliberalnog kapitalizma.
Druga tipična odlika kulture koju proizvodi neoliberalni kapitalizam je diktat sreće, opet komercijalno merljive – u okruženosti materijalnim blagostanjem, u večito mladalačkom izgledu, u brendiranoj garderobi, u novom modelu automobila. Život sa problemima, nemaštinom, bolestima i nesrećama je za neuspešne. A neuspešni su zapravo najčešće lenji ili nesposobni, pa su i zaslužili da tako prođu i država nije dužna da pomaže takvima.

Ljiljana Latinović
(autorka je ekonomista i članica Građanskog saveza)

***
Da se neko od učesnika ne bi (d)osetio uvređenim ili zapostavljenim, evo tajmlajna dosadašnje polemike:


Sunday 19 January 2014

A true hero


Emanuel Džozef Bišop je šesnaestogodišnji tinejdžer iz Graftona u Ilinoju (USA). On svira violinu, drži solističke koncerte zajedno sa raznim simfonijskim orkestrima. Poliglota je - govori četiri jezika (maternji Engleski, Španski, Francuski i Latinski). Zanima se za umeće govorništva i drži govore na konferencijama širom sveta. Šampion je u golfu, biciklizmu i plivanju na nacionalnom nivou. Ukratko - čudo od deteta.
U sebi nosi trizomiju sa viškom 21. hromozoma - poznatiju kao Daunov sindrom.
Emanuel beskompromisno pred sobom ruši sve zidove predrasuda.


Dok je većina klinaca njegovog uzrasta gubila vreme na obaranje rekorda u video igricama, on je je učio i usavršavao se u raznim oblastima: počeo je da čita sa dve godine, u trećoj je naučio da čita na Francuskom, sa šest je već držao pozdravni govor na konferenciji Nacionalnog udruženja Daunovog sindroma (US), i to na tri jezika pred više od 600 prisutnih u publici. U to doba je počeo da uči violinu. Sa osam godina se takmičio u biciklizmu i osvajao medalje na Američkim paraolimpijskim igrama, gde se takođe takmičio i u golfu i plivanju (tu je osvojio medalje na 200 i 400 m slobodnim stilom).
2010. godine, svirao je zajedno sa simfonijskim orkestrom u Turskoj, povodom Svetskog dana posvećenog Daunovom sindromu. Kao desetogodišnjak, bio je učesnik resitala u Dablinu, povodom 10. Svetskog kongresa o Daunovom sindromu.
Pa ipak, u mnogim zemljama, nažalost, ovaj dečak ne bi imao čak ni pravo da živi, zbog tog jednog hromozoma viška. Čist apsurd, neko bi rekao. Zapravo, mnogo je lakše reći da je Emanuel veliki u bilo kom smislu te reči, da je zaslužio dostojanstven položaj koje današnje društvo prečesto uskraćuje mnogim ljudskim bićima. Emanuel sopstvenim dostojanstvenim stavom daje veliku lekciju celom svetu, koji se prečesto krije iza lažnih estetskih i "moralnih" kriterijuma. Svojim javno izrečenim stavovima i porukom, uspeo je da pobije sve argumente onih koji zastupaju uvođenje obaveznog abortiranja trudnica sa bebama kod kojih je otkriven Daunov sindrom.[1] Pokazalo se da su demonstracije takvog stava bile beskorisne, u poređenju sa idejom da je svako ljudsko biće vredno življenja bez obzira na stanje koje se očekuje. Za one koji sumnjaju ili u to ne veruju, Emanuel snagom i radošću kojima živi svoj život - kao i mnoga druga deca sa T21 sindromom - narušava ovaj dominantan i uprošćen stav javnosti, unosi nemir u stereotipno poimanje "savršenstva ljudskih bića".


Emanuel se trudi da svetu pokaže i dokaže da su ljudi sa određenim nedostacima isti poput svakog drugog, da imaju harizmu i kvalitete iznad svojih nedostataka; svoje stavove i ciljeve ostvaruje konkretnim akcijama - demonstriranjem umeća, talenta, dara i potencijala dece sa istim nedostatkom. Suprotstavlja se svim predrasudama o Daunovom sindromu. Pokazuje i dokazuje da radost života nema nikakve veze nedostacima. Pa opet, pored svega toga, i dalje postoje pokušaji da se umanji uticaj i značaj svega što je postigao svojim aktivizmom o sindromu i ljudima koji ga imaju. U najvećem delu su to oni koji ga nemaju.
Ovaj talentovan i nadasve neobičan i nesebičan momak, proveo je ceo svoj dosadašnji šesnaestogodišnji život u težnji da pomogne drugima. Posle svega, ko sme da kaže kako i on nije imao pravo da se rodi i živi?

Emanuel Džozef Bišop dokazuje da je nemoguće samo ono što se ne pokuša, i ništa drugo.

***
Možda ste odgledali odličan francuski film "Osmi dan (Le huitième jour)" koji je snimljen 1996. godine. Bilo bi baš fino da jeste. Manje komedija a mnogo više drama, film žestoko emocionalno govori o svima nama, bez obzira da li imamo višak hromozoma ili manjak pameti i poštovanja za sebe i druge.


Političari, seljačine, palančani, prostaci i kvazielito, svi vi što tako volite da budete vickasti i fašistički podli prema onima koji su različiti od vaših besmislenih stereotipa i nabeđenja, ili vaših sopstvenih nedostataka koje tako nevešto i bezuspešno pokušavate da sakrijete, poruka je sledeća:


Probajte vi, takvi, umišljeno savršeni i bezgrešni kakvi ste, da uradite makar isto sve to što je ovaj dečko uradio i postigao - takav kakav je. Pa se onda slobodno podsmevajte sami sebi, koliko ništa ne znate i ne razumete o Životu.
Jebao vas vaš evolutivno-životni ciklus svinjca - od datosti Nebeske, preko socijaldarvinizma, pa sve do Mengelea.[2]

----------------------------------------------------
[1] Apsolutno sam protiv nadrinaučnih "principa" eugenike i "društveno opravdanih" prisilnih prekida trudnoće. Zalažem se za pravo na izbor majke, a ne lekara, popova, ili palanke. To nikako ne treba mešati sa onim za šta se zalaže Emanuel Bišop, čiji trud podržavam.
[2] Prvobitna namera je bila da kompletan tekst bude napisan na Engleskom jeziku, odatle i ovaj naslov. Odustao sam od te namere zbog pobrojanih, koji ne poznaju ni "soBstveni" kako treba, a kamoli neki tuđ jezik.

Saturday 18 January 2014

Iza zavjese...


Iza zavese, ili zatvorenih vrata (sa ili bez polomljenih brava, svejedno) od petka do nedelje dešavaju se razna čudesa. Koja i kakva - e to nećemo saznati sve dok ih drugovi sa visina ne procede i bace kroz (svoje) medije svima nama u lice.
Stvarno, šta se stvarno to sa njima događa?
Najverovatnije ovo:

iščekivanje

dijalog:
- Štefi, lepo sam ti rekao - ti si svoje raspisao, drž ovu radikalnebeskoplavu višeslojnu artiju i ne petljaj se više u moja razmišljanja. Nemaš ti šta tu meni da razmišljaš o mojim odlukama!
- Ali Gospodaru, ti dobro znaš da ja ne umem da razmišljam!
- Dobro. Nastavi tako.

monolog:
- Aman Sinko, ajde nakani se, ko će bre više da stiska odluku do dvaesdevetog (januara, ne novembra)! Ko me tero da pečem radžu od ricinusa, bemti Dragicu i njene lekovite trave...

monodijalog:
- Letiletiletileti... Njanjanja, vraćam se ja naprednjacima.
- Šicbre, dalmatineru počasni!

Kako svaka vrata imaju dve strane, inače ne bi bila vrata, da gvirnemo malo pa vidimo šta se to dešava i sa one druge:

čekaonica

multimonolog:
- aj-de, aj-de, aj-de...

Aha, dakle isto. Baš kako priliči naprednim čekaonicama i velikim iščekivanjima.

Zavesa je u ovim krajevima vazda bila efikasnije sredstvo zamračivanja svesti nego vrata. Vrata ne možete navući preko glave, naročito ne gvozdena, za razliku od zavese. Takođe, pomrčina je potpunija što je zavesa deblja, dok debljina vrata ne utiče na prodor svetlosti kroz ključaonicu. Na zavesi brave nisu potrebne, pa ih nema rašta ni lomiti. Dovoljan je katanac.
Isto važi i za zdrav razum. 
OK, može i glava u pesak - pa da vas ne vidi niko, osim krtica i krompira.

Thursday 16 January 2014

Vreme čuda


U vukojebini, koja se po uzoru na biblijsku (gle čuda) zove Vitanija/Betanija, po završetku još jednog od večitih ratova koje ovaj narod vodi sa samim sobom, caruju nova pravila za nova vremena. Komesar-farisej Nikodim i učitelj Lazar upadaju u crkvu džipom, pokušavaju da od nje načine školu, krečom prekrivaju ikone koje odbijaju da se pokore tolikom napretku, maltretiraju narod, umiru mu staro a uteruju novo Bezumlje. Prave dogovor kako da "osveste" meštane glumeći scenu Vaskrsenja. U sukobu dve dogme, dva podjednako primitivna tumačenja komunizma i hrišćanstva, zna se - pobednika nema niti će ga biti među gubitnicima.
Zato što svi oni i dalje troše Vreme čekajući Čudesa koja se ne događaju.
Zato što su učitelji ovde oduvek sumnjivi, ma koliko bili podobni.


- Izlazi, Lazare. Naš narod zna šta je mrtav čovek. Lež'o si... k'o pravi mrtvac.
- Nije mi bilo teško, već sam bio.
- Odvešću te do raskrsnice, tamo te čekaju tvoji. Evo ti dokumenta.
- Prvo je bilo lažno vaskrsenje, pa lažno pogubljenje, sad ću ja da živim sa lažnim imenom a ti ćeš i dalje da lažeš narod kako sam ja mrtav.
- Sprema se oluja. Najbolje da krenemo.
- Ima li išta što je pravo?
- Ima. To što čuješ.
- Stoka pijana. Poludeli su, ubiće mladića.
- Niko ne zna ni ko je, ni odakle je, ni odakle dolazi, niko ga ne traži, nikome ne treba. A da se vratimo, nema nikakve nade.
- Ko kaže?
- Iskustvo. Ti misliš da je on jedini? Takvih beskućnika su puni putevi. Idemo, Lazare. Mislim da je to najbolje, Lazare!
- Za koga najbolje, Nikodime?
- Za sve! Za tebe, tvoje, mene, revoluciju.
- I ti ćeš to... da dopustiš, a?!
- Ja za to i ne znam!
- Ali ja znam!
- Lazare... znaš li šta će se dogoditi ako te vide?
- Pustiće čoveka na miru.
- Lazare... poverovaće da si se ponovo vratio. Da te je ponovo oživeo, Lazare.
- Možda me je i oživeo, Nikodime!
- Lazare... Lazare... Lazarrree!!


Lazarus Kruciforminus je vaskrsao, umešao se (konačno) u svoj posao. Rekao je ne alavom Nikodimusu Bajatusu, jer ne poštuje pravila igre koja ih je spojila u ovaj totentanz što ga zajedno plešu po glavama sluđenog naroda. Lazar sadašnji reče sikter!, pa mrtav hladan Nikodimu svome okrete leđa. Bilo je to Lazara Sadašnjeg prvo i poslednje vaskrsnuće, zato što se Lazar opametio i izučio na greškama svojih prethodnika. Zato što zna da ovoga puta Nikodimu za leđima stoji drugi Nikodim, još jedan farisej sa lugerom u ruci. Ovog Lazara neće pogubiti ili tek tako žrtvovati, što se baš ne može reći i za njegovog Nikodima. U palanačkom teatru apsurda&mržnje uloge se menjaju tokom predstave, ne završava se svaka na isti način iako su posledice po publikum i vernike svih dogmi obavezno iste. Nekada Lazar prvo umre da bi ga vaskrsli, Nikodim sveti se probrati u sledbenika; a ponekad, Lazari razapnu Nikodime, čisto radi razbijanja dosade - ili koalicije.
Dugačak je niz Nikodima ovdašnjih, predugačak da bi mu u samo jednom pogledu, ili životu, mogli videti i glavu i vrh repa.


Otkako je proletos uhvatio bidAIRmajer na venčanju avio-kompanija, Lazaru Krstiću je ovo prvi put da se ponovo istakne pred pučanstvom. Al' stvarno - muški. Zapravo, stvar je jasna: bude li se Lazar okrenuo da pogleda šta se dešava sa Nikodimom, neće valjati. Od njega se to i ne očekuje, ponajmanje da se osvrne i suoči sa Nikodimima. Ipak je njegov jedini zadatak bio da vaskrsne u pravom trenutku i trgne publiku iz dremeža između činova Velike Predstave.

Ma... samo još jedna predizborna konstatacija
Ništa više.

Wednesday 15 January 2014

Urbanizam i ostale sitnice


Kome trebaju planovi?


U državi Srbiji je odavno izgubljena svest o tome da je za izgradnju objekta potrebna građevinska dozvola. Gradili su svi i gradilo se svašta, pa se onda čekala „legalizacija“. Svaki nagoveštaj produžavanja rokova za legalizaciju, samo je podsticao nelegalnu gradnju. Graditellji vođeni sopstvenim interesima nisu vodili računa koga ugrožavaju, a posledice su bile sve veće. Na udaru su zelene površine, komšije, životna sredina, infrastrukturni sistemi, snabdevanje vodom, bezbednost saobraćaja, bezbednost korisnika takvih objekata… spisak je beskonačan.
Obično bi se posle svake promene vlasti, donosio zakon, koji bi regulisao tu materiju i preko kog je državna vlast obećavala rešavanje nelegalne gradnje i to legalizacijom svega do sada izgrađenog i zaustavljanjem daljeg „divljanja“ u prostoru. Podnosili su se zahtevi za legalizaciju, država je objašnjavala zbog čega predhodne akcije nisu uspele, zapošljavani su novi činovnici da ubrzaju procedure, ali su rezultati ostali isti – tačnije nije ih bilo. Sve što se dešavalo u Srbiji, dešava se i u Beogradu, a svi nabrojani procesi su u njemu, brži, bolniji i sa gorim posledicama.


Uzalud stručna javnost upozorava da planiranje svake izgradnje počinje donošenjem urbanističkih planova, kojima se stvaraju uslovi za izgradnju, u skladu sa mogućnostima i ograničenjima prostora. Tako se izbegavaju konflikti koje donosi neplanska izgradnja. Takođe, priče o stranim investicijama, oživljavanju privrede, borbi protiv korupcije, brzom dobijanju građevinskih dozvola, nisu moguće bez izrade osnovnih urbanističkih planova.
Prema Zakonu o planiranju i izgradnji, usvojenom 2009.godine, za grad Beograd je bilo potrebno uraditi Generalni urbanistički plan i deset Planova generalne regulacije kojima je pokriveno i planski razrađeno građevinsko područje. Odluke o izradi ovih planova donete su u decembru 2009.godine. Ovaj obiman posao, koji se obično radi svakih dvadesetak godina, rađen je tri godine, poštujući veoma obimnu i zahtevnu proceduru. U izradi planova učestvovala su sva nadležna ministarstva, reublička i gradska javna preduzeća i ostale institucije važne za život grada.


U skladu sa Zakonom, učešće građana prilikom izrade planova je obavezno, a sprovodi se javnim uvidom. Svi prilozi planova, crteži, tekstovi i obimna dokumentacija bili su dostupni građanima ukupno 11 meseci. Više hiljada građana je iskoristilo svoje pravo i upoznalo se sa planskim rešenjima. Primedbe građana na planska rešenja razmatrane su na preko dvadeset sednica Komisija za planove skupštine grada Beograda. Svi planovi su završeni i predati gradskim organima u decembru 2012.godine. Po završetku planova, na saglasnost Ministra građevinarstva i urbanizma i građevine se čekalo više meseci, a konačna saglasnost je data 25. septembra 2013. godine.
Konačan završetak procedure donošenja planova je usvajanjenje na Skupštini grada Beograda. Urbanistička, projektantska i građevinska struka je sa radošču čekala taj trenutak ne sluteći da je to samo igra političara.
Građevinska industrija, koja je u Beogradu u blokadi već više godina, mogla bi da zaposli mnogo radnika i pokrene ceo niz različitih delatnosti, od građevinskih radnika, preko radnika u proizvodnje građevinskog materijala, građevinskih mašina, proizvodnje nameštaja, opreme za domaćinstva, kućnih aparata, tekstila i slično, pa do proizvodnje. Ali, planovi nisu stavljeni na dnevni red Skupštine. Prolaze meseci. Skupštinu zamenjuje Privremeno veće, i opet se ništa ne dešava.


Sudbina najvažnijih planova za funkcionisanje grada još uvek se ne zna. Šta će biti sa Prokopom, novom autobuskom stanicom, Interceptor kanalizacionim kolektorom, intermodalnim centrom u Batajnici, velikim brojem ulica? Gradskim vlastima se ne žuri. Zašto? Ima mnogo važnijih poslova. Zar ne umeju da prepoznaju šta je važno? U njihovoj virtuelnoj stvarnosti sve je u najboljem redu. Novinski natpisi nas i dalje ubeđuju da ćemo građevinske dozvole dobijati za osam dana, da strane investicije samo što nisu stigle.
Nelegalna gradnja i dalje se toleriše. Ovih dana čitamo i da predsednik države i član vlade poseduju bespravne objekte: NELEGALNE VIKENDICE NAŠIH ZVANIČNIKA 
Građevinsku dozvolu je nemoguće dobiti. Korupcija cveta. Građevinski radnici i stručnjaci građevinskih profila odlaze u inostrastvo da rade. Preduzeća koja se bave urbanizmom, projektovanjem i izgradnjom su na ivici egzistencije. Zašto gospodo? Šta ce se dogoditi kad nam svi stručnjaci (arhitekte, geodeti, građevinski inženjeri, putari, konstruktivci, zanatski radnici) odu iz zemlje trbuhom za kruhom zbog nedostatka posla? Ko će raditi, kada, jednog dana, uradite neki plan i počnete graditi Beograd na vodi? Angažovaćemo strance? Je li to cilj? Da umesto naših preduzeća upošljavamo razne  Alpine i njima slične koji pokupe novac, odu u likvidaciju, ostave nezavršene poslove i dugove podizvođačima koje su angažovali, za daleko manje novca, da rade umesto njih?
A onda se vlast promeni i sve ispočetka…

***
Zaštitna kaciga (šlem) predstavlja omiljeni modni rekvizit političara i rukovodilaca kada se slikaju za TV ili novine, mada je upražnjavaju i prilikom obilaska gradilišta objekata visokogradnje. Manje iz razloga da im nešto ne padne na pamet, više zbog toga što hoće ponekad cigla ili komad alata da se omaknu s visine.


Bilo je i drugih & drugačijih vidova & rodova upražnjavanja šlemova, tokom godina koje uludo protekoše - nije da nije. Isto kao i planova.

Tako je to, kod miševa i ljudi.

Monday 13 January 2014

Đurići uveoci


U Srbiji imamo bipolarnu situaciju: kolektivističko-boljševičko-nacionalistički model i kolektivističko-antikomunističko-nacionalistički model. Ni jedan od ova dva modela ne daje ulaznicu za prelazak granice kod Trsta. Ukoliko želimo u Evropu, kojoj geografski pripadamo, potrebna nam je umerena, autentična, demokratska pozicija koja će omogućiti Srbiji, ja tako shvatam Savez reformskih snaga, da nas nekim bajpasom prevede u normalno višestranačko društvo. Jer ovo čime se naše stranke bave, nisu stranačke teme.
(predsednički kandidat SRSJ-UJDI Ivan Đurić, Vreme 26.11.1991.)


Sada, pod režimom gotovo totalne centralizacije vlasti, svi se u Beogradu vrzmaju u "krugu dvojke": i vlast i opozicija i mafija i policija i sudije i suđeni. I sve je u tom krugu zatvoreno. Beograd je danas glava odsečena od tela Srbije
(istoričar Ivan Đurić, HAS 14.02.1996.)


Granicu, koja je, po Ivanu Đuriću, razdvajala vlast i opoziciju od alternative, povlačio je njihov odnos prema dva pitanja: kako krizu ne učiniti permanentnom rizikujući nove sukobe na Balkanu i dalje zaostajanje balkanskih naroda, i kako izbeći moralnu neosetljivost pojedinca i čitave zajednice, koja utiče i na pravnu odgovornost države i njen međunarodni kredibilitet.
Alternativa je stajala na stanovištu da Srbija treba licem da se okrene sebi: “za Srbiju će se pokazati pogibeljno ukoliko ne bude bila kadra da se suoči sama sa sobom“. Priznanje sopstvene odgovornosti nije ni znak slabosti, ni gest prema drugima, već znak sopstvene zrelosti.
Ovaj model mišljenja nije bio za Srbiju nov, niti je Ivan Đurić, među svojim savremenicima, bio jedini kome je on pripadao. Ali, kroz proučavanje istorije i kroz porodičnu tradiciju, on ga je razvio do one prepoznatljivosti posle koje više ne može da se kaže: nije bilo drugog izbora.
(Latinka Perović, predgovor knjige Ivana Đurića "Vlast, opozicija, alternativa", Peščanik 30.06.2009.)

Pošto Srbija nije u pravom istorijskom trenutku razumela da je između "vlasti" i "opozicije" zaista postojala alternativa, danas nam sve to isto i dalje prodaju neki drugi i nadasve drugačiji Đurići, ni nalik svom velikom prezimenjaku.


Pravi mali Đurići-Uveoci, koji svi do jednog tvrde kako su jedini.

Dragan Đilas: Demokratska stranka je jedina alternativa. Jedina smo prava opozicija. Program DS je jedina ideja razvoja ove zemlje.
Aleksandra Jerkov: DS je jedina stranka koja može da se suprotstavi SNS i koja stoji kao brana jednoumlju.
Dragan Šutanovac: DS jedina ima plan za evropsku perspektivu.
DS: Napad na demokrate, jedina strategija SNS.
Zoran Živković: Jedino je Nova stranka opozicija.
Zoran Stojiljković: Odustanak Borisa Tadića od kandidature za funkciju predsednika stranke jedino je racionalno rešenje koje je bilo na raspolaganju.
Boris Tadić: Jedina razlika između Ivana Bogdanova ("junaka iz Đenove") i Vesića je to što se Vesić nikada nije penjao na navijačku šipku.
Čedomir Jovanović: LDP je jedina opozicija u Srbiji. LDP je jedina partija koja je žrtvovala sebe i uvek govorila istinu. LDP je jedina stranka koja je zabeležila rast na ponovljenim lokalnim izborima. LDP je jedina opozicija na izborima u mesnim zajednicama.
LDP Stara Pazova: Čedomir Jovanović je jedini i istinski naslednik Zoranove politike i vizije EVROPSKE SRBIJE, i jednom rečju pravi lider za postavljanje Srbije tamo gde joj je i mesto. Bravo za govor, uz tebe smo!!!
SPO: Jedino Vuk! Srbija je jedina država u Evropi koja nije učinila dostupnim tajne arhive. SPO na izbore ide na listi SNS-a.
Rasim Ljajić: Ako Dinkić dobije šta hoće, u tom slučaju ja bih bio jedini gubitnik rekonstrukcije Vlade.
Miša Brkić: Jedino je ministru Oliveru Duliću trebalo godinu dana da shvati da je njegovo "revolucionarno čedo", Zakon o izgradnji i planiranju, uništio domaću građevinsku industriju i tržište nekretnina.
Dragan Đurić: Podržavamo privatizaciju Partizana i Zvezde, jer je to jedino rešenje za napredak klubova. Na taj način moći ćemo da poslujemo profitabilno.
Vladimir Cvetković: Samo zahvaljujući Bogu i sudbini, Zvezdi kao da je u poslednji čas poslat Nebojša Čović. On je jedini koji može da izvuče klub iz problema u kojima se nalazi.
Ivica Dačić: Pozvaću SNS da radimo zajedno, najbolje u interesu Srbije. Ako ne prihvate, jedino rešenje su izbori ili nova koalicija bez SPS.
Nebojša Stefanović: Glasajte za SNS, jer jedino ona ima kapaciteta da reši probleme i garantuje nastavak borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala.
Zorana Mihajlović: LDP je jedina konstruktivna opozicija.

Bojan Đurić: LDP će glasati za novi zakon o radu.
Borko Stefanović: DS neće glasati za novi zakon o radu.
(poslednje dve izjave su izdvojene, kao naročito jedine besmislice koje ne kazuju ama baš ništa a otkrivaju mnogo)

Kako to svi oni mogu da budu istovremeno jedini, kada ih toliko ima?!
Od ovoliko jedinih, čoveku jedino može da pripadne muka. Ponašaju se i gađaju izjavama kao da nemaju blage veze šta je smisao reči koju besomučno arče - ja, jedan, jedini, unikatan. Kakav naizgled besmislen kolektivitet jedinih, a zapravo je u pitanju boršč opštih budalaština koje caruju našim društvom. Po svojim partijama sa posebnim potrebama, listom su jedini kandidati za predsednike svega i svačega - čak i tamo gde glume dvojicu.
To što Dačić ne zna gramatiku, da "jedino" i "ili" ne mogu da stoje u istoj rečenici (osim u ovoj), neka ide na dušu onome ko ga je takvog pustio da izađe iz osnovne škole.
Nekontrolisana upotreba ovog pojma, sa svom njegovom maksimalističkom i ultimativnom suštinom, spada među standardne i jasno prepoznatljive indikatore koji ukazuju na duh palanke.
Ukoliko neko od njih baš hoće ispravan primer upotrebe reči/pojma "jedino", evo: Vampir je jedina reč iz srpskog jezika koja je opšteprihvaćena u svim svetskim jezicima, i koja se odomaćila u svetu kao pojam bez sinonima.

Pravo pitanje, koje svako od nas treba sebi da postavi, glasi:

Ima li u Srbiji alternative silnim Uveocima?

Za početak, pročitajmo knjigu dr Ivana Đurića "Vlast, opozicija, alternativa" (pdf), lakše ćemo shvatiti da za svakoga od nas, ponaosob, važi "jedan jedini", dok za njih u gomili jedino stoji "jedan - k'o nijedan".
Nijedini.

Sunday 12 January 2014

FxCK CANCER!


Nedelja. Vreme je za Otisak nedelje.
Međutim...


Kada mi je večeras Weydon Taylor Fulton (WTF) iz Ostina u Teksasu, poslao zahtev za fejsbuk prijateljstvo (ko zna odakle me je iskopao), uradio sam ono što uvek i radim kada je u pitanju neko sasvim nepoznat: prvo bacim oko na njegov profil, pa onda odlučim da li da prihvatim.
Seljačka politika, nadgornjavanje Tadića i Đilasa, radikalske neokapitalističke reforme u najboljem boljševičkom stilu (njima tako dragom), Vučićeve lažne izborne dileme, pljačke, Dačićevo uvlačenje u penzionerska dupeta, kokošarenje lokalnih buzdovana u Negotinu... sve je to najobičnije sranje u poređenju sa onim što sam video kao poslednji objavljen FB status kod ovog mladog Amerikanca.

Ovo:


"Ako neka polugola kokoška u kupaćim gaćama (ili bez njih) može da dobije 1 milion lajkova, onda ova devojka - borac protiv raka zaslužuje 100 miliona."

Saznajte više o ovoj akciji i podržite je na zvaničnoj fejsbuk i web stranici fondacije FxCK CANCER! Ovo 'x' u nazivu je izraz pristojnosti aktivista, ali podjednako slika stanja i licemerja koje vlada među administratorima društvenih mreža (blokiraće vas nemilosrdno, bez obzira na kontekst).
Fondaciju "Fxck Cancer" je osnovao Brendon MekGinis iz Kalifornije, kada mu je 2005. godine bio dijagnostikovan Hodžkinov limfom. Bio je aktivan surfer, skejter, snouborder, voleo je svoje prijatelje. Preminuo je 2007. u svojoj 26. godini. Osnovao je Fondaciju u cilju pomoći obolelima i članovima njihovih porodica, u borbi protiv ove užasne bolesti. Ova fondacija predstavlja neprofitnu organizaciju oslobođenu poreza po US zakonima (korporativni zakon o neprofitnom javnom dobru i humanitarnom radu), i bavi se podizanjem svesti, edukacijom i ranom detekcijom kancera, a takođe i pružanjem pomoći obolelima i njihovim porodicama da se suoče i izbore sa ovom narastajućom epidemijom putem programa pod nazivom "Dyin 2 Live". Svi koji su angažovani u radu ove fondacije, rade kao volonteri, a finansiraju se preko priloga, poklona i donacija.


Žao im je ukoliko se neko uvredio ili ima "problem" sa reči fak iz naslova, jer njih vređa i imaju problem sa bolesti rak. Zbog toga, pozivaju ljude širom sveta da im se u ovoj borbi pridruže, jer niko ne uspeva da se (iz)bori sam.

Ukoliko neko od dežurnih besomuka i ljubitelja "lika&dela" oborknezova svih nivoa vlasti ima makar primisao zajedljivosti na ovaj tekst, onda neka slobodno baci pogled na subotnju (opet!) vest objavljenu na sajtu opštine Negotin. Ponovo dnevna džiberpolitika zloupotrebljava javni servis u striktno ličnu i kvazipolitičku svrhu opstanka i parazitiranja na budžetu i zdravom razumu građana ove kilave palanke. O, nije im dosta, već u dodvoravanju glasačima-vernicima jedne od "ustavom priznatih sedam tradicionalnih verskih zajednica", naši veselnici idu toliko daleko da zloupotrebljavaju nimalo naivnu bolest jednog našeg sugrađanina u cilju promocije grupice foteljaša kojima će već na proleće Negotin videti leđa. Uvlačenje popova u kvazipolitičke igre predstavlja čist bezobrazluk, čak i uz njihov pristanak. Izvinjavam se gospodinu Stojiljkoviću, kome iskreno želim što brže ozdravljenje, ali da li je to stvarno jedini naš sugrađanin koji se leči u Beogradu?
Zaista mislite da preterujem?


Pitajte ih, ako ih ikada sretnete na ulici, imaju li jednu jedinu zajedničku fotografiju sa članovima Društva Srbije za borbu protiv raka, u okviru koga deluje negotinski ogranak pod nazivom Neven. Šta, kao, daju im pare predviđene godišnjim budžetom za rad udruženja, imaju na opštinskom sajtu i besplatan link ka njihovom sajtu? Ej bre - malo li je! Isto daju i crkvi, pa opet to im i dalje ne daje pravo na licemerje i zloupotrebe, jer se to i takvo donosi od kuće, pa potom takvo dalje širi.
Nikada se nisu udostojili da obiđu sugrađane obolele od najteže i u katastrofalno visokom procentu još uvek neizlečive bolesti, ali zauzvrat bezobrazno traže glasove njih i njihovih porodica. Ti, koji se u naslovu vesti predstavljaju kao "Negotinci", zapravo to nisu. Zato što pravi, iskreni Negotinac, kao i svaki drugi normalan čovek:
- ne slika se po bolnicama sa ljudima koji tamo nisu otišli zato što nemaju pametnija posla, već iz neke lične muke, 
- kada ide bolesniku u posetu ne sedi mu na krevetu na kome ovaj leži, zbog milion razloga protiv i nijedan za (osim ako na slici ima više od jednog bolesnika...),
- fotografije na kači na javnom servisu svih građana, kao da je to njegov privatni foto album,
- ne zloupotrebljava tuđu bolest ni u koju svrhu - ne samo političku,
- zato što je život dovoljno kratak, a svaka bolest ga još više skraćuje, da bi bilo ko od sebe pravio toliku budalu nizašta.
Drugovi, a ne Negotinci, sa slike, predlažem vam da obiđete sve naše sugrađane koji boluju od najteže bolesti - da, od raka - i to u njihovim domovima. Nemojte da pucate opštinske pare i arčite opštinska kola do prestonice, idite pešice jer je Negotin mali, i zahvaljujući vama sve manji. Poklonite im neki minut svog dragocenog funkcionerskog vremena na isteku, makar to bilo u pauzama između dočeka i ispraćaja, otvaranja spomenika i zatvaranja firmi, između vešalica i špricera po lokalnim mehanama.
Zato što, dok se vi veselite i urlate noću po ulicama u centru kako je Negotin vaš, neko plače jer nema ili ne može više da ima. Za život, niti Život sam.


Poklonite im nešto o svom, ličnom trošku iz debelih funkcionerskih para, nešto što će ih podsećati ne na vas i vaše doba, već na to da su svi oni i dalje punopravni građani ovog društva, ravnopravni sa svima: nama - koji nismo poput njih bolesni, i vama - koji ćete kad-tad sići sa oblaka među žive ljude. Ne da bi se i sa njima potom uslikali, već uradite nešto dobro i ne slikajte se uopšte. Svako iole razuman zna da ovo što radite, apsolutno nije isto kao kada donirate novac neophodan za lečenje obolele dece. Zato što nije, i tačka.
Zaradite i vi pošteno, makar taj jedan lajk - ali ne na ovakav način.

Sram vas bilo, drugovi "Negotinci".

***
Otisak - jedini i najjači.
Thank you, Weldon.


Join them in their fight, no one fights alone!

p.s.
Komentare postavite na sajt opštine Negotin, tamo im je mesto.



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...